Književne novine

–

Rodoljubiva _ (Desimir Blagojević:

p O ema % „Rodoslov“, „JProsveta*

Beograd, 1961)

U vreme kad se kod nas sve manje piše rodoljubiva lirika, Desimir Blagojević se pokazuje kao pesnik koji odlučno nastavlja tradiciju rodoljubive poetske orijentacije. Izvori i mitovi kojima se on napaja davno su presabli: to su još poslednji odsjaji naše seoske romantike za koju današnja pokolenja i stvaralaca i čitalaca ne pokazuju ni interesovanje ni razumevanje. Uputiti se pod takvim okolnostima na stara predačka vrela velika je poetska smelost, To, u neku ruku, znači oglušiti se o akcente koje nameće vreme i pokušati sa ispravkom nepravdi koju vreme nanosi.

Osnovna i odlučujuća komponenta Blagojevićevog poetskog rodoljublja jeste neka vrsta ruralne sinteze našeg nacionalnog bića. Urbane komponente ovde potpuno izostaju: počeci nacionalnog bića i nacionalne epopeje dublji su i dalji od svake urbane projekcije, Blagojević daje jednu interesaninu i dobrim delom potpuno prihvatljivu verziju rodoljubivog patosa. Njegovi korenovi su zapreteni u jezgro one tipične seoske egzistencije kakva nam je dobro poznata iz 19. veka, veka slavnog po herojskoj buni i neslavnog po uzgrednim produktima neminovno vezanim za pojavu prvog temeljnog raslojavanja sela. Blagojevića ne interesuje ovaj ekonomski dualizam našeg seoskog bića, iako zna da obeleži i njegovo prisustvo. On selo posmatra skoro isključivo kao jedinstvenu materijalnu i duhovnu podlogu one herojske epopeje koja je sevnula u velikim bunama i oslobodila narod od stranih tlačitelja. Osobenost ove poetske zbirke ili, tačnije, poeme jeste u tome što ona čitav na– cionalni herojski duh prelama kroz prizmu totaliteta seoske egzistencije. Zato je u ovoj poemi snažno, uvek deskriptivno, čas zgusnuto a čas monotono i razvučeno, prisutan materijalnoduhovni profil srpskog šumadijskog sela 19. veka. Pesnik bi da brojno i slikovito iscrpi svu stvarnost ove seoske situacije. Otuda dosta i predosta nabrajanja, kao u seoskim zdravicama koje se drže zimskih dana za dugačkim stolovima i gde kao da je vreme stalo, materijalnih elemenata, podataka, imena oruđa, sprava, alat– ki, nazdravica, popevki, svega što sačinjava seljačku materijalnu i duhovnu kulturu. U Blagojevićevom prikazu srpske nacionalne seoske egzistencije osnovni su idilični tonovi, ali njegova slika nije lišena ni seoskog realizma. Sve je tu prisutno, i doboš, i menica, i odlazak u „tuđe“ kao najveće seosko zlo. Očigledno, to je selo ne samo herojske epopeje nego i individualnog silmosopstveničnog gazdinstva u kome je još uvek očuvan kolektivni nacionalni duh, ali koji zamračuju teške raspre i antagonizmi što se onako šturo najavljuju sa dva-tri simbola i slike.

'*JU ovim. stihovima, koji deskriptivno defini-

Šu seosku egzistenciju, Blagojević je dao, ne u

vek sa dovoljno poetske mere, jednu čudnu mešavinu tonova tuđu svakome ko ovu materiju ne oseća kao svoj elemenat. Ove pesme čas deluju kao kakva dečja uspavanka, čas kao selska vragolija; ponegde se spuštaju na nivo poskočica i šeretskih napevki: :

Okremwuh, se, obrmuh, se: stigoh, jasen, Jasenicu, al ne nađoh, šarenicu!

Ima fu i tipično sremskih kliktanja koje je još Branko Radičević uveo u našu poeziju; „Belo jagnje“ opet, intonirano je jednom staračkom rezignacijom u kojoj nije teško prepozna= ti sopstvenu pesnikovu introspekciju: herojska inkantacija i glorifikacija iz ođeljka posvećenog Karađorđu ustupila je mesto molitveno-božjačkoj; ritam je polegao, usporio se, čak uprepodobio: Za blagu staricu, blagoga starca

neka posrnem, od, rama, posrnem od, udarca, i samo molim, krila povetarca

da im, obgrli, zakloni nedaYca,

i.kosti žute, posle i Tebarca,

Taseje zemljom, Yaspe ih u prah,

— da od njih kuca damar, živi dah...

tu svečanu, ukočenu, zađušničku intonaciju preseku iznenada ovakvi stihovi:

Tija voda tijo nosi, . ljuljni dušu, što zamosi, ljubni talas što te DTYOS: sni su vali, sni otkosi.

