Književne novine

i >

1948 1951

1955 1958

Iz pera poznatog autora romana >Goli i mrivi« „WMormana Majlera, izišlo je jeđno pomalo ispoveđničko delo pođ maslovom »O samom sebi«. MW ovoj Knjizi Majler đaje presek svog celokupnog stvaranja, potkrepljujući komentare svojih dela opširnim citatima, On ostavlja po strani »Gole i mrtve« i obraća svoju pažnju kasnijim delima, među koja, treba ubrojiti »Barbarsku obalu« i »Park jelena«. U ovim delima se jasno viđi promena u shvatanjima i stil pisca, Moja su ispod mivoa po»

Još,1932 godine objavlien je u Vayršavi prvi poljski prevod »Gorskog vjijenca«. Prevod je izvršio univerzitetski proiesor dr Hentik Batovski, koji je odličan poznavalac i istorije Crne Gore i srpskohrvatskog jezika. Sređinom ove godine izašlo je đrugo izdanje prevoda, a objavljieno je u Vroclavu i Mrakovu. Prevodilac je ovom prilikom objavio iz tekst »Gorskog vijenca« i dvije Njegoševe pjesme (Sablji besmrtnoga vožda Kara đorđa i Sjeni Aleksandra Puškina), nekoliko odlomaka iz »Lažnog cara Ščepana Malog« i dvanaest Njegoševih pisama iz raznih godinma (od 1892 do 1851), pa zbog toga ovox„izdanje i mosi naslov »WWSWBOR PISM«, tj. »Izbor djela«. '

O prevođu iz 1032 godine bilo je opšimo riječi u onđašnjoj mašoj stručnoj štampi i prevod je ocijenjen kao jedan od uspjelijih prevoda, jer je poznato da tekst »Gorskoga vijenca« nije ni moguće adekvatno pre"vesti. Sve opravdane primjedbe iZ, tadašnjih recenzija prihvatio je prevodilac dr Batovski, te je ovo drugo izdanje i bolje i vjernije original= nom · tekstu, pa će dobro doći poljskim čitaocima za poznavanje najboljeg i najčitanijeg jugoslovenskog književnog djela.

Poljskim čitaocima biće naročito dragocjen opširni uvod dr BatOVskoBg, \oji obuhvata punih 126 strana. Prevodilac je poznate mu podatke i stručne literature dopunio arhivskom. građom, je» je tokom mjeseca sep“ tembra 1956 godine radio u Arhivskom odjeljenju Državnog muzeja na Cetinju, te je u uvođu ukratko obradena starija crnogorska istorija, a detaljno vrijeme u Rome je živio Njegoš i stvarao svoja glavna knjiševna djela. Tu je, naravno, i mnekoliko pođataka o Vladici Danilu i istrazi poturica, a u posebnoj glavi prevodilac daje analizu »Gorskog vijefica« (str. 80—105), Završna glava uvoda. ima nekoliko karakterističnih detalja o Njegoševom gledanju ma poljsku istoriju i O pomenima Crne Gore i glavnog NjegoševoE djela u savremenoj poljskoi BtamPpi. |

< PROZA VILIJAMA BATLERA JEJTSA

Jeđan od najvećih pesnika mnašeB veka, Vilijem MBafler Jejts je pored vanredne poezije pisao i prozu, koja se uglavnom sastojala od eseja, pri“ kaza, priča i zabeleženih narodnih predanja. Baš ova predanja bogate keltske mašle privlačila su dejtsa, koji je zajeđno sa ledi Gregor! rađio ma prikupljanju bogate riznice pe sničkog i pripoveđačkog 'blaga irskog naroda, Sve je ovo tek đanas sakupljeno i prošireno naknadnim rukopisima iz pesnikove zaostavštine i izdato pođ starim Jejtsovim maslovom »Mifologije«,

Tpak, sva ova proza nije onakva

Metamorfioze | Normana Mailera

. stignutog Majlerovim prve:

