Književne novine

IZLOG ČASOPISA.

[ES LETTRES NOUVELIES

RGRITIČRI REALIZAM Iı AVANGARDA

Pođ ovim naslovom je Bernar Tejseđr u junskom broju ovoga časopisa izneo glavne pumktove sukoba dva ju umetničkih, estetičkih i ideološ» kih struja koje danas u svetu postoje: »kritički realizam pripojen socijalističkom realizmu koji se suprotstavlja avangardmoj umetiosti pretendujući na revolucionarnost«, koji oštro postavlja zahtev da se vaSspostavi umetnički izraz „jedne vizije sveta koja se tretira kao funkcija određenog »smera« umetničkog dela« i »lirski žanr avangardne umetnosfi«.

Tejsedr misli da »od našeg sveta, ođ sveta Jeitsa, Kafke.i Beketa, stvo riti Tlijađdu ne bi bio više realizam već mistifikacija«. Umetnik, kaže on, ne može da slika vremenski i prostor no određenog čoveka, »istorijski uslovljenog«, jer njegova je vokacija da »određeno iskustvo neograničenim metođama prenese u opšte« On citira Tomasa Vilfa: »Samoća nije retko i neobično/ iskustvo, neka osamljenost koju bih ja delio s određenim brojem neobičnih bića, već apsolutno neizbežna realnost koja je u srcu svake ljudske egzistencije« pa kaže: »Ne postavlja se pitanje da li on izražava večnu istinu ili ne, već da 1i je dopušteno da je izražava ne pokazujući njene istorijske izvowe, Drugim rečima, treba li delo da bude evokativno ili eksplikativno. Prema tome, jasno je da nije reč o izboru između avangarde i Kritičkog realizma već o izboru stila u kome sadržaj dobija formu izliva (lirskog) ili se razvija u objekftivnoj (epskoj) priči«,

Autor zatim teoretski obrazlaže neosnovanost poricanja vrednosti avangardnim umetničkim ostva vrenjima. On na primer, „Dbolazi od Revaijevog zaključka da je »lirika literami žanr koji dozvoliava da se „najdirekinije prodre u epohu« i odgovara direkino na prigovore koje je u svojoj teoriji postavio Lukač. Twrđenje da avangardna izdvajanjem iz životnih relacija, lišava ličnost rdAalnog Života, briše razliku između konkretnih i apsštraktnih njenih aspekata i lišava je spoljašnje evolucije, Tejsedv opovrgava tvrđenjem da i muzika i igra nc oertavaju nikakvu određenu sudbinu već komponuju jedno apsoluino Dpostojanje tonova i pokreta; on podvlači razliku između Mamovog »čistog proficanja« vremena i Prustovog »izgubljenog vremena« koje je »postepena akumulacija jedne duše«.,

Na osnovu odgovora koje je dao, on zaključuje da »umetnik, konačno, ne može da se izoluje od socijalnog sveta; ali om se prema njemu može odnositi bilo prihvatajući nesigurnu ravnotežu (bio je Kklasicizam), bilo pridružujući se jednoj od snaga Koje su u konfliktu (Kao Rable, Servantes ili Molijer) bilo ođbacujući društvo u kome sve snage iđu hnečastivom, u kome svaka nada izgleda zadugo osuđena«. Delo Čehova i Mana je više postavljalo pitanja nego što je na njih odgovaralo, Doktor Faustus pomaže da se razume, Jozef K. obavezuje da se shvati, doživi, pretrpi. Prema tome, avangardna umetnost nije »vizija sveta lišenog sva ke perspektive« kako misli Lukač, već vizija sveta koji odbija svaku perspektivu«. (S. B)