Đoema se odlikuje jednom ritmičkom i ICO skom neravnomernošću koja nije uvek najsr nije usklađena sa materijom i KOPO O| be etskom potrebom. Iz mora onih litani]s. KONJE zdravičkih nabrajanja odjednom pred OS. skrsnu stihovi koji zapanje svojom au entii šću, plemenitom od srebra kovinom:

Dom osta i Sumce maše koje seje, i Sunce maše koje ore, i mravak samac ma kraju stubline,.

na' plotu gunj, na vetru Tubine, |-- 5od Suncem, međ, rogovima poklekne 90,

preživa sve zvezde, sve Zore

bilo kud, i bilo gđe je; r ih dene s rogova skoči ma streje, pa kad se ma Oplenački ispne Breg,

pošalje poždrab vilama, u, do, i plamen zlatni savije steg

.. ”

27 .-

. PCM RsJC

VINJETE U OVO:

KNJIŽEVNB NOVINB

ee |

tamo gde leži tavan, i Yaspet, i go, i gde se mermeri razbukte,

~— davljenici se kraj vrbe zahulkte, pred stogovima,

Sunce u reku utome.

Ima u ovoj slici seoskog pejsaža neke bezobzirne, jedre verističke siline, tu se sami detalji seoskog pejsaža nadmeću sa nebeskim svetilima, a ruralna samouverenost kipti i preliva se elementarnom. paganskom snagom, snagom svojstvenom jednoj egzistenciji koja je sazrela do punoće svog bivstvovanja, koja je postala svet za sebe, svet potpune ratarske idile. Ima nekog paganskog slavlja i trijumfa u toj gloriTikaciji ratarskih alatki i u tom superiornom odnosu živih i mrtvih bića što spadaju u ratar– ski inventar prema svemu što ih okružuje. Ja ne znam domaće stihove u kojima je tako smireno orgijastički i tako vizuelno poetski došla do samosvesti seoska idila.

U pesmi „Buna“ ustanak je shvaćen i materijalizovan kao pokret čitave stvarnosti seoske egzistencije, Pojam bune dobija univerzalni karakter: buna je u svemu, izlazi iz svega, nalazi Se u svemu: u mafćrijalnom predmetu, opremi, alatki, oruđu i oružju; sva fizička i sva duhovna stvarnost seoskog totaliteta suknula je kao kakav nezaustavljivi val. Buna se tako izjednačila sa pokrenutom stvarnošću, njena je suština i definicija koliko u stvarima toliko u ljudima, ona je na momente čak odvojena od „njih jer su ljudi toliko srasli sa okružujućom sredinom da nije potrebno nikakvo direktno mešanje ljudi da bi se osetio hod čitave stvarnosti. Otuda se na brojnim sranicama ljudi i ne pojavljuju kao akteri nego stvari: dijalog o mogućnostima bune vođe dve gore, dve planine — ljudi ćute. 'U pesnikovoj himničko-epopejskoj viziji buna postaje ekstaza ukupne stvarnosti:

I poče

— ođd sekire, od bradve, s pijuka, od daha, od maha, pilećeg cijuka; od frule, od kule, od, ispražnjemnog sepeta, od, straha, s vratila, od, klepeta; od krvi koju toče,

od prelje, od, želje, od, trepeta, od ptice, od, sojke, od, devojke, od cvetne,

od tajne što je sroče;

od muke, od Yuke, od nepokretne, od dobre vođe Žžalopojke,

s opute, na obojke...

Sve je u krajnjoj liniji okrenuto buni, u slu-

žbi duha. bune, ona je neka vrsta najviše orga- .

nizacije čitave te seoske stvarnosti, materijal-

ne, duhovne i moralne. Sva usta stvarnosti o-

krenuta su njoj. Početak bune je ni iz čega i iz svačega, buna je ovde shvaćena i doživljena ne kao oružani odnos, kao sukob jednih i drugih, nego kao nakostrešenost samih stvari, kao nešto što nije samo stvar buntara ili njegovog oružja nego stvar čitave jedne zajednice, zajednice stvari, bića i ljudi. Buna je pokrenutost, ustremljenost svih elemenata protivu ugnjetača i nasilja. Time je pojam bune dobio jednu duboku dimenziju i istovremeno dostigao unjverzalan oblik i dalekosežnu romantičku definiciju: buna je imanentna stvarima i totalitetu same stvarnosti.