U pomenutoj knjizi se GARI U VNM eseji, iz kojih se kao naprimer u »Belom crncu=< #&NvVviđi ~ da'je Mailer skrenuo na wozicije »bitnika«e, i to onog njihovog dela koji traži otvoPOO protiv sve jačeg uticaja o rizma,

Hy bolt u životu Amerike i

| TRUDNE ORC knjige istinite anegdote i zgođ

Majler doživeo w VORAGUAy 7 Ba mnogim poznatim veličinama, savremenog američkog kulturnog i poli• \ičkog života. Ovđe pisac pokazuje mnogo humorističkog dara, ba nje» Bova izmena pisama sa Hemingvejem preistavlja prozne pasuse Koji kipte od odlično opisanih i živo datih smešnih situacija. Šarolikost Majlerove ispovesti dopunjuje poema »HomoMNOM hulja«, Sva nm takozvanim »bitnik« stihovi i

iz jednokinke „tuba ie obyae oj nam dočarava jeđan izmišljen razgoVor između MHruščova i Ajzenhauera o buđućnosti svefa.

Na Kkraju knjige se malazi lista kontrasta, između shvatanja Majilera i njegovih protivnika. Svoga, »bitnikas Mailer maziva Hip a Konstruktivca i totalitarea Četvrtasti, pa u 'naizmeničnom yređanju njihovih argumenata, iznosi svoje najnovije vjeruju. Majler mam je ovđe pokazao svoja, lutanja i traženja ali i pose> dovanje velikog Književnog i umetničkog ftalenta, koji će se verovatno jednog dana ·koncentrisati da stvori delo dostojno »Golih i mrtvih«,

* »Gorski vijenae« u Poliskoi

RMkakvu je ljubiteli njegove poezije mogao da očekuje da će biti. U pomenutoj Mnjizi nalaze se pesnikovi radovi, koji datiraju od prc 1917 godine, gođine njegovog venčanja, koju svi Kritičari i istoričari kwjižev» nosti smatraju prelomnom gođinom n njegovom stvaranju, jer kako ije jeđan Nritičar napisao: »Da je dejts umro 1917 godine umesto što Se OŽenio, mi bi ga se sećali hao jednog od značajnih manjih pesnika, a ni» hako kao najvećeg pesnika engleskog jezika u dvađesetom vekue.

Đa je ova misao tačna sveđoči nam baš ova njegova zbirka proze, čija je vrednost znatno ispod umetmikovog kapaciteta i pokazuje da je Jejis bio pređođređen za pesnika, Cak i njegov čuveni esej sa latinskim naslo» vom »Per Amica Silentia Lunae«, 54drži u sebi više· poze nego proze, Njegovi komentari sopstvenih poema su manje lucidpi i znatno zaostaju za, poezijom o kojoj raspravljaju, što se ne bi moglo reći za zbirku »Priče Reda Hanrahana«, gde je Jejtsu po šlo za rukom da prenese u savremeni jezik bogatstvo narodnog EO” vora i đijaloga. Možda se nameće 73» ključak da je umetnik u znatnoj meri trpeo što je sve do svojih kasnijih godina žarko Zeleo da bude čisto

'irski pesnik, a ne ono što je najzad,

i postao: pesnik celog čovečanstva,

.* / * ŽIVOT »IZGUBLJENE, GENERACIJE« U PARIZU ~

»Izgubljena generacija«, kako je Gertruđa Stejn nazvala grupu mlađih američkih književnika, koji su " pe Yiođu između 1020 i 1930 gođine živeli

"i stvarali u Parizu, imala je glavno mesto sastajanja u čuvenoj knjižari »&ekspir i Kkompanija«. 'Dženet PFlaner, jedna od vlasnica knjižare, na pisala je neđavno knjigu o tim godinama mlađih Književnika — Ernesta Hemingveja, Ezre Paunda, skot Picdžeralđa i drugih, Puna biografskih podataka i zapimljivih epizoda iz njihovog života, ova knjiga je pri” mljena kao veoma, korisno i zabavno delo, koje znatno približuje ove knji ževnike čitaocim#, otkrivajući sve njihove ljudske slabosti i strasti.