LA FIKRA LETTERARIA

SAVREMENA NIKARAGVANSKA POEZIJA

_ Jedan od poslednjih brojeva OVOE lista pružio nam je mogućnost za retko zanimljiv susret, Franko Čeruii, italijanski hispanista, predstavlja nam savremenu poeziju Nikaragve, zemlje koja po. mnogo čemu ide u red najzaostalijih na latinsko-američkom kontinentu, ali koja već decenijama igra vrlo Zapaženu ulogu u poetskom Životu Latinske Amerike. Taj značaj nikaragvanske poezije ističe i Franko Čerufti u svom zanimljivom informativnom eseju. »Nikaragva — kaže on — jedinstveno siromašna u prozi, dramskoj literaturi, esejistici, istorijskoj i filozofskoj misli, najbogatija je, naprotiv, cen| tralmo-američka (možemo reći bez straha da ćemo se prevauiti, latinskoamerička) zemlja u poeziji. Čak ako i ne želimo još jednom da podsećamo da je tvorac modernog španskog pesničkog jezika, učitelj Koga su Tederiko Garsija Lorka, Pablo Neruda, Huan Ramon Himenes, Pedro Salinas, Gabrijela Mistral i Migel de Uunamuno otoreno priznavali i poštovali, bio Nikaragvanac Ruben Dario — potomak Indijanaca Čorotega — ostaje činjenica đa je čitava plejađa »malih« (u odnosu na njega, ali koji nesumnjivo stoje vrlo VisOko u Kraljevini Parnasa) potekla iz

8.

umetnost, “

Nikaragve i vasla u Nikaragvi.... Čeruti smatra da bi život poezije bio još imtemzivniji kad bi uslovi života i tehnički napređak u Nikaragvi bili na višem nivou. Veliki đeo stvaralaštva nikaragvanskih pesnika propada zaboravljen po periođičnim publikacijama. Među mmogim teškoćama sa kojima se sukobljavaju pesnici na čisto praktičnom planu jeste i gotovo potpuno odsustvo autentič“ nih naciomalnih izdavačkih kuća, zatim teškoće oko kulturne razmene sa inostranstvom, potpuna nemogućnost pesnika da se posvete svome delu. Pa ipak, poezija u Nikaragvi cveta u

| mnogo većoj meri nego u Gvatema=–

li i Kostariki'gde &6u prilike mmogo povoljnije, gđe postoji intenzivmiji kultumi Život, razvijem pozorišni Žživot, biblioteke, časopisi, instituti i znatna državna pomoć.

Tnicijator velike pesničke epohe u Nikaragvi bio je Ruben Dario o kome je napisano izvanređno mnogo, tako da se autor na njemu ne zadržava. Mjega- u mnogo većoj meri zanima ono što je došlo posle Darija. ·Hronološki razvoj nikaragvanske. poezije Čeruti posmatra kroz nekoliko velikih trijađa nikaragvanskih pesnika. Prvu, onu koja je prelaz između Darija i modemije poezije čine Asari jas Paljais, Salomon de La Selva, Alfonso Iortes, pesnici koji se ina= če između sebe vrlo razlikuju. Dru=pu trijađu predstavljaju vrlo zanimljivi pesnici Pablo Antonio Kvadra, Koronel Urtečo i Hoakin Pasos; hronološki oni dolaze posle gornje tro* jice. Treću trijađu čine pesnici savremene generacije, više ili manje orijentisani prema tipu moderne poezije. To su Ernesto Kardenal (bez sumnje, najznačajniji), zatim Ernesto Mehija Sančes i Karlos Martines Rivas. Među najmlađim pesnicima, Čeruti ističe Nikolasa Navasa, Alfređa Bareru, I,orenca Medrana, Bermudesa, Orasija Robleta i mnoge druge koji su vrlo prisutni na stranicama listova. (P. M)

The New York Times Book Review

KNJIGA FILIPINSKOG NACIONALNOG HEROJA

U Americi je pre kratkog vremena štampana knjiga filipinskog Kknjiževnika i nacionalnog heroja MHozea Rizala »Izgubljeni raj« (u španskom ori ginalu »Moli Me Tangere«). Štampanje ove knjige poklapa se sa StOgOdišnjicom „Rizalovog rođenja, a u isto vreme označava evokaciju filipinskog nacionalnog buđenja i Oo5lobĐođenja od španskog Mkolonizatora i pritiska crkve.

