Književne novine

Nastavak sa 1, strane na rečima prihvatimo i ne pobkrudimo Se da pronađemo, u svakoj oblasti, prava i odgovarajuća rešenja.

Kad se radi o kulturnoj oblasti ili, striktno govoreći, o oblasti ideološke nadgradnje, a tu spadaju i književnost 1 umetnost, čini mi se da je i sama reč i sam pojam „integracija“ nešto prejaka i pretvrđa reč. Kulture se ne mogu integrirati a da se, na izvestan način, ne potru njihova specifična nacionalna obeležja, da ne dođe, u izvesnom stepenu, do samog njihovog stapanja, i treba biti ili osobito obazriv ili osobito vešt u doziranju integracionih veza pa izbeći sve nepotrebne, i nepoželjne, opasnosti. A da li mi, kad govorimo o integriranju na ovom području, želimo da umnožimo već postoječe komplikacije, ili upravo nešto sasvim suprotno? *|

· Politika integriranja' u privređi i u nekim. drugim društvenim područjima, bar na prvi pogled, izgleda da je·.svakome i jasna i lako (ili, tačnije, lakše) pristupačna i razumljiva; prijemčivija i shvatljivija.. Rađi se'o sasvim odredenim stvarima, koje se ne nalaze toliko „u oblacima“; sva zbivanja, dobra ili rđava, ovakva ili onakva, odigravaju se u tvrdim okvirima stvarnosti, ili, kako bi filosofi rekli, u okvirima datosti. Time· neću nikako da kažem da je oblast kulture i umetnosti gola apstrakcija i da njihovim zakonitostima ne možemo takođe ovladati; naprotiv. i

Ali zakoni baze ne mogu i ne treba shematski da se primene na superstrukturu. Pogotovu ako se radi o jednom procesu, a ovde je, ako igde, jasno da je upravo u pitanju prilično dug proces. Osetljiv i komplikovan, možda nešto komplikovaniji od drugih, ali ne zato i nerešiv proces, kojim nećemo moći, ako znamo šta hoćemo, da upravljamo i usmeravamo.

Zato sam, lično, za pojam prožimanje nacionalnih književnosti, prozimanje nacionalnih kultura jugoslovenskih naroda, iako ne smatram da je suština u terminologiji, u bilo kakvim terminološkim oznakama. Suština je u praktičnom delovanju koje, svakako, treba u buduće da se kreće u skladu sa opštom politikom integrira= nja na drugim područjima našeg društva, U tim praktičnim poslovima nije mali značaj književnika i njihovih pro> TesionBInih organizacija svih republika,” to kako u njihovoj „spoljnoj“, tako i u njihovoj „unutrašnjoj“ politici. Mi ne možemo više, a toga je bilo, da zastupamo interese samo i isključivo svojih republičkih ćepenaka, ili samo svoga esnafa i da se samo esnafski ili i grupaški (svejedno), a i toga je bilo, određujemo prema životu oko nas. U takozvanim „inostranim“ poslovima bilo je nemilih i nesocijalističkih pojava, i u republičkim i u vanrepubličkim okvirima, pa je poseban (sebičan) interes često stavljen iznad opšteg, jugoslovenskog. Proturane su često na inostrana tržišta bezvredne ili vrlo malo vredne knjige, na štetu pravih književnih· dela; prijateljske veze su često bile važnije od estetike i pravih estetskih kriterijuma, prilikom sastavljanja nekih antologija za inostranstvo (i to zanaša teška i prilično golema devizna sredstva) izbila su, javno i bez zazora, razna lična iživljavanja i netrpeljivosti, i tako dalje, i tako dalje. Da i ne govorimo o republičkoj učaurenosti koja je, sve do poslednjeg vremena, cavevala, i u mnogo čemu još uvek caruje, na unutrašnjem planu, i kojoj sva– kako može doći kraj samo u novoj Orijentaciji uzajamnog prožimanja naših nacionalnih književnosti i nacionalnih kultura.

