Književne novine

7

HHIVATSM A MODEBNA ~

VLATKO PAVLETIĆ

BEE TEZN.BA ZA SLOBOBDONI

. Pod Hrvatskom „Modernom podrazumijeva se obično Književni pokret na prijelazu stoljeda, s jasno određenim tendencijama i sažeto formuliranim Drogramom, međutim, rezultati naknadnih istraživanja ne daju nam

pravo na takvu pojednostavljenu definiciju.

Prije svega, događaji i promjene u toku posljednjih godina XIX. st. i na početku XX, st. nisu bili jedinstveno usmjereni i programatski određeni, nego su poput niza valova što se međusobno suđaraju uzburkali mrtvo more hrvatskog kulturnog i političkog života. Brojnim istupima i |manifestima, zajednička je bila samo želja, da se hrvatski javni život trgne iz mrtvila i da se pronađu neki bperspektivni ciljevi borbe za oslobođenje od predrasuda i okova sviju vrsta: podjednako ı politici, kulturi i naućči. Hrvatska Moderna je u tome smislu izraz Đrobuđene narodne volje i posljedica dugo nakupljenog nezadovoljstva. »Nezadovoljstvo po svim linijama«, pisao je Milutin Cihlar Nehajev, »i to ne nezadoyvoljstvo književnim smjerom, jer toga nije bilo, nego Književnim prilikama«.

Razumljiva je stoga gotovo očajnička i nekontrolirana glad za svim što je NOVO, bez obzira da li ono u potpunosti, ili malo (ili nimalo) odgovara Dpotrebama i prilikama naše sredine. Karakteristične su za tu afektivnu podlogu Mođerne riječi jednog od njezinih iđeologa - i propagatora, u Hrvatskoi Milana „Marjanovića: »Postili smo duševno i oslabili. Pa koje čudo onda, da nas je zahvatila

u onoj formi »Modđerna«, upravo epidđemično? A »mođerno« je

bilo sve, O čem nismo dotad

Čuli... Moderan je bio i simbolizam i neohelenizam i renesan-

sa i japonizam i pozitivizam, ku-

dizam i ničeanstvo, socijalizam

i anarhizam. O svemu tom ni-

smo ništa čuli, sve je to bilo novo i sve se to pozdravljalo, 'primalo, bez reda, bez kriteri~va77. T zato, samo zato se VI

kalo o apsolutnoj slobodi. To že vikao glad... Sve se pokušalo izreći, Sve imitirati. Složni su bili svi samo u tome, da ne će nikakovih načela, nikako-

VOE ograničenja ...« ::

No, ograničenja i razgranlćavanja su ipak postojala, utječući bitno na razvoj događaja

u pojedinim prijelomnim trenu-

zima ovog našeg kulturnog »Za–

okreta prema Evropić (A. Barac). Bez poznavanja i potanjeg objašnjenja pojedinosti nije moguće ne shvatiti, a kamo li poblize odrediti uopćeni smisao, zna

čenja i rezultate kretanja u O-

nom Rkratkotrajnom razdoblju

sveđenom pod zajednički nazivnik — Hrvatske Moderne.

Književni povjesničari i kritičarl ne slažu se još ni danas u pogledu točne periođizacije Hrvatske Mođerne. Dok jedni uzimaju kao granične godine 1895. i 1910. drugi (dr Ivo Frangeš na pr.) gornju granicu proširuju do 1914.) dok treći pod time podrazumijevaju samo intenzivne napredne istupe mladih na kulturnom polju u Hrvatskoj između 1897. i 1903. Zastupajući uglavnom OVO posljednje gleđište, Milan Marjanović se na PT. pozivao na činjenicu i datume objavljivanja pojedinih časop1/i ı manifesta.

Prema Marjanoviću, »stvarno Je na_„upanje modernizma kao programskog, propagandnog i polemičkog pokreta najmarkantnije obilježeno pokretanjem ča-

opisa triju grupa i struja gOgine 1897 e Hrvatske misli, Miladosti i Nove Nade. Krajv1literar-

' ne Moderne

Života SORUDO ODA Tema tome, Hrvatska Mođerna BBK, smislu riječi, ne traje kao pokret duže od šest godina, od 1897. do 1902., 4 njezin najveći napon i vrhunac je Od aa mome prijelazu stoljeća, godine 1900., izražen u ŽivotU“. i