1 O w

MžIoze Rizal, višestruko obđaren čČOvek, lekar, bisac, političar, filozof, antropolog i etnolog, a iznađ svega humanist, imao je život veoma sličan životu Rabindranata Tagore. Obojica

'su bili obožavaoci prirode, obojica fi

lozofi 1 reformatori, nacionalni borci protiv nepravde, a za prava ČOVEka. Samo što je Tagore doživeo visoku starost, a Rizal.je bio u 35-oj godini ubijen. . :

Povođom štampanja Rizalovog TO> mana »Noli« — kako su ga čitave generacije PTilipinaca zvale — Karlos P. Romulo, filipinski ambasador u OUN i sam Književnik, „objavljuje članak u jednom od najnovijih brojeva. Sudeći po Romulu, „Rizal je svoj roman napisao u toku završavanja studija u Madđriđu, a prvi put je štampan u Berlinu 19887. Kad je knjiga dospela do Pilipina njen uticaj je bio ogroman. Mogao bi se upoređiti samo sa' uticajem ametričkog romana »Čiča Tomina koliba« u godinama koje su prethodile građanskom ratu. Tema je vrlo široka: teške posledice španske kolonizacije Pilipina, a plilkareskni stil koji je mnoge KMritičare podsećao na A. Dimu izvanredno je odgovarao pređmetu. Knjiga se upravo fantastično brzo prenosila od ruku do ruku, od kuće do kuće, a umnožavana je pre pisivanjem. MBizal je bio osuđen na smrt u odsustvu.

Uspeh knjige objašnjava se velikim delom zato što je u potpunosti izražavala osećanja filipinskog naroda, što je narodu prvi put dala pravu sliku stanja i Što su svi imali utisak da Rizal baš o njima, o njihovom mestu piše. Džems Mičener, koji je napisao predgovor za OVU knjigu, tvr di, međutim, đa je knjiga i nevero-

Orasija .

vatno vešto napravljena: stil je arhaičan, dijalog je pomalo teatralan, čuva svoju gotsku formu, ogroman broj likova autor vrlo čvrsto drži, njihovi životi su prirodno ispreple'tani, a Rizal je »izvanređan u evoOciranju, samo nekolikim rečima, sveobuhvatne scene {ilipinskog života.cć Vilijem Din Houvels čak tvrdi da je »Noli«, »monumentalni panoramski roman koji savršeno savladava teškoće u spajanju istorijskih i socijalnih dimenzija sa “privatnom imaginacijom«, najbolja knjiga uopšte, napisana u periodu od 100 godina.

Bez obzira na stvarnu literaturnu vrednost knjige, ona je neobično zna čajan datum u istoniji filipinskog nacionalnog preporoda, a ovo njeno izdavanje je znak sećanja na filipin= skog martira čiji su život i rad stvorili za njegov' narod »jedđan atraktivan portre njegovih sopstvenih aspiracija« (B. A. P.)

O MADARSKIM PESNICIMA ” U JUGOSLAVIJI

'U šestom broju ovog našeg časopisa na mađarskom jeziku, u članku »Antologija našeg novijeg pesništva« Laslo, Toman piše o zbirci pesama »Pod vojvođanskim nebom« za koju je, kao antologiju jugoslovenskog mađarskog pesništva, izbor izvršio i beleške napisao Imre Bori.