Sa ovim nije ni najmanje u opreci glorifikacija seoskog nacionalnog kolektiva, jer je ovde seoska egzistencija urasla u svoju materijalnu pozadinu. U pesnikovim stihovima:

Idu seljaci, idu šumom,

idu golaći, idu odrpamci,

idu sekire, sa mjima opamci, idu seljaci carskim, drumom,

ne treba viđeti samo bezazleno prisustvo šeretske selske samosvesti, one obešenjačke i okače= njačke seljačke superiornosti (u dva rata pregažena dva carstva), nego i đuboko skriveno lice same bune. Seljaštvo, nosilac buntarstva, nije shvaćeno samo kao kompaktan seoski živalj, nego i sa njegove ugnjetene strane, kao osiromašeni “i porobljeni sloj.

'w najuspelije stihove poeme spadaju oni gde se izražava pesnikova apoteoza Crnom Đorđu, stihovima pune emocionalne snage i poetskog sjaja:

Znam da te ko vazduh ovaj dišem, da krvavu ti glavu ljubim,

i dok te sanjam, i dok sitno pišem, zemlju i nebo rukom, samo rubim,

i ma čarvdaku se večno mjišem... Znam da si zeleni venac, strašno čelo, da glavu tvoju vraća uvek zo?a...

Herojska inkantacija Karađorđa kulminira u sažimanju znamenja čitave bune; mitske razmere njegovog lika i herojski format proizilaze iz njegovog antejskog dodira sa bunom i seljaštvom („i stade za vrat izmećaru i sultanu“), mađa je inače taj lik doživljen u jednom poetski kompletnom zbiru pozitivnih i negativ-

ih svojstava. o. | Zoran GLUŠČEVIĆ

ed:

-“487

M BROJU IZRADIO MILIC STANKOVIĆ

Nova čakavska lirika

(Sastavio i uredio Ive Jelenović; »Matica hrvatska«, Zagreb, 1961)

Ive Jelenović sastavio je i O” bjavio već iri antologije nove čakavske poezije (1934, 1947. i 1961), prve dvije u suradnji 5 Hijacintom „Petrisom, a treću, poslednju, sam; ali da nije u njega sposobnosti i osećanja za autentično u umjetnosti, nikakvo mu iskustvo ne bi pomoglo da tako korektno dade ovakvu knji gu, tim više što ona zahvaća u područje za koje i danas neki teoretičari misle da ne spada sasvim u oblast umjetnosti.

Na sreću, takve „teorije“ Uuspješno pobija umjetnička praksa. ;

Pojava nove Jelenovićeve čakavske pjesničke antologije potvrđuje da jezik kojim je pisana prva hrvatska štampana knji ga (Marulićeva „Judita“, 1521) kao sredstvo umjetničkog izraza nije mrtav ni danas, poslije sko ro četiri i po stoljeća, „premda je već izgledalo da izumire ne samo u književnosti nego i u životu. :

Svojom „Galijotovom pesni“ (1908) Nazor je opet unio čakavy štinu u Književnost, otvorivši, novu stranicu hrvafske poezije u odnosu na čakavski dijalekt, kao što je nekoliko godina ranije A. G. Matoš svojim „Hrastovačkim nokturnom“ (1900) učinio to isto s obzirom na kaikavsko narječje.

Pa ipak, još uvijek se, u raz govoru o dijalektalnoj poeziji često čuju sumnje u opravdanost, a zatim i u vrijednost po-

___ Milivoj SLAVIČEK

Pjesma o

ezije na dijalektu. I uzalud se, u njenu odbranu, navode uvjerljivi razlozi (među „kojima Je naročito markantan onaj, da se tematika nekog kraja i psihologija ljudi koji u tom kraju žive može umjetnički najbolje odraziti jezikom toga kraja i tih ljudi!). Sekptici svejedno ostaju skeptici; nepristupačni razlozima, oni kao svoj lajtmotiv ponavljaju tvrdnju, da velika većina kajkavskih i čakavskih pje sama ne bi uopće vrjijedile kad bismo ih „preveli“ na štokavš#inu. No ftakvima je Nazor (u jednom pismu sastavljaču ove antologije, Ivi Jelenkoviću dobro odgovorio — pitanjem: „A vrijede li mnogi od najljepših Danteovih i Goetheovih stihova, kad se, ma i najpomnjivije, pre= vedu na bilo koji jezik?“