Ma koliko spomenute činjenice bile nezaobilazne, (

kao pokreta vezan |

jer se ono prelijeva i s jedne i s druge svoje granice. Zbog toga' su nekolike godine prije i uekolike godine poslije također značajnc i važne za razumijevanje pokreta, mlađih i novih snaga, bilo da kriju u sebi jasno naglašene, početne impulse i povođe, bilo da se u njima smiruju, sređuju, talože i pripiraju specitično teže i trajnije vrednote proizašle iz zamršenih procesa u razdoblju nemira i Uuzburkanosti. Što se tiče imena i izvora Hrvatske Modđerne nema :ijejasnoća. U Evropi, potkraj XIX. stoljeća javljaju se različiti pokreti i „književni pravci, kojima je zajednička osobina — skretanje od dotadašnjih pravaca, uvjetovano i obojeno posebnim idejnim, aestetskim i nacionalnim obilježjima. Početkom 80-ih godina u Njemačkoj je doduše prvi put upotrebljen naziv »Die Moderne« u okviru programa, mlađih pisaca, zastupnika realizma, ali ubrzo su pod taj naziv svrstane i sasvim suproine fežnje. Hermann Bahr (Herman Bar) je u Beču 1891. ustao protiv naturalizma (O»Zur Ueberwindung des Naturalismus«e — »Ka prevladavanju naturalizmać) zastupajući »umjetnost, duše, indi-

ZORAN PETROVIĆ: SVEČANA

vidualizam i istančanost osjećaja. U Pragu je pod idejnim. vođstvom i utjecajem, Tomaša Masaryka (Masarika) vođena borba protiv maglovitih romantičarskih političkih i literarnih kcneepcija, a za realizam, za istinu i razumnost. Ne zazirući od sitnog prosvetiteljskog rađa, u Droglasu 1897. češki su muodernisti također istakli snažnu ličnost kao osnovu literature, tražeći in-

dividualnost umjesto individue».

lizma i unutarnju istinu umjesto fotografije vanjskih činjenica. Milan Marjanović je UpOZOrio na to, da su trađicionalisti pogrešno nazivali čitavu djelatnost mlađih u književnosti Ee; »modđernizmomć“«. Ipak — zaključuje Marjanović, . »oznaka modernizma u smislu termina »Moderna« pripada u prvom Tedu onoj grupi, koja se pridržavala čiste književnosti i umjetnosti, i zalagala Se 728. potpunu slobodu stvaranja, specijalno za– grebačkoj grupi, koja je pokretala časopise Mladost, Hrvatski Salon i Život.. To razlikovanje „»„modđernizmać i »Moderne« treba imati na umu, da se bolje ra-

· gumjiju onđašnje · polemike i đa

dobije točnija orijentacija u SPORU između 1895. i 1903. goaine, jer je mlađa generacija u tom vremenu nastupala u više

i Badudi da se u istom okviru smominje također izraz secesija (što znači udaljavanje, odojep-

valja napomenuti da

Društva Ua O ap osnivanjem noV' D Tata oetnika, čija su pra vila odobrena 1897. Hrvat secesiji prethodile sU pariška (1889) i miinchenska (1892) secesija, a slično su Se Mladi odđvVoOJili i u Beču (1897), gdje su SVO16 nove poglede i zahtjeve 8

slobođom stvaranja iznosili u umjetničkom časopisu »Ver Bacrum«.

„derna je

Osim spomenutih umjetničkih pokreta na predstavnike mlade

generacije u Hrvatskoj utjecali

Bu i pojedinci, napose: danski kritičar Georg Brandes (HBrandes, 1842—1927), zastupnik SVOjevrsnog naturalizma i psihologizma, koji nije proturiječio „njegovoj tezi o narodnosti ćuvstva«; zatim već spomenuti austrijski estetičar i književnik. Hermann Bahr (1863—1934), čeŠki političar, ideolog i Tilozof Tomaš Masaryk (1850—1937), čuveni francuski estetičar i filozof Hyppolyte Taine (18281893), čije je kapitalno djelo »Pilozofija umjetnostić prevedeno u Zagrebu gođine 1895., irancnuski dogmatični i reakcionarni književni kritičar i historičar Ferdinand Brunetičre (Brinetjer 1849—1906), koji je proglasio sumrak pozitivnih znanosti, Uukazujući na duševne i moralne vrednote umjetničkih djela; Lav "Tolstoj (1828—1910), veliki ruski pisac, koji se oborio na naturalističke teorije i potkraj života tzrazio sumnju u vrijednost i opravdanost umjetnosti uopće u životu čovjeka; a također čitav niz tađa istaknutih evropskih

pisaca, od belgijskog simbolista i idealista Mauricea „Maeter(Meterlink, lineha 1862—1949)

do ruskog realista kakav bijaše Maksim Gorki (1868—1936). ~

Među hrvatskim piscima Mladi se nisu imali na, koga oslanjati u teoretskom pogledu, ali su rado isticali neke starije književnike, u čijim su djelima bile još prije došle djelomično do izražaja neke njihove težnje: Kranjčevića, Leskovara, Vojnovića, Matoša i naročito Đalskog koji se i programatski, aktivno stavio na stranu Mlađih u borbama koje su uslijedile.