Toman ističe da ovo nije prvi slučaj da se iz oblasti vojvođanske ili jugoslovenske mađarske literature po javi zbirka pesničkih „ostvaranja. Pominje ranija antologijska izdanja i, ističući antologiju Zoltana Čuke koja je štampana 19938. pođ naslovom »Kćve« (Snop), navodi da MBorijeva knjiga obuhvata poslednjih petnaest gođina, vreme koje je »izvanredno važna era« mađarske MKnjiževnosti u Jugoslaviji. Prikazujući reljefno prilike i neprilike kroz koje je jugoslovenska mađarska Književnost u fom periodu prošla, Toman kaže da se »u ovom vremenu. pojavilo kod nas više literarnih dela nego ikad, a broj stvaralaca je znatno porastao. Titeratura jednog Kraja postala je svoja, a prestala je bibi pokrajinska literatura. Mnogobrojni uticaji koji je nisu mimuoišli 1 reakcije izazvanme razmim strujama, dđogađajima i prilikama, drže ovu literaturu u stalnom pokretu i promeni i omogućuju joj đa se njena reč u svim pravcima čuje, sprečavaju je da se u sebe samu zatvori, ili đa postane privesak samo jedne literature... Polazeći od položaja u kome se malazimo maša literatuža može biti veza među liteYaturama, kulturama i narodima, između duhovnih podneblja, a ipak da sačuva svoju samostalnost i time dokaže svoje pravo na opstanak. Ako ovakav položaj naše književnosti poznajemo, onda nam postaje jasnija važnost pođuhvata Imrea Borija, a i to đa je ova knjiga mogla bifi dokumenat, poruka, davanje znaka o nama — svetu.«

Izlažući da su pri sastavljanju antolosije dve stvari neizbežne: istorijska vernost i konsekventnost, i da antologija mora počivati na sigurnim temeljima, spremna da sačeka una> Krsnu vatru suprotnih mišljenja, 'To man sa žalošću konstatuje da Botijeva knjiga ne odgovara u celini svim ovim uslovima: sastavljač antologije kao da je pod uticajem trenuinog ra spoloženja izabrao materijal za Wknjigu iz dela koja su mu stajala na raspolaganju, »kao da nije Mhieo da kaže: takvi smo, Za OVO 8mOo S8DOSObni, nego samo: jesmo.«

"Toman zamera Boriju što smatra đa je mađarska literatura kod nas bez korena i da nema tradicije, kao i to što gubi iz viđa činjenicu da je na nju, pored svetske i naročito novije jugoslovenske književnosti imala uticaja i mađarska, i to poglavito na jezik”i na stil.

Završavajući svoj članak pisac kaže da su prigovori siti i oni možđa i ne mogu' biti odlučujući pri ocenjivanju jedne antologije, ali da se ono što se u ovoj antologiji kaže o tom pesništvu, ne može prećutati, to Treba' čuti. »Naše pesništvo našlo je svoje mesto pod sumcem, pod nebom Vojvođine i mi osećamo da je došlo vreme za polazak da i druga neba opseda.« (A, P, -

ATOMSKA ERA I LITERATURA

U julskom broju časopisa objavljen je članak M. Ščerbine · pod ovim naslovom. Članak obuhvata veoma velik broji literarnih imena i stavova, ali izričit njegov cilj je đa konfrom tira predstavnike i pristalice socijalističkog realizma i materijalističke estetike. na Jednoj i nosioce »dekadentnih pravaca i škola« koji se bore »za izolaciju umetnosti od spoljašnjeg sveta, za prelaz u apstraktnost, u simboličko shvatanje umetnosti i nauke, za prerastanje zemaljskog sveta«, na drugoj strani.

Sčerbina retko kad iznosi svoje pro tivargumente. Ona se najčešće zadovoljava time da za stavove & kojima se ne slaže tvrđi da·nisu »najnovija i najoriginalnija estetička otkrića zasnovana na najnovijem naučnom mišljenju, da, kad navodi tuđa mišljenja kaže da je to »pokušaj da se dokaže...< ili đa ih opovrgava na taj način što ih simplificira. Za čitavu savremenu umetnost koja mije socijalistički realizam ona kaže da je »najnovija varijanta, svoje ~ vrste transformacija stare idealističke koncepcije o postojanju objektivnog i idealnog, racionalnog i jracionalnog sveta« i da su u njoj jeđina novina »pokušaji da se apsolutizuje otuđenost«, »Dekađentskoj estetici, kaže ona dalje, svojstveno je tendenciozno zaoštravanje zamišljene: isključivosti između slikanja i stvaralaštva, Otuda