Međutim, uzaludan će biti svaki por na približavanju i prožimanju naših Wnjiževnosti. ako se ne promeni, i IO ıadikalno, stanje u našim školama. Škola je bila i ostaje osnovna ćelija vaspitanja i obrazovanja našeg građanina, našeg čoveka. Šta vredi, i šta će vredeti, svako nastojanje prema integrisanju u oblasti kulture, ako nam nastava književnosti, ako nam nacio-

nalne istorije jugoslovenskih narođa, deca i omladina budu izučavali kao

dosad, parcijalno, nejedinstveno, svaka vepublika po svom nastavnom programu, svaki udžbenik na svoj način, bez obzira na opšte, jugoslovenske potrebe i bez obzira na jeđan, bar u toj materiji (iu svim humanističkim naukama, zašto da ne?), jedinstveni jugoslovenski pristup čitavoj toj problematici? . · Odgovor na ovo Ditanje moći će potpuno da d& samo praksa, koja će biti, svesno usmerena na radikalno prevazilaženje postojeće paradoksalne situacije. na-

Tanasije MLADENOVIĆ

2

KA STVARANJU JEDINSTVENE SOCIJALISTIČKE KULTURE”.

FLORIRA STEFAN

PROBLEMI | MANJINSKIH KNJIŽEVNOSTI

ao pesnikinja koja je dva puta započi} njala svoj put u literaturu (jednom na rumunskom i jednom na srpskom jeziku), ja sam dva puta bila početnik (da ne kažem debitant) i zato u prtaljagu svojih iskustava i sećanja nosim i ona koja neminovno ostavljaju u meni i kao ličnosti i kao pesniku nekađašnju pripadnost uskoj, skoro petrificiranoj sredini. I baš to pomalo neobično iskustvo dozvoljava mi da onom širokom aspoktu iz koga se kreiraju osobine i karakteristike ove naše višenacionalne i višejezičke jugoslovenske literature dođam jedno plus iza koga bi sledilo desetak manjinskih književnih delatnosti. Sve to uz napomenu da je mnogi problem čisto praktične prirode, od kojih se najčešće stvaraju nesporazumi, a ovi se vremenom hipertrofiraju i dovode do netrpeljivosti, U našim čestim optužbama da ne „prevođimo i ne popularišemo dela pisaca nacionalnih manjina uvek deblji kraj izvlače pisci brojnijih nacija, jer oni, kad već imaju prevodđioce za velike svetske jezike, treba da imaju i prevodioce za pisce i dela s kojima žive u istoj zajednici. Međutim, jedno iskustvo svetskih razmera govori da su omi malobrojniji, valjda nekako zbog date životne situacije, uvek bili u stanju da dađu sposobne ljude koji su mogli da prevedu i prenesu umetničke vrednosti velikih nacija i da ih prezentiraju svojoj sredini s jedne, a istovremeno i nađu načina da afirmišu svoje tvorevine pred licem mnogobrojnih sa druge strane, Svedeno na naše konkretne jugoslovemske relacije, to bi značilo da sve nacionalne manjine u svojim sredinama moraju imati ljuđe koji će ostvarivati onu neophodnu kulturnu misiju kao prevodioci, dakle da buđu transaktori vrednosti u oba pravca. Jedam rumunski, „mađarski, šiptarski, slovački ili bilo koji drugi manjinski pisac ne samo što bi bespogovomo morao znati jedan od jezika jugoslovenskih naroda, već bi prvenstveno on lično morao da bude taj koji je dužan da se pobrine za afirmaciju svoga kmjiževnog dela na širokom, opštejugoslovenskom planu. Nema pravo prigovora onaj koji godinama tavori u granicama svog „manjinskog atara a da pri tome sam ništa nije pređuzeo sopstvenim snagama i sopstvenim znanjem: Kada poduhvate prenošenja s jednog jezika na drugi preduzme nego drugo lice. (koje nije autor), a delo „x, y” pisca ne doživi povoljan prijem kod kritike, tada autor vadi iz fioke svoju nacionalnu „osetljivost,. postaje. uvređen, ne zaboravljajući pri tome da potegne. one druge, neliterarne ·:argumente, đa se napbkon skloni iza izmišljene barijere nacionalne. ugroženosti (a to u našem tekućem laterarnom poslu nije tako redak slučaj). Zato je razumljivo što mnogi pisci ne žele da napuste okvire svo= je nacionalno-manjinske literarne delatnosti pod vrlo providnim izgovorom da jezik, na koji želi neko da ih prevede, nije dovoljno bogat da bi ađekvatno preneo delo sa jezika originala. Lakše je igrati se „nacionalne ugroženosti“ nego iz-