*

Sve ove činjenice, ma koliko bile očigledne i značajne, mogle bi stvoriti krivu predodžbu o Hrvatskoj Modđerni kao DOkretu bez korijena u hrvatskom tlu i tradiciji. Neki su kritičari izvjesne sporedne osobine, tež nje i slabosti naših modernista odviše oštro poistovjećivali s imitatorstvom i mistifikacijom, ne trudeći se da u našim društve nim i političkim prilikama bpronađu uzroke upravo takvih pojava, među kojima nalazimo uijstinu ne samo epigonstvo, već il čisto opsjenarstvo (na pr. u članku Artura Građa, objavljenom u yHrvatskom Salonuc 1898, O američkom maođernistu „Johnu Gabrielu Picklicku, koji nikada nije ni postojao!). No, ovi krajnji kontrasti i opći eklekticizam Mladih nisu još dovoljan. razlog, da čitav pokret smatramo »iskorijenjenim« i bez oslonca u stvar nosti. Naprotiv, Hrvatska Mobila, uvjetovana sasvim određenom društvenom strukturom i političkim ~ prilikama u Hrvatskoj, a i sama je pridonijela svoj udio u borbi za Dpromjenu dotadđašnjeg stanja.

Nakon „prolaznog narodnog preporoda u doba Tlirizma Hrvaiska je u narednim desetljećima proživljavala teške časove u neravnopravnoj borbi za svoju narodnu, etničku i političku egvistenciju. Bachov apsolutizam. je zađao prvi jači udarac tek

(Sa đubrovačke izložbe »Djela i kretanja«)

probuđenom domoljubnom poletu, zapretavši.sve stvaralačke izvore u kulturi i ukinuvši sve slobode u političkom i javnom životu. Umjesto da krene Ukorak s ostalim zemljama Evrope, Hrvatska je stagnirala,

svakom pogledu.

TĐa i nazadovala u Hrvatsko je

pod vlašću tuđinaca ·

plemstvo osiromašilo i propalo, ,

ili se pak odnarodilo i prodđalo neprijateljima, Beč ili na Peštu. Seljaci su i nakon formalnog oslobođenja ostali jednako siromašni i bespravni, bez prava glasa i mogućnosti da postanu značajniji aktivni čimbenik u javnom. životu zemlje, bezdužno eksploatirani i izolirani od naprednih prosvjetiteljskih ideja. Broj iseljenika rastao je iz godine u godinu. Prave i utjecajnije građanske klase Hrvatska u toj Dposljednjoj četvrtini XIX. stoljeća nije ni imala, jer su banke, trgovina i industrija bile u rukama ili pod kontrolom stranaca, ali i

orijentirano na”

ono malo đomaće buržoazije pri--

klonilo se uglavnom. vladavini Khuen-Hćđervaryja; #deliki dio obrtnika „pak #Ssačinjavali su stranci, došljaci. Malobrojna (u deveđesetim godinama u Hrvatskoj je gotovo 70% stanovništva bilo nepismeno) inteligencija ni-

je bila dovoljno moćna i imućna, da bi se osamostalila u SVOjoj borbi za vlastite i nacionalne interese, nego je neprestano morala balansirati između lošega i još gorećga, surađujući s jednim neprijateljem da bi se ođuprla drugome. Zbog lukavosti neprijatelja, koji je vješto ubacivao sjeme. razdora i vlađa »bičem i zobi«, kao i zbog tradicionalne nesloge hrvatskih političara i stranaka, čitav teret borbe paQ je na pleća istaknutijih i UpOrnijih pojedinaca, što je đoduše pripomoglo da duh nezađovoljstva, ne klone potpuno, ali što je bilo sasvim nedovoljno za akciju širih razmjera. „Vjerojatno je iakvo koprcanje tankog sloja inteligencije i građanstva u zrakopraznom prostoru, bez pravnog oslonca na narodnu većinu i njezine interese, dovelo do toga, da su umjesto realističkih efikasnih parola na političkoj areni vještački oživljavane | romantićarske fraze, a umjesto snage egzaktnih argumenata, citirane su preživjele točke historijske »pravice hrvatskeqd. Kad je napokon smrću Račkoga 1894. izgubljena Dposljednja šansa, da se podvojene narodne snage ujedine oko zajedničkog političkog programa za oslobođenje ispod austrougarTskog jarma, depresija i duhovna kriza dostigle su već krajnju točku nepodnošljivosti. Svi svjedoci toga vremena govorili su O osjećanju strašne zagušljivosti i zaturenosti, o mrtvilu i nemoći, pojačanoj posvuđašnjim sironiaštvom i potpunom ovisnošću Činovnika o Volji naredbodđavača, kojima su vjerno služili strahujući da ne izgube uhljebljenje. Upravo u tom i takvom, izUuzetno teškom trenutku povijesti u Hrvatskoj je dostasala nova, mlađa generacija, unoseći u javni život ne više samo pritajeno nezadovoljstvo, „nego i aktivni bunt, prosvjed, poklič za svijet-