T. 5. ELIOT DOBIO NEMACKO ODLIKOVANJE

Cuvćni engleski pesnik T, 5. Mliot je neđavno primio zapadno-nemačko odlikovanje za izvanredne zasluge na razvijanju i pođizaniu kvaliteta svet ske književnosti. Wliot je prvi strani književnik koji je đobio OVO najveće književno priznanje Nemačke Savez”

ne Republike.

a AAA AVA AAA AAA JAA AA VIA AV AA AVA AAA AAA AAA VOR: i

/' | “

Obaveštenje pretplatnicima MOLIMO NAŠE ĐRET. PRETPLATA ! U NARED. PLATNIKE DA OBNOVE NOJ GODINI IZNOSE ZA. PRETPLATU ZA LIST_ U NAŠU ZEMLJU GODIŠNJE 1960 GODINI, NA TEKUĆI “00 DINARA, ZA _INO-

RACU!I: 101.707-1-208

KNJIŽEVNE NOVINE

STRANST'VO DVOSTRUKO.

preistavljaju |

(Učini joj

AAS a u ini

ab Gb ' ·

Gt, (smije

Boža je, držeći vinsku čašu napunjenu konjakom, zaključavala vrata svoje sobe, Svježina i mir potpuno je povratiše vlasti bim mislima. »Dobro sam se izvukla... jedva, napokon...« +prošapla i slobodnom rukom zabaci svoj svijetli »konjski rep«, kojeg je Za večeras bila prvi put napravila. Nije palila svijetlo. U sumračnom prostoru ona se ipak slobodno kretala: znala je točno raspored namještaja, svaki dio, i nije bilo ni jednog kvad ratnog centimetra kojem ona ne bi odredila njegov izgled, da li je bio prekriven, bilo s tepihom ili kakvom vazom, ukrasnim predmetom ili nienom ličnom stvari. Priđe noćnom ormariću i spusti čašu. Leže na leđa i rukom pređe od lijeve okrugle dojke do pupka. Činilo joj se, da sva kuca i da u njoj već živi nekoliko života. Boža se pridignu i uze dva gutljaja. Obuze je toplina i lijenost. »To ne ide... ne ide... kome da se obratim... da rečem«. Uplaši se, da neko kuca. »Ne, ne... kako ću to reći«. Gledala je sad u vrata: »Ako saznaju... a nisam rekla „,. ili. .«, Spusti glavu, kao da je to neki tuđi, suvišni dio. »Ne, to ne,., što bi mama, lata... škola... Bože«.

TLUSTRACIJA SLAVOLJUBA BOGOJEVIČA

»SŠkola...« 'Ta riječ joj se posve nametnu, kao nešto od čega se nc može pobjeći. Pa radi škole je mogla da bude ipak na vrijeme oslobođena večerašnjeg sjedjenja i vjerojatno radi školc su možda i previše 'blagi prema njoj. »A sad... — pomisli — sve što bi bilo nepromišljeno, škola bi uveličala „.. svetila bi mi se«, Ona se već nekoliko puta složi s tom mišlju: »da je ta škola oni strogi poreci i ozbiljna, preteća lica profesora nešto u stvari naivno i suvišno za nju, Često bi se, ona tako površno smiješila njenim pravilima i redu, moralnom nazoru, kaznama zakašnjenja, za prekasno zaticanje na javnim mjestima, U nju je morala ići kao neka velika lutka, s tašnom i bezbolnim izgledom, bez ruža i bilo kakvih kozmetičkih mirisa, a noć »već u noć šlo smo nosile i radjle... kako je to glupo... «, Učinilo joj se, da je to možda prava kazna, upravo OVO sad, za sve što je tamo stavljala pod rezir svog smijeha, pa i ono njeno oholo držanje prema svjma, koji su joj pokušali tumačiti bilo koje pravilo znanja i moralnog pogleda na svijet,

I ona sad zamisli sebe stvarnom, dobrom učenicom, sa dugim

plelenicama, kako znatiželino prima svaku riječ, kako pokorno sjedi .

