Književne novine

če i književnici naše zemlje,

Prednacrtu Ustava.

slopenački, hrvatski, srpski,

Najneposredniji podsticaj književnici-" ma da kažu svoju reč sadržan je u završnom govoru druga Tita u debati o Prednacrtu Ustava u Saveznoj narodnoj skupštini: „Naš kulturni život treba da se Yazvija u jugoslovenskim razmjevama", a da pri tom u razvoju svake republike wi ma– lo me trpe, me stradaju, maciowalne OoSObine koje se zasnivaju ma pozitionmim, tYadicijama iz prošlosti. Zašto, Yecimo, jedam makedonski, crmogorški ili bosanski književnik me. bi mogao pisati o životu i uopšte O problemima. čitave zemlje? T'ematika treba da bude opštejugoslovemska. Ne svugdje i SVva-– gda, ne treba biti šablona, ali je to jedam

KA STVARANJU JEDINSTVENE SOCIJALISTIČKE KULTURE

Smatrajuči da se u opštu diskusiju o Prednacrtu Ustava u granicama svojih. interesovanja i mogućnosti treba da uklju uredništvo „Književnih novina“ odlučilo je da ı narednim brojevima. jedan deo svoga bpro- , stora ustupi komentarima, mišljenjima i predlozima pisaca u okviru diskusije o

primjer o čemu, pored ostalog, treba Đoditi računa... |

Mi treba da postavimo maš Kkulturmi žipot ma takve osnove da mas on sve više bodi jačanju maše socijalističke zajedmice. Mi sada stvaramo jedmu i opštejugoslopemsku, socijalističku Kulturu. A pošto stvaramo socijalističku kulturu, anači da. o tome treba da vode račuma i maši kmjiševnici, i naši novinari, i naši javni i pTosojetmi radmici u, školama, itd.“

Na tome planu borbe za dopunjavanje i obogaćenje jedne kulture, građene na nacionalnim. tradicijama, ali usmerene prce ma zajedničkoj ideji jugoslovenstva i stva ranju jugoslovenske socijalističke kulture, književnicima pada u deo veliki i odgovoran zadatak. Od ovoga broja „Književne novine“ će na ovome mestu objavljivati tekstove pisaca i javnih radnika iz svih republika, koji slobodnim iznošenjem vlastitog mišljenja o integraciji jugoslovenske kulture mogu i treba da doprinesu rešavanju jednog od najaktuelnijih piai našeg društvenog i MWulturnog života. ;

_----"zuuuiiJBBf (lazna ———-

Mladen OLJAČA

NIZ REALNIH MOGUĆNOSTI

Integracija kulture, o kojoj se u poslednje vreme mnogo govori, podrazumeva, socijalistićku integraciju. To, pre svega, znači integraciju koja bi se razvijala ravnopravno i dobrovoljno, koja dakle ne bi bila nametana. Ne bi valjalo nametati čak ni fiakozvanu opštejugoslovensku tematiku, jer bi to neizbežno štetilo i jugoslovenskoj socijalističkoj kulturi i samoj integraciji.

Integraciju jugoslovenske socijalističke kulture zamišljam kao proces, kao dugotrajan i oseiljiv proces. U tom procesu moraćemo zajedničkim naporima lomiti mnogobrojne otlpore i savlađivafi velike prepreke, kao što su ostaci prošlosti, nacionalne uskogrudđosli, neirpeljivosti, pa čak i mržnje. Ali prošlost nije jeđini negativan činilac ovog procesa. Cak i naši kulturni i javni radnici, ako buđu insistirali na pitanjima koja nas razdvajaju i razjedinjuju (a ima i takvih među nama), pretvoriće se u ikočnicu integracije, umesto da postanu njene prve i najsvesnije snage.

Na književnom području, čini se, integracija se može majlakše ostvarivati. Dobro umetničko delo, ako je stvarno takvo, automatski postaje svojina svih naroda, mada niče u jednom narodu i nosi njegova obeležja. Dobra pesma, dobar:oman, đobra drama po pravilu, već-sa-

mim svojim mastajanjem, počinje da deluje ·in-+

tegraciono, da ne kažem internacionalistički. Jezik je lu veoma mala smetnja: ireba samo naći dobrog prevodioca i blagonakionog izdavaca. Ima stvari, međutim, koje zavise od organizovanih i svesnih organizacionih poduhvata. 'Tu je, recimo, problem preštampavanja književnih tvorevina: sa slovenačkog na srpskohrvafski, sa srpsko-hrvatskog na makedonski, se makeđonskog na slovenački, itd. Koliko prevodimo i šta prevodđimo? Da li dela koja odabiramo unapređuju integraciju jugoslovenske socijalističke kulture? Prevodimo li dovoljno i da li smo preveli sve što je bilo neophodno?