— ~

toliko potertano suprotstavljanje iđeje stvaranja novog sveta ideji opisa postojećeg sveta, realnog života, demonstraftivni raskiđ između saznajne i estetičke komponente umetnosti. Najosnovnije u dekadentskoj estetici je teženje za oslobođenjem od slikanja bilo čega. Mistetički ideal, na taj način, postaje umetnošt koja mišta ne izražava (!) i koja prekida sve veze s prirođnim postojanjem ljudi... Odbacivši zadatak slikamja i izraža= vanja, modđerhnistička umetnost je izgubila veliku funkciju očovečavanja, otkrivamja, „upoznavanmja sveta«. A

·'»tendencija ka odvajanju čoveka od

društva neminovno vođi u nivelaciju karaktera (!), u osiromašeno slikanje duhovnog života čoveka. Mada nigde me objašnjava razloge, Ščerbina tvrdi da se to odvajanje sprovodi s određenom tenđemcijom i da je ono necelishodno i neopravdano. Jer nikakvi stvarni razlozi za povlačenje ličnosti u granice individualizma ne postoje. A najmanji razlog za to je struktura savremenog života. Ščerbina kao primer navođi Gagarina, koji je, van svake sumnje, u matičnim strujama savremenog života a njegova duša ipak nije ni atomizirana, ni matematizirana, ni mehanicirana.

(S. B)

u _____OCCUUER O modernom sPpskom romanu U jednom od „najnovijih brojeva

(junskom) časopisa, koji nosi „malo čuđno ime »Časopis za „prepirku«

(Streit-Zeit-Schrift) objavljen je čla-

nak Ivana, Ivanjija o mođernom srp skom romanu,

Analizirajući posleratni srpski roman, Ivanji zaključuje đa je prošao kroz razne fazč i da se iz hronika 1 ratnih dnevnika rođio mođerni roman, Dobrica Cosić je prvi porušio mit o dpartizanu-heroju koji je »riter bez straha i manea. Njegov junak je običan čovek Koji veruje i sumnja, ratuje i boji se — jednom reči običan čovek kao što su i svi oni koji ga okružuju i koje on vođi. Roman »Daleko je sunce« je samo veliki početak, Davično, Oljača, Matić, Bulatović, Lalić i Andrić su samo nekoliko imena u novom SrDpskom romanu i svako odđ njih, do» noseći nešto novo, predstavlja poglav lje za sebe u našoj kulturnoj istoriji.

Isti časopis objavio je i ciklus pesama Vaska Pope »Vrati mi moje Krpice« u prevodu Karla Deđeciu5a,

ar a8 a

·. nikom drugom.

Rabindranat

TAGORE

ISTORICIZAM

u našem stvaralačkom rađu poi svaki put kad bih to čuo snažno bih zaklimao glavom negde unutar samog sebe u znak neslaganja. Odgovor na to razmimoilaženje našao sam u svom srcu; gde sam samo pesnik tu sam stvaralac, sam sam, slobodan sam. Nisam uhvaćen u zamke mnogobrojhih spo=

Često sam slušao da je kretačka sila isključivo istorija

ljašnjih događaja, zato mi postaje nepodnošljivo kad me istoričarski eksperti izvlače iz tog centra umetničkog stvaranja, Vratimo se zato, na časak, prvim nađahnućima u mo> joj poetskoj karijeri.