čitavih pet sati a zatim se malo umorna, s onom rijetkom radošću neprolivljenja vraća kući, »Pa čak ni kolektiv nisam trpjela.., a zašto? Zašto sam bila takva? Zbog tate, zbog onog dana, kad nam je dostavljeno rješenje o kućama ...« Hijela- je ići do kraja, čak u svoje djelinjstvo, pronaći svaku sitnicu, koja je možda imala udjela u događajima, koji su joj e učinili preteški, I u svemu lome, njoj se učini najglupljim, što ona sama pred «obom i u svom osjećaju svijeta i okora nije griješila i nije posjedovala ograničenost u ocjeni i zak jučku, kao što bi to drugi sa strane mislili, I požali s nekom djetinjom slabošću, što se sama na vrijeme nije trgla i pokušala naći put do svih onih skrivenih radosti i škole i doma. »Znam ja, što je to bilo... lijepa kćer velikog oca i mamina maza... a tamo: lamo pravila i razred s pogledima, 5 wiječima »drugarice«, »druže«, koje nisam podnosila«.

Okrenu se na bok i blage sjene, pomične, legoše po njoj. sc sve dobro, meko i tako pristupačno. »A zašto? Što je bilo loše... baš ništa,., čak sam i zavidila ponekad njihovoj slozi i onom jednostavnom ophođenju... možda je sve to sad suvišno«. Točno je znala, da je ona u ponašanju, bila samo

· predstavnik mamine mržnje prema svemu što je došlo iza rata,

pa čak i u školi, a da ona tu mržnju nije nikad nosila u sebi. Nije čak ni razmišljala, što je to »nekad« moglo biti, jer to nije ni poznavala, jer jednostavno primala za vrijeme ručka, večere

ili bilo kojeg dodira na svoju površinu, izvanjsko ponašanje i mw j sa . svojstvenom | gimnazijalskom ·zajedljivošću stav,

ljala drugima pod nos«. I ona se začudi, da joj nisu uzvraćahi istom mjerom, da su mmogi bili čak i srdačni prema njoj, poziva je ma'rajonske i školske »drugarske večeri«, a da je ona samo šutnjom ili čak malo drskim »ne maogu« ili »ne ide mi se« odbijala svaki poziv za redom. »Gusko, a šta je w njima bilo takvog... što si ti bila bolja... sad ćeš sve...« (Ona stvarno požali za nekim toplijim osjećajima života nedavne prošlosti.

Driznala je i onaj pravi razlog takvom životu, sjetila se pres sudnog tremutka i pronašla pravog krivca, jer pred Božinom savješću svijet je dobio svoju,težinu i uvjerljivu sliku u onolikoj mjeri, koliko je to ona mogla sebi predstaviti. I ona nije htjela više ništa u sebi, što ne bi bilo potrebno posjedovali. A, znala je da je to bilo suvišno i opasno, da se takvimi pokazalo. »Mama ... ne tata, on se nikad mnije ni pačao D moj život,,. mama“. Pojavi joj se čudan, usjajeni lik mame, ona folovo nepodnošljiva grimasa lica, i bezbroj pogrdnib' riječi, kad joj je jedno poslije podme rekla: »Nlama, ići ću 8 olegicama na prugu... uvijek sam izoslajala... ove...“ Boža zažmiri, jer se naprosto poplaši da bi iz mraka mogao pasti šamar, mesnat, težak i nemilosrdan... »I zabo sam pustila... i htjela sam poslije svoje.« Prisjeti se, da je čitav dan bila ozbiljna, prkosna, kako su joj b ušima bile mamine riječi i pretnje »S njima... 8 njima ti ćeš, koji će nas na prosjački štap... misliš li vređati mene, oca... sve nas... balavice... samo još jednom. ..« kad su tog dana sazvali omladinski sastanak, ona' je jednostavno otišla, bez riješi, vjerujući, da ju nilko ne nosi i da su oni namjerno htjeli da dobije one šamarc i da je iako ponize, vjerovala je, da sve te što se oko nje dešava je protiv toga, da bnde zadovoljna i sretna, I kad je dolazila kući, osjećala ie to isto. Ništa nije mogla točno shvatiti, osim, da kod kuće postaje ozbiljna, zatvorena lica (pa čak ni kod brata, koji je vrlo malo boravio preko dana u kući, nije mogla pronaći ni jednu riječ objašnjenja. »Jer on sc uvijek samo ironično smiješkao...«), da u školi vječno vrvi smijeh i radlost, neki zajednički dogovori,i odlasci — a ona je s nekim gotovo uvrijedenim strahom plašila se toga, jer je pomišljala na mamu, a kod kuće je pomišljala na njih. ,