Ova pitanja ne mogu da reše sami pisci i njihova udruženja, kao ni sami izdavači. Nedostatak finansijskih sredstava, veoma često, javlja se kao nepremostiva prepreka da se 0sivare i najbolje i najplemenitije namere. Zato će i finansijska sredstva, pored naše svesii, u · mnogome uticati ma infegraciju jugoslovenske socijalističke kulture.

Mislim da svi pisci, u osnovi, teže integraciji, jer ne žele đa njihovo delo ostane samo u naocionalnim granicama. Oni su strasni istraživači, oni vole đa putuju, omi žele da vide i druge zemlje i da se upognaju i 5 drugim kulturama, Znam mnogo pisaca, naročito mlađih, koji bi rađo otputovali, recimo, u Ljubljanu ili Skopje, da tamo provedu mesec-dva, pa i duže. Ali ko će ih finansirati? Kako da dobiju odsustvo s radnog mesfa na kome su zaposleni?

Bilo bi, možđa, korisno ustanovifi neku vrstu stalne godišnje stipendije, koju bismo dodelijvali kulturnim i umef{ničkim radnicima, među njima i mladim piscima, i na fiaj način im omogućavali da duže borave u drugim republikama, đa se upoznaju s Životom i stvaralaštvom fih republika i da posle o tome nešto napišu.

pisma uredništvu 3

Možđa bi bilo korisno i da Savez književnika, u saradnji s društvenim faktorima, pokrene jednu reprezeniativnu „publikaciju (ili neku vrstu godišnjaka), koja bi donosila isključivo priloge za koje pretpostavljamo da će unapređivati integraciju naše socijalističke kulture i jugoslovenske Kknjiževnosti. n

·

Milivoj SLAVIČEK

ZAJEDNIČKE BRIGE, NADE |I STREMLJENJA

Baveći se svojim poslom razmišljamo, najčešće potaknutij, i o pojmovima i terminima kao što su jugoslavenska (socijalistička) kultura, jedinstvo naših nacionalnih književnosti (u čemu je ono, a u čemu nije), jugoslavenski razmjeri, naša zajednica i Sl. .

Ako ovdje ostavimo po sirani sve sentimentalne i sve historijske, i sve sentimentalno-historijske momente, onda su nam, prije svega, zajednički — zajedničke brige, nade i stremljenja (potrebe). I radosti.

Te nam brige, nade, stremljenja i radosti nalažu — a to je nesumnjivo — da odbacimo kult vlastite nacije, i bilo koje nacije. Pređimo, intimno, u sebi te međe, Ako je ikako mogućčno, ištovoremeno. I mi i Vi i Oni: „mi“, „vi“ i „Oni“, Jer ljepota (i efikasnost) bratstva leži s onu stranu tih međa.

Znajući šla je nacija (historijski i društveno promatrana), mi znamo i njene dobre, pokretaČke snage (jednom), i njene loše, kočničarske strane (drugi put). U naše vrijeme, u ovom dijela Svijeta u kojem i mi živimo, ove druge, gledamo u cjelini, čini mi se, brojnije su, Što ne znači da teret negativnih mentalnih opterećenja i predrasuda, povezanih s ovim područjem našeg ličnog i javnog života, još uvijek nije nerazmjerno velik. Ali taj je teret samo dio prtljage koja pred pragom doba prema vratima kojega idemo (imajući već ključ, doduše grubo izdjelan), treba da bude spaljena. Više sam se već puta dosad javno zalagao: neka taj plamen bude što snažniji, puniji, veći.