9, 'Bila ie zimska noć — u stvari skoro zora; žućkasto svetlo 'je upravo počelo da izbija kroz izmaglicu jutra. Pridržavao sam se navika siromašnih ljudi. Nije bilo suvišne vunene odeće. Imao sam običaj da napustim toplinu pokrivača samo sa košuljom na telu. Nije bilo potrebe za takvom žurbom. Jer mogao sam da se kao drugi prepustim udđobnostima bar do šest sati. Ali ja to nisam mogao da izmenim. Voćar u našem susedstvu bio je siromašan kao i ja. Njegovo glavno blago bio je red kokosovih oraha uz među. Svetlost je padala na ustreptalo ližće tog drveća, a rosa bi počela da blista. Ja sam morao da žurim da ne bih naišao na neku zapreku u tom mom dnevnom doživljaju.

TITmao sam običaj da mislim da ta radosna dobrodošlica jutru budi radoznalost u srcu svakog deteta. Kad bi to bila istina, razlog bi se našao u univerzalnoj prirodi detinjstva. Nikakvo objašnjenje ne bi bilo potrebno da ja nisam znao da sam izdvojen od drugih sposobnošću te posebne radđozna= losti, da nisam kao drugi. Međutim, kad sam malo ođrastao shvatio sam da ne postoji ni najmanja uzbuđenost u dušama ostale dece pred treperavim svetlom na lišću i biljkama. Vi deo sam da deca koja su odrasla sa mnom ne pokazuju ni najmanju dozu te vrste luđosti. Ne treba ni da govorim o njima; nije bilo ni jednog u mojoj okolini koji bi se, odbacujući svoje pokrivače u tako neobičan čas, osetio zakinut ako bi propustio da vidi igru svetla makar i samo za jedan dan. To nije istorija koja je formirala taj okvir oko uma. Kad bi bilo tako, gomile bi se sabrale u tom nesrećnom vrtu. Postojalo bi natucanje za onog ko je zatvorio ceo prozor u svom umu. Onaj koji je pesnik, tu se otkriva.

Vratio sam se kući iz škole u četiri sata i viđeo mrlju tamno plavog oblaka iznad trećeg sprata naše kuće. Kakva je divna vizija bio taj oblak! Još uvek mi je u sećanju doživljaj tog dana. Ali u hronici tog dana mora biti naznačeno da niko sem mene nije viđeo taj oblak takvim očima. Tu se Rabindranat pokazao sam,

. Jednog dana vrativši se kući iz škole viđeo sam najdivniji prizor sa zapadne verande. Praljin magarac je pasao, a krava mu je lizala telo sa puno ljubavi. Taj prizor života naslikan naspram samog Života dospevši do mog pogleda ostao je ugsečen u mom sećanju i do danas. Ali ja znam sa sigurnošću da je u istoriji tog dana samo Rabindranat bio obđaren preimučstvom da viđi taj prizor ushićenim očima. Ona nije pokazala đuboku vrednost tog prizora u tom obliku

Na svom kreativnom polju Rabindranat je sam jer ga materija nije izjednačila sa ostalima. Tamo gde se istorija

treba da deli zajednički sa drugima, on je bio britanski podanik, ali ne i Rabindranat. U istoriji, čudna igra političkih promena sa nastavljala, ali svetlost koja treperi na listovima kokosovih oraha nisu uvezli Englezi. Ona sija u nekoj misterioznoj istoriji mog srca i otkriva se kao rađost. u rasnim.oblicima moga dnevnog života. Mi imamo u „Upa-