Ona se up:avo sad grizla, zašto nije pokušala sve to saznati, odrediti i objasniti koliko se moglo i koliko je bilo potrebno. Bila joj je draga i jednostavna riječ »drugarice profesor ili druže direktore«, nije ni smatrala sebe previše odraslom za tu glomaznu i ozbiljnu riječ »gospodo ili gospodine«, ali isto tako neobjašnjeno, ona je morala izbjegavati pred mamom Školska oslovljavanja. Kao da je taj život, koji se stvarao u njenom tijelu i duži, tražio od nje' punu čvrstoću savjesti, sasvim jasne stavove prema okolini i prema scbi. »A zašto tako... zašto su bili svi takovi. Moralo sc objasniti,.. moralo«.

Božena. nije mogla biti toliko nepravedna ni prema sebi, svaljujući svu krivnju na svijet oko nje. Noć, sjenovitost pokreta kroz stakla, mučnina i trnavci u otopljenoj nutrini želuca, prisiljavali su je, na bu uhvaćenu sliku, na kojoj je gledala sve ono što je u ovom času samoće morala vidjeti, opazi i ona svoje obrise, wreze. koje je sama, možda čak dobrovoljno stavljala, »Zar nisam rekla onoj kolegici s mtšavim licem: zaudaraš po'slami... kako sam lo..., pa dalje: zašto sam ono morala reći predsjedniku razreda... Smrkljvče, što se bio tiče vas kravara... Bože, sve sam to rekla«. 1 Boža je vidjela sebe, oholu, vitku, obučenu pomajviše u svijetle desene ili čak svilene haljine, ogmutu u du skupocjeni što{asti kaput, sa zlatnim naušnicama i ogrlicom o perli — talijanskog: mozaičnog stakla, — kako uspravno i samo“ svjesno hoda po hodnicima. »Što sam prije dvijc godine mislila o svima: divljaci, divljaci, koji mrze bogatstvo i ljepotu... mamine riječi«. Ona se sad tek začudila, kako je onda pomislila «Gade mi se... kako su nabusiti, a žive od točkica... Neka im bede... da. da — pomisli —- mamine riječi.«

»A dobro, zar sam baš morala... zar nisam vidjela, da su ipak dobri... kako, zašto«. Okrenu se naglo na drugi bok prema

·\Mamnoj plohi zida. Pogled joj se srete s rumenim ostatkom ko-

njaka: Svijetlo je u noći poput zlatkaste pečurke. Uze čašu i ” Ppopi. Izdabnu i malo zasanja. »Nitko nije vodio pravog računa...

koji su mogli, nisu znali... koji su htjeli, mrzila sam ih zbog onfh „prvih...« I sad joj bi jasno, da uz te, njoj i sad daleke mržnje roditelja za jedno vrijeme i jedan život, proizlaze ne samo i njeno vladanje m školi, već i ono drugo, mnogo opasnije... i želja za noćima, za konjakom ... i«. Tu joj se misao prekide, Nečeg se prisjeti. Pogleda i nije više vidjela »zlatne pečurkce tamo. »PDa naravno, mama je više voljela, da idem u, društva. pa čak i u bar... nego s njima. »A Mio sad... to sad mama. Donijela sam ti sve što sam tamo dobila „.. 1 Pavla si otjsralsa ... Jjesi, jesi. Tebj je drago... Da je bar to on učinio... «.