Pisac, razumije se, može pisati — i treba da piše — samo o onome što ga zaokuplja i što poznaje. Naravno, ovdje ja manje mislim na konkretan ambijent kojim se djelo bavi, odnosno na njegov Ssiže, a više na ono što bih nazvao slikom vremena, sukusom pojava. Pisac će, dakle, koliko je manje sputan spomenutim opterećenjima — biti u toliko većoj meri općejugoslavenski. Naime (a to je najvažnije), bit će dorasliji. Odrasliji. :

Doista, u jednom smo od trenutaka — i ne samo mi, u ovoj našoj tvrdoj zemlji na jugoistoku Evrope — kad treba da se upitamo: dokle smo stigli na putu što ga, pored ostalog, nazvasmo i putem bratstva i jedinstva. I dokle nismo stigli. Ponašati se kao nepismen u biblioteci — nije slavno. Jer osim poveza knjiga i boje tih poveza, postoji i njihova dobra, rekao bih, zajednička bit: nađimo je, utvrdimo je još jednom i još jednom, i bit će nam bolje, I lakše, Jer, kako bilo da bilo, ona ipak zrači poZivom: dalekovidni na okup. Treba čuti taj poziv. IT ne ostati samo na riječima. .

Još nešto o češkoj poeziji

Poštovano uredništvo,

dozvolite da upozorim. na ncke neispravnosti u inače izvrsnom članku „Savremena češka poezija" ođ B. Š. u „Književnim novinama“ od 928. avgusta O.BE.

Nije dovoljno pomenuti Jaroslava Sajferta, pesnika velikog for-

mata, samo imenom. Godine 19057. izašla je peta knjiga njegovih sabranih spisa, a njegovim posleratnim | mnogobrojnim zbirkama pesama „Kaciga od zemlje“ (1945), „Pesme ođ Viktorke“ (1950), „Majci“ (1054), „Dečak i zvezde” (1956) i „Toš jedanput proleće“ (1961) po

klanjala se velika pažnja. U na veđenom prikazu nije uopšte naveđen OQOldržih Mikulašek. Najkompetentniji književni istoričar i kritičar današnje epohe Jem Petrmih1 („Petnaest godina češke poezije 1945—1060) naziva ga jednim od najznačajnijih liričara sadašnjeg dramatičnog „shvatanja sveta u češkoj poeziji'i veli da „valjđa niko nije s takvom djonizijskom opojnošću ođao pohvalu životu, samom sebi“ kao Mikulašek, U njegovim zbirkama pesama „Divlje patke“, „Presuda i pomilovanje (1958) i dr, malazi

se i radost i tuga, mada i očajanje, snaga i Wklomulost, smirenost i buntovnost, protivrečja sama, kroz koja se mora probijati svaki čovek da bi dospeo do sreće.

Uzaluđ tražimo u članku B. 5. ime bar jedne žene pesnikinje, Nemamo na umu neku ftipičnu žensku poeziju ili spiritualističke pesme Jiržine Haukove, koje su hladno primljene, jer ne prikazuju dovoljno ođuševljeno dana» šnjicu — kao đa za pesnike nc bi bilo drugih izvora inspiracije osim sađašnjice — ali da se vrati

mo opet J. Petrmihlu. On hvali ·

Jasna, MELVINGER,

"Tako umtru starice

"Tako umiru starice ovog mYoleća i oči im, same wu sebi plivaju, oči m, nemaju za svetlost pogleda oči im, se u, mozak rastapaju Tako wmiru starice dok, je u crkvi svetinja pod ljubičastim, oymatom korizme dok na groblju crmi zumbul sahyane miriše teško i Oporo Divlji zumbul ma, humkama do teskobe guši te starice koje još boga imaju " koje u duplji svojih grudi x sklapaju ruke ma molitvu. Samo se još bilju wlaguju milujući stabljike svojim, davno isušemim Yukama Samo uhode kako se mladi sokovi toče iz jednog lista u drugi zelemi Samo još plaču od gawuća predsmYrtmog u svojim, velikim šupljim sobama * * *

Njene vuke su beli badem,

na skutu crmime koja teško odiše

i teško pada po sobama :

dok ona beznadmno menja oblike svoje samoće osluškujući kako zuje visoki sivi prozori

Njena, usta, su, izvoyY zatvoYem

i ona, više memo, crpemi cvet medu usnamid,

reči koje su, u, maloj groznici ispovedaju,

da, posle dugo peku na izmišljenom, licu, važduha ona, ma, tammi, plavi cvet

koji se iskupljuje samim ćutanjem.

Ona, je mala žuta pčela

što omamljema, leži ma, dnu, postelje

dok dmeđli plavi kao moć

plava, eza sa umorom i 50 zaborabom zakriljuju, hladme židobe.

i dok se čelo tamkog meseca .

ljubi sa mrtvimd.