lom, suncem, slobodom.

| : · Nagrni, nagrni! Razotkrij želje zapretane, veru novu Us.

ži Smejaćemo se i plakati za Čoveka!

NA PUTU STIHA MOG

Moj stih je bio zaboravljeno, prozeblo dete, prosjak sebe samoga u domu bezdomu žuđeni zračak svetla u noći pomrčine...

seu srce mo đe nabubrimo kao hlebovi, đa izrastemo iz ničega...

Sad on nadire botokom iz mene — iz sažeglih, nekad, koliba i jauka, iz rođenih, sađa, kikota stvaranja pesmom stostruko u jeđan glas!

I Kad je svanulo, ko mrav nagnječeni, sklonio

o Srećno, stihu moj!

u senci drevnih sokaka, u crne pećine duša! „.. A ja ću, kunem se — hiljadu puta se dati za tvoje zore, za tvoja uzletanja! ~

Znam jedno: još si nejak... Al srce sam ti dao i — verujem ti.

PRED SUNČANIM KAPIJAMA

Treba poći lak kao lahor Treba bez daljega stići kao zora | Treba videti ovaj crveni grad — i Gde se svi putevi staču _ Jer je građ otvoren kao dlanovi

Treba ući lagano srca rascvetana kao ruža kao što ulazi nasmejano belo rađanje

Ađem GASTA'

STAROST

af aoNarY SOOA

say M

Duboko u mojim očima ugnezdila se starost!

Svi mi. pokoju boru imamo na svojoi duši jer nad našim glavama, iz dana u dan, pađaju nove

žbs

:

-- O, ko bi mogao reći, a ko bi mogao mati, onđa 2 ; i

O

kad smo pobedonosno vikali nad onin lešom —

da će mu Kkandže pohrliti nad, novim domovima, ı njegov stravični glas se čuti , i danas? ·

Čovek razmišlja: Je 1 bolje svi da umremo f | il živimo dj

da bi deci i unucima saopštili da smo loši daleko. gori od njih?!...

Gledam se u ogledalo: i aNaukajS · u dnu zenica potsmešljivo kašljuca starost. ?

: | Besim BOKŠI ? 7

|

NEKO SE NASTANIO NA ČELU MOM

Kad jezik rumeni dana oblizne rodne njive TI petlovi popiju noć —

Ljudi, tamo daleko sunce obese o ramena TI jumu Kk belim danima } razdanju...

— Alžire, ti se rađaš i rasteš u sećanju!

Već poođavno neko mi se na čelu nastanio (Možđa poznati stanar iz tvojih krajeva, Alžire?) TBroji po mome mozgu grobove svojih dragih

Što zjape iza meriđijana gde se bije i mrije...

— Alžire, u veličini svojoj lepši si od svake poezije!

Alžire, dragi, čuješ li šta ti se zbori: Ne samo pesnici pevaju tvojoj zori! ; Murat ISAKU

KLISURA VEČE \

Krvave čeljusti sutona

Međ kolenima njenim lomili su se zubi vremena... sklapaju se krilima kukavice. Kandila zvezda krajičkom oka žmire

obrvu meseca

a sunce

„želi

danu —

laku noć!

Sunce

u san uranja.

Go mesec igrajuć # šepuri se pred zvezdama što hiljade oči rasklapaju

Maksuš e,

Bistrica plahovita

liže joj smrzle damare

i teče

s vriskom romora na usnama

Pećine stravično

glase se stenjem:

— Tajna je naša priča, namerniče.

Idi, ne osvrći se!

Gore međ vrleti oblaci krvare...

Azem ŠKRELJI (Preveo: E. MEKULI)