Pavle Božanić — Polip bio je jedini lik, kojem se ona ra.dovala. Ona je već bila na čisto, da su ga naprosto izvređali, totjerali, pokušali natjerati u neku lažnu privrženost prošlosti, koju su onj tako ljubomomo čuvali. Božena je vrlo dobro znala, da se Pavle sasvim razlikuje od svih onih, s kojima je posljednje vrijeme sjedila u društvm, na rođendanima kod prijateljica, »i od Marijana... najviše«, i da je om (o tome nije mogla previše znati) sasvim zaboravio na svoje gradsko djetinjstvo, na običaje, do kojih su svi njeni, pa i ona još uvijek držali. »On je samo učliv... % zata je došao na badnjak«. Iako nijc mogla pronaći pravo po“ aijeklo svim tim promjenama i odnosima između tolikih lica i karaktera, ona je Uz Sve to nerazumjevanje stajala najvišc na Pavlovej strani, Nije to bilo iz razloga gimnazijalske ljubavi i slabosti za Đavlovu mimu i uvijek, ozbiljnu pojavu, već za ono što je Boži u Pavlu izgledale čvrsto i karakterno, »Sto bi on rekao večeras... tati. Možda i direktoru... bio bi jasan i iskren...« »Iskren..Možda i on griješi, što je samo iskren.., ne, ne. Da sam ja... Opet ona usporedi s s novim mislima, manama, vjerujući, da za nju miko nikad nije pomislio da je iskrena, da ona uopće može imati svoj sud o bilo čemu, Znala je da su te zadnje godine, površnog života i nekog nagona iz dosade, za bilo kakvim doživljajem stvarno otkrivali nju samo za vanjski svijet, za požudu bezbrojnim licima ulice, da ona nikad u čitavom tom vremenu, dobivenih pobuda na račun svog. izgleda, još nije čula — ·5pametna djevojka. »Taj rep.., s vašim očima gospodice...« — ču i neke glasove, prepozna ih po toj osnovnoj lakomislenosti i površnoj strasti za dodirom. »Možda je kamno da budem ona prava,.. sigurno, tko sad da wvjemije#, I zastidi se, prvi put se zastidi, da uopće ne Živi na bilo koji način u svijetu koji je za nju bio sad sasvim pogrešan i tuđ, a kad je pomislila, da bi jednog

dana mogla s velikim trbuhom stajati pred Pavlom i da bi on tad

morao preko dvije riječi saznati pravu istinu — pprelije crvem i vatra sc pope uz stijenke čelne kosti, »Bože... da li je to sve istinae i zatvori lice dlanovima i nervozno se prepuštajući da ponovo zagnjuri glavu u toplinu jastuka. I zajeca. U tom ubrzanom irzanju | šumnom gušenju u nulrini tijela, njoj se izdvoji jedna misao, poslije koje nije imala hrabrosti da uopće razmišlja, što %C Već dutra može desiti, Nikad više on, Ni klupe, ni povratak onim Živim licima razreda, koje u stvari nije ni poznavala, već samo po izgledu, kojeg je do ovog časa samo prezirala...

(Odlomak)

daaa == Ruke moje majke

Ovo je tažZna priča o rukama moje majke,

ovo je lužna priča' o rukama pretvorenim u drvo.

One su nekad ličile na moju malu kolevku.

Bile su stvorene od mog plača, bile su moj prvi svet,

te inžne ruke kao dve linije suza

pretvarale su se w hleb i u radničke dane.

Crne kao veče mirisale su na moj 5D,

nikoga se nisam plašio na svetu, jer su u njemu živele dve usamljeme ruke moje majke.

One su se pretvorile u smee „ U BUnRCE,

otišle sw kao ona voda koja se ne vraća, e

Petar PAJIČ

eee

9 Š

ara. j