Luka ŠTEKOVIĆ

ŠUMA

ne takni slabom, Yukom, wi, meku, mahovinu, stabla

i u poaučini možda zubom, vreba skrivena žveT

gle, ma. crnom, dlamu, panja, svijem, beli kostur zmije moje srce već je zvučna Yiba bačena tišlmi ma merme

ptica, se pretvori u drhtaj zraka i već je nema

ostavi za sobom suvilemi bir u tvrdom, mesu svetla šušanj doziva, sećanje kad, je samoća. golema

ispod, korenja je druga šuma u, kojoj počiva pravi mi?

ali pred »odom kao pred, cvetom, zaboravi Se več pred vodom što je mevinija od, svakog ogledala jer samo je ona iskrena kao mi jedno staklo

ta voda što mi ženu, m} nebo još mije okupala

a nekad, sam verovao da se odmaraju vw šumi krda vetrova i mislio da ona samo šumi i u, leto se zelemi

ali šuma ude kroz oči i uši pa, ispuni čitave grudi

i posle dugo korača sa mnom kao da Je ostala, u moni

ati ž.

Objasnivši potrebu za vazduhom, za mebesima i umanjenim, morem, ovo dete koje vam pljuje u, oko,

ovaj cvet primoran, ma povlačenje.

Tragači za poljupcem,

koje je zora osvetljavala. (Uništivuši razum, i posledice vođa se učini prevrtljivom.)

Usne bejahu oboyreme,

. zemlja upućena Ya, Otpo?, dok indiferemtno more spaljuje oblake, moje misli i svetlost.

Opasnost kojoj bejasmo izloženi: kasnije mevidljioa tela. Saw koji še ustremljuje

A, iza, probijeme šake.

“Aleksanda+ RISTOVIĆ . Visoka voda sa svojim, licem, lizanje Yuža u odsustvu. Ruka kojom, dodirujem

• · uzano bedro deteta. San jaren e Iza vazumljivog čela, snega i mapadmute vatre, iza istorije mora, opsedmute uvode, ruševina, mapora i bliske smnrti.'

Nema, razloga za odustajame, učinismo plodove sličnim, sebi. O, telo, čija je moć jedmako, svetlosti koja me ispunjava,

Jer sam, vas čekao siyomaštvom, pobedivši istinu.

Prevodi iz jugoslovenske literature

u inosiranstvu

Roman va Anđrića „Na prini ćuprija“ ponovo je ovih dana objavljen u Darmštatu, Nemačka, u izđanju izđavačke Kuće K. A. Koha „Dojče buh gemajnšaft*. Ovo je deseto izđanje romana ma „Drini ćuprija“ na nemačkom.

Izdđavačka Kuća MRarl Hamzer u Minhenu objavila je prvi tom Anđrićevih iIzabranih pripovedaka pođ maslovom „Priča o vezirgvom slonu“. Anđrićevu pripovetku „Zatvorena vrata“ objavio je slovački časopis „Slovenske pohladi“ u broju 9, koji izlazi u Bratislavi. Pripovetka će. izići u nastavcima. ::

Roman Ervina Simka „Homan jednog romanać u precvodu Edmonda. 'Pruglija izđala je izđavačka kuća „Znanje i politika* u Kelnu.

Austrijski časopis „Reč u vremenu* u svom devetom broju doneo jc odlomak. iz prvog čina „Gospode Glembajevih“ Miroslava MWirleže pod naslovom „„dJeđna „Scena ik 1933. godinc“ u prevođu Kar-

12, Vkrausa,

rimman Grozđane Olujić „Izlet u mebo“ izišao je u OslU kod izdavačke kuće „Gildeđal norsk forlag“ u prevodu Trigvea Noruma.

„Nečistu Wrvć Borisava Stankovića u prevodu Ostoje Wuookiča, a sa predgovorom velibora Gligorića, obiavila je „Marodna MWulturać“ u Sofijl. u br. od 14. X poljski list . „Nova kultura“ objavio jc Ppe- . smu Izeta Sarajlića, a mo skovska „Literarnaja gazeta“ pesmu Ivana V. Talića u pre» vođu B. Sluckog.

Obnovljen · sarajevski · »Odjek«

„Odjek“, list Moji je „od 1947 /1948. godine izlazio kao organ „izdavačkog preduzeća „Svjetlost“, a od 1949/1961. kao organ Saveza kulturnoumjetničkih društava Bosne i Hercegovine pratio opšti kulturni Život, a posebno kulturni i umetnički! amate~/"" rizam u ovoj republići, od A.