držati sudove i uđarce objektivne i oštre Kkmjiževne kritike. Opšte je poznato da velika dela svetske literature traju baš na tim proneverenim i izneverenim tvorevinama koje se zovu prevodi i kao takve cirkulišu od naroda do naroda, od jezika do jezika kao neprekidivi lanac predaje bogatstvava uvek s istim autentično plemenitim ciljem. Od Homera do Tomasa Mana sva književna dela upoznata preko prevoda uvek su na ovaj ili onaj način samim aktom prevođenja bila izneveravana, a biće to dokle god je mnogojezičnosti na zemlji. Isto smo tako svesni da u našim regionima nemamo ni Tomasa Mana, ni Dostojevskog, ali zato imamo previše „uvređenih veličina” koje vrlo spretno barataju (i nesmetano) vanliterarnim, kvazipolitičkim i drugim argumentima.

U konspektu opšte politike integriranja možda bi trebalo razmisliti i o onoj investicionoj đelatnosti u kojoj bi bilo mesta i za trans-

misione poslenike. Sa istim tendencijama nije

na odmet još jednom pokrenuti i pitanje o egzistenciji jedne jedinstvene izdavačke kuće za tzv. manjinsku literaturu i opšteizdavačku delatnost nacionalnih mamjina s ciljem da pored publikovanja dela pisaca nacionalnih manjina na njihovim matermzim „jezicima i štampanja najzapaženijih literarnih tvorevina jugoslovenskih literatura, pristupi i objavljivanju prevoda dela koja su zaslužila da se sa njima upozna čitava jugoslovenska čitalačka publika,

Jer, sigurno je da se ne može govoriti o nekom celishodmijem integracionim opštejugoslovenskom toku u našim literaturama sve dok u izđavačkoj politici (to se pre svega odnosi na male izdavačke kuće, a posebno na izdavačke kuće za manjinsku literaturu) dominiraju provincijski kriterijumi kako u književnom stvaralaštvu, tako i u samom · „tehničkom procesu proizvodnje knjige.

RISTO TRIFKOVIC

IMPERATIV SVEKOLIKOG ŽIVOTA: INTEGRACIJA KULTURE

onovio sam u posljednje vrijeme više puta

a raznim povodima, pa i na sastanku Ko-

misije za izdavačku djelatnost koja je, u okviru Saveza književnika, ovih dana u Beogradu održala svoj prvi zajednički dogovor, da je integracija svih nacionalnih literatura u jednu, jugoslovensku, socijalističkojugoslovensku, prirodan zakon našeg života uopšte i da kao takav ne dolazi uopšte u pitanje. Jedinstvo je opšte pa je i jedinstvena kultura sastavni elemenat tog jedinstva. Posebno kod na8, u Bosni .i~Hercegovini, integracija nalazi svoje najkraće i najbrže puteve ka ostvarenju. Sudbinom sjeđinjeni i vezani, istorijski ujedinjeni, živeći na istom tlu, htjeli ili ne, mi jugoslovenski živimo, mislimo, osjećamo bez ikakvih ograda i ograničenja. Vraćanje u prošlost je nemoguće. Ako hoćemo da živimo sve bolje, moramo da mislimo na to prirodno stapanje koje, željeli to mi ili ne, snažno i sve jače dolazi do izražaja. Postajemo jedinstveniji. Konfesionalne i nacio-

Ivan V. LALIĆ _ | | ao O ogiE

DUNAV KOD SMEDEREVA

Fison boje prljavog srebra, od raja ishodeći . .' · Na putu prema Donjem Milanovcu i još dalje, Na putu da mu se ime istopi u svetlucanju i 'Žednoga mora, hladno Dunavo matovaremo sećanjima · I metrima mulja, izbrazdano remorkerima * Kao jutarnje mebo vetrom — reka prolazi pored tvrđave,