Ali umjetničku „opravdanost, pa i potrebu, dijalektalne poezi je, bolje od svakog teoretizira– nja, potvrđuju — vrijedna dijeJa, umjetnički uspjele pjesme

kakvih je u ovoj antologiji &bista impozantan broj, a činjenica, o kojoj je vodio računa i Jelenović priređujući ovu POOEe iri~

treću antologiju čakavske

čovjeku

Moja ljubav ne može makmuti mi oblutak Ni otužnost. Ona ne može izmijeniti trajamje

Ona me može mi pomakwuti

svijet

Moja vuka može podići oblutak ali ona može svijet samo dotakmuti i umoriti se. Steći brazgotine + bore

Moja ljubav ne vidi rješenje u ljubavi moja moga mije u stanju da prekorači jaz

pa čak wi medjelju dama

ona me može samo nekuda ići

Moje oko vidi moju zemlju i našu zemlju moj duh, osjeća i voli mašu izubijanu, Zemlju On može biti samo još mnemoćam a Moja, ljubav vidi rješenje u bratstvu,

Moja ljubap mišta me može

moj glas nikoga meće učiniti čestitim, moja tuga mikog većim, a možda ni ozbiljnim,

Ništa me može ČOVJEK

a sbe om mora moći. Nikog osim, njega nema

Sta uje mogu, ja ČOVJEK?

A ipak ja jedini vidim, i mam sve ovo

i dolazim, kući i zapisujem,

Ali mi ja me mogu svoje Yiječi da poslušam, Ja mogu samo mestati kao da me nije mi bilo Moja tuga bitnu tugu poznaje

To je ta pjesma zbog koje

sam, polako koračao

pod svim svjetiljkama koje su izmišljene

I bio pomalo odsutan

dok se klicalo ili ratovalo. Il maprosto opstojalo

PESME SRCA, TUŽNE,

O === OI TO OF RRNIVG uu II LL IO (Dragutin Tadijanović: Srebrne svirale«, »Školska kn jiga«, Zagreb 1961)

Od početka Tadijanović unosi u svoje pesme čitavo svoje srce, raskomađano i gotovo iznemoglo, puno nemira i čežnji i nekog neprimetnog životnog poraza. Stoga su vedrine kod njega retke, gotovo ih i nema, mada bi i sam želeo da zapeva pesmu srećnog srca, čistu i jasnu kao ljubav, kao tuga koju nosi u sebi. Traženje i lutanje do čistina i prozračnog meba samo je eho dalekih želja negovanih u detinjstvu. Tadijanović je zato uvek povučen u Šebe, tužan i setan ali ne i rasplakan, bolan ali ne i totalno slomljen; ceo život, sa svim svo jim protivrečnostima, „prisutan je tu, opipljiv i uhvatljiv. Tek tu i tamo izbije kod njega tračak rezignacije i razočaranja, tračak koji odmah nestane da bi ustupio mesto povučenosti i mirenju sa gotovo svim životnim neminovnostima. ;

Nostalgija, upravo nostalgičan ton, jedna je od osnovnih karakteristika Tadijanovićeve poezije; neprestano je zagledan u svet svoga detinjstva, nikako ne može da ga se oslobodi, u njemu je sve bilo sirotinja i snaga, sve vera u sebe i svoiu večnost koja je jednaka sumčevoj,; u Širokoj slavonskoj rav nici, u tihom Rastušju, bilo je sve prepuno cvrkuta ptica, mlrisnog cveća, a šuma, zelena

DRAGUTIN TADIJANOVIĆ

šuma, pružala je mir i zaborav svega što je, za momenat, tižta= lo srce, lomilo ga i kidalo. Grad susret sa njim, doneo je razoreni san detinjstva i uneo u jednu mladost bol i vapaj za bezbrižnim danima, mađa je i tamo, na selu, i gladi i bede, bolesti i sirotinje puna „kuća. Grad je pružio samo usamljenost, doneo je otuđenost i drugovanje s tišinom, i jednu ljubav koja tiho i neosetno razara.

ke, da se još uvijek javljaju novi pjesnici koji na ovom di-

jalektu pišu poeziju, najbolje potvrđuje ne samo „privrženost nekih „suvremenih „hrvatskih

pjesnika ovom muzikalnom jeziku svoga zavičaja, punom dragih riječi, skladnih deminutiva, mekih konsonanata (što bi se moglo tumačiti sentimentalnim pobudama), nego i hjihovo uvjerenje da u tom #đBijezičnom mediju mogu najbolje izraziti ono što kao umjetnici u sebi nose — a to je već problem kre acije i zato ga moramo respektirati, pogotovo kad je riječ o umjetnicima u koje ne sumnja mo.