:Zoktobra ove gođine izlami'Ou ov

izđanju Kulturno-prosvietnog vijeća Bosne i Hencegovine kao javna tribina koja će pratiti mnoge Viđove kulturnog i društvenog života u našoj zemlji, posebno u komuni kao „osnovnoj #clij našeg društva.

U prva dva broja objavljeno je više zanimljivih tek5tova. Autori iz gotovo svih većih naših kulturnih centa» ra „mastojali su đa svojim tekstovima. zadovolje osnovne koncepcije ređakcije. U Pprvom broju na uvođnom mestu obeležena je wedamdesetogođišnjica rođenja Iva An” drića. „Ba zađovoljstvom se primečuje đa će rubriku „Djela i pisci“ vodđiti Slavko Leovac. Veljko. Rorać piše o filosofiji vrednosti Maksa Selera, a Beno ZŽZupančić 9s6e6' pita šta je 5 Kkritikom izđavačkc delatnosti, Miđhat Be" gic piše o zakržljalosti nac nacionalnc filologije, a Ivan Toht donosi esej o Kafki pisan „povođom objavljivanja „Zamka“ i „Amerike“. _:

U drugom broju najzanim- T1liviji tekstovi su esej Bran"ka Milanovića o Andričevoj pripoveci „Aska i vuk" pod | naslovom „Igra sa „smrću: igra za život“, zapis Draška Ređepa o Stanislavu Simiću „Noćna šetnja“ i Izeta Sarajlića „Duh Konstantina Ildc” fonsa Gaičinjskog“,

pesme neđavno preminule prozaistkinje i pesnikinje Marije Pujmanove. koja zauzima u savremenoj češkoj književnosti izuzetno mesto. Njene zbirke pesama „Mi-

liom golubica“ (1950), „Kineski O-

smeh“ (1954), „Prag“ (1954), „Priznanje ljubavi“ i „Gospođa Kiri“ (1957) glorifikuju tehnološko-tehnički napredak, socijalizam, Prag, uopšte karakteristične događaje naših dana, Uvek brižljivo izabrani i muodelirani su stihovi Jarmile Urbankove. Ona neguje sonet, cvet renesanse, koji je kod nje formalno besprekoran i protkan bogatom senzibimošću a posvećen je najraznovranijim temama. Njenim „kapljicama iž zbirke „Kaplje“ (1957) zablistao je ceo Svet, U baladama priklanja se slovačkoi narodnoj poeziji. Sugestivne, uzbudljive, burne kao

vihor, pume nemira i patosa 5U

impresionističke pesme Alene Vrbove „Do Krvi“ (1957); Ona ponire i proživljava sve 'probleme sadašnjeg života tako reći do Mrvi. Otuda i naziv zbirke, Jirži Šotola ne spada u generaciju majmlhđih pesnika, ali od jedne Vrlo mlade žene, pesnikinje Jane Stroblove, očekuje se još vrio mnogo; možda pada u sentimentalnost i voli bizarne situacije, a> li je bez sumnje veliki talenat, Njena najznačajnija zbirka pesama je „Rukolist“ iz god, 1957. Najvažniji organ čehoslovačkih Kknjiževnika je sada „Plamen“. „Literarne novine“ su donekle proširile svoju tematiku. Pesme donose i časopisi „Kultura“ i „Gost u kuću" 1 S izrazom poštovanja i s drugarskim pozdravom . Dr Julka Đorđević Hlapec Prag

(0 kritici knjige »Iri ogleda

Druže uredniče,

U poslednjem broju Vašeg lista vaš saradnik P, P-ć (Predrag Protić), prikazujuči moja „'Pri ogleda” (Ibzen, Golsvordi, Koleta), pored drugih proizvoljnosti u koje se trenutno neću upuštati, kon= statuje da sam mišljenja Kritičara „savesno“ izneo i „vešto“ prcpričao. Bio bih vam veoma zahvalan 'ako biste svome saradniku dopu-

- stil. da u jednom od idućih bro-

jeva vašeg lista podrobnije upo» zna našu javnost sa Kkritičarima, i knjigama kojima sam se koristio i sa stavovima koje sam prepriČaO.- Slobodan A. Jovanović

KNJIŽBVNE NOVINE