nishadane“. Wa ya arey

bhavantyatfmanstu bamaya putrah priya

putranam bamaya putrah priya

bhavanti, „Duša

Dr Bratko KREFT

Nastavak sa 1, strane

Tako kaže legenda. Nema u svetskoj književnosti dramaturgije koja bi bila stvorena i delinisana do takvih sitnica kao što je iserpna indijska knjiga o dramaturgiji. Bharata Muni je sačuvao i zapisao sva različita, međusobno povezana predanja igre, mimike i drame u knjizi natiašastra. Pored detaljnih opisa o tome kakva treba da bude režija i predstava, sitnih zapisa i uputstava za maske i kostime, ova opsežna knjiga bavi se i nekim zakonima estetike (ne samo literame, već i glumačko-izražajne) što evropska dramaturgija u tom obimu uopšte ne poznaje, jer je jednostrana, samo literarna, pa iako imamo već nekakvih pokušaja sintetičke pozorišne dramaturgije, ipak prave estetike, istorijski-~razvojne i teoretičarskopraktične, koja bi na primer raspravljala o poeziji govora (me samo o logici i naglasku), o estetici pokreta, o poeziji rekvizita i njegovoj stilskoj upotrebi itd., kao u indijskoj „božjoj“ knjizi o pozorišnoj umetnosti u kojoj su nedeljivo povezani drama i glumačka umefnost — nemamo na zapadu. Aristofel je u svojoj DOetici posvetio pitanju govora samo dva stava. Tako bi neki zaslepljeni zapadni branioci „svevladajuće“ evropske kulture i njene primarnosti rado dokazali da su stari Indijci učili pozorišnu umetnost od Grka, odnosno da su je od njih preuzeli, danas je to teško braniti, jer znamo da su u starom veku uporedo rasle razne kulture. To važi i za postanak indijskog i kineskog pozorišta koja su se razvijala autohtono i manje ili više u bilno sličnim društvenim uslovima. Zato je lak= še prihvatiti tvrđenje branilaca sanskrita i sanskritske Kulture

· koji dokazuju originalnost sta-

rog indijskog pozorišta,

U knjizi natjašastra opisani su do sitnice razni položaji tela, pOWreta vrata, zenica, razni stilovi držanja i hoda, simboli boja i ukrasa, pokreta ruku — i tako da-

lje — pored izgovora žive reči i govora ruku, očiju, pokreta nogu i kretnji, što je važno za pantomimu i igru bez kojih nema nijedne klasične indijske igre. S pravom je zato zapisao savreme» ni indijski dramatičar Balvant Gargi: „Nijedna druga stara knjiga na svetu nema tako iscrpne i do fančina razrađene nauke o pozorišno-dramskoj umetnosti kao natjašastra“. Pri tom se ne misli samo na one koji su na pozornici, već i na gledaoce, na njihovu podršku i „sudelovanje“, što su pokušali da dokažu Vahtangov i Mejerhold u ruskom pozorištu posle oktobarske revolucije.

Uwdđeo koji ima Rabindranat Tagore u razvoju novijeg indijskog pozorišta i drame nije ništa ma“ nji od onog koji ima u drugim literarnim, filozofskim i uopšte kulturnim delatnostima, zbog čega je zaista zaslužio nadimak „učitelj narođa“. Ulogu pesnika shvatio je u smislu plemenite stare tradicije, kad je pesnik bio u isto vreme umetnik, prorok i glasnik. Svoju učiteljsko-prosvetiteljsku ulogu nije shvatio usko vaspitački, već živo i neposredno što je jasno izložio u svom eseju „Tendencija u književnosti“. TU, između ostalog, kaže: „... Pomoću književnosti moramo osetiti duhovnu srodnost s drugim ljuđima. Književnost (lepa književnost) u smerava tok našeg unutrašnješ sveta, tera naša srca da kucaju brže u taktu otkucaja drugog čO” veka, poziva naše srce u novi Život i čini ga snažnijim. Eksperiment veže samo jednim delićem čovekov um i čovekovu svest, Iz” gleda kao da nema veštačkog sredstva koje bi u jedno vezivalo ljudska srca. Ipak, kako se dokazalo, to postiže književnost. SVI” ha književnosti je — ujediniti sve, ostvariti savez među ljudima (napisano 1887).

S tom klasičnom verom u p0O” slanstvo lepe književnosti živeo je i stvarao celog života. I nje” gova drama nosi taj pečat. Uprkos raznim realističkim mestima u njoj je puno intimne lirike ıNS

RK N-J IZ Hi. V NOB v

TACORE