Pored poznatih čakavskih pjes nika: Vladimira Nazora, „Male Balote, Pere Ljubića, „Drage Gervaisa i Marina Franičevića koji su predstavljeni i u antologiji iz 1947, a čije su vrijednosti uglavnom već utvrđene i neosporne, u ovu novu antologiju ušlo je još niz č\pjesnika. Uz Tina Ujevića, koji je predstavljen pjesmom „Oproštaj“ (u pravopisu Marulićeva vremena i u današnjoj transkripciji), tu su i pjesme Ante Dukića, Rikar da Katalinića Jeretova, Ante Cettinea, Ive Žic Klačića, Ive Ćaće, Drage Ivaniševića, „Sime Vučetića, Nikole Bonifačića Rožina, Ivana Bostjančića, · Zvane Črnje i Zlatana Jakšića. Kao što se vidi, krug pjesnika osjetljivo je proširen, ali e to nije štetno odrazilo u kvaliteti antologije. Zanimljivo je da u ovoj knji zi gotovo i nema slabijih pjesama, a znatan je broj takvih koje se mogu upoređivati s najbri ljantnijim pjesničkim ostvarenjima u našoj književnosti. Pored pjesama Vladimira Nazora, Mate Balote, Pere Ljubića, Dra ge Cervaisa i Marina Franičevića, koji su već odavno poznati i priznati čakavski pjesnici, te pjesama Drage Ivaniševića i Šime Vučetića poznatih pjesnika koje smo tek nedavno upoznali kao čakavske liričare, želim posebno spomenuti pomno dotjera ne čakavske sonete Nikole Bonifačića Rožina, nostalgične stihove Ive Bostjančića i meke, lirski ostvarene crteže Zlatana Jakšića; gotovo nepoznati širol publici, ovi autori predstavljaju nam se u ovoj antologiji kao posve izgrađene pjesničke lično sti.

Napokon, tu su, kao i u prošlim izdanjima, narodne čakavske pjesme, pjesme Neznanke, koje odišu posebnom ljepotom i svježinom fe nije čudno što ie Nazor napisao da su iz njezinih zipki izašli svi čakavci.

Snabdjevena najnužnijim biografskim i bibliografskim poda= cima, ova je knjiga dosađ najbolja antologija nove hrvatske čakavske lirike i ujedno jedna od najboljih naših „regionalnih antologija.

Dubravko JELČIĆ

BEZ RIME

I još: grad je otvorio oči umornog mladića, probudio iz sna dečaka — pokazujući mu život pun protivrečnosti i razlika Mne đu ljudima, a on je upijao sve u sebe, ljudski bol poistovećivao sa svojim i živeo bez mo ći da pomogne sebi ili drugoma. To je, čini mi se, osnovni Mnutrašnji svet poezije Dragutina Tadijanovića, svet čiji su svi nemiri i trzaji kazivani mirno, suzdržano, bez erupcija strasti.

| Pesnik snosi svaki bol (i poraz)

i ispoveda ga škrto, prosto ga priča kao što priča neki named-

ni pričalac, ne jzneveravajući pesmu i njene osnovne lirske elemente; priča, „najpre, kao

naivno zaljubljeni dečak, a onda, posle, i kao čovek sa iskus tvom, no njegove pesme, čak ni one iz docnijeg vremena, nama najbliže, ne pretenduju na filozofsku refleksivnost. Tadijanović, kao umetnik, nije pribešgao ukalupljenoj „poetskoj formi i vezanom stihu. Njegovi stihovi spontano su slobodni, a jpak tako i toliko zvučni i ritmični da se u prvi mah i ne mnže primetiti da su nerimovani. U, te i takve stihove, u kojim: doduše, ima i ponavljanja,

on

je spretno utkao tužna pesmu * svoga srca i svoga zavičaja. PRIM

Tode ČOLAK

3:

|,