A mi smo u tvrđavi, Despote, nas mekoliko prijatelja U ovoj močvari vetra i jesenjeg sunca, zauzeti igrom Medu senkama ptica što sleću u prazne bijore,

Na tvoj kamen, tvoje nebo; mi se dozivamo O Među izvaljenim, kutnjacima kula, sravnjenim, kruništima I senkama strelaca ugljenisanim, u kristale vazduha, Š

Mi smo u tvrđavi bez odbrane, među kamenjem Još mlakim od tvog poslednjeg leta, Despote; ; U ovoj ljusci od kamena, među rečima razvejanim U ružičnjake vetrova, po đubrištima godima, Zauzeti igrom, prepoznavanja; ova čarolija Popodneva u dvostrukom, zodijaku tvojih kula,

Ova kratka memogućmost smrti sve dok prepoznajemo Obe prikaze: tu staru vatru što mam sleće ma rTamema,

I tebe zamišljenog na prozoru, uz zvižduk . Manevarke ma sporednom koloseku, kako motriš . Fison boje prljavog srebra, od raja ishodeći

Sa svim šlepovima na putu ka svom početku,

nalne razlike, iako još postoje, ali nikako u starim oblicima mržnje i potpune podvojenosti, nisu više takva snaga koja utiče na realnost na-

šeg društvenog života, naročito njegovih mladih snaga. Prošlost se ruši, brane nestaju, osjećamo

se zaista jedno, isto pred sudbinom, pred istim zagonetkama života i smrti: ljudi. Ako je igdje socijalizam urastao u ljude, razvijajući čovječnost i negirajući antagonizme, onda je to kod. nas, u Bosni i Hercegovini. Srećom ni literatura nije pošteđena tog plemenitog uticaja. Ne razlikujemo se više po nacionalnim pripadnostima, raslojavamo se i utječemo u iste tokove književnog sitrujanja kao i Beograd i Zagreb. Međutim, put i pulevi potpunog sjedinjenja u jugoslovenstvo kao istovjetno osjećanje života značajno je kao cilj, ali je proces do njega dug. Da bismo ga ostvarili moramo početi od sasvim sitnih akcija

i mijenjanja navika. Kao prvo, moramo se bolje

i bliže poznavati. Ne dijeliti istu literaturu na matičnu i provincijalnu. Dati svima istu šansu. Cijeniti podjednako i ravnopravno sve inicijative

i stvaralačke impulse bez obzira gdje se javili.

Ne razgraničavati se po nacionalnim ili jezičkim osobenostima i kategorijama, ne dijeliti se uopšte, nego na protiv: udruživati se, praktično ostvarivati zadatke sjedinjenja. Ubrzati i pojačati razmjenu, iskustva i djela! Koristiti sve mogućnosti, od dnevnih listova do književnih periodika, od izdavačkih inicijativa do međurepubličke književne saradnje, da bi se u praksi, u životu, na ulici, svugdje tamo gdje ključa život, gdje se stvara- i misli, živjelo zajednički, jugoslovenski — u „literaturi najprije, najbrže, najefikasnije, jer su i postojeće razlike još uvijek najmanje a i otpori koji postoje — ili će postojati ili su postojali. Jer literatura po svojoj prirodi teži univerzalizmu, istom ljudskom osjećanju.svijeta, pa je sve ono što bi trebalo učiniti „. „.,. više stvar prakse i dobre volje pojedinaca i za-= ..., „ jednice kao cjeline, stvar, dakle, svijesti 1 želje a da se postojeće navike i predubeđenja otklone, liše svoga osnova, inertnih zaostataka proš'osti. Ostvarenje zajedničke nam kulture — jugoslovenskosocijalističke — imperativ je svekolikog nam života te je oglušenje o taj primarni zadatak nas, koji na tom području stvaralački živimo i djelujemo, u stvari oglušenje o sebe same, o zajedničku nam sudbinu. ~

aa VV a a Va a A A A A

život okonas ·

Božidar BOŽOVIĆ

ONAKO. UZGRED

LOKALISTIČKE BRIGE

ova podela na srezove izazvala

je, kaoiu ostalim republikama,

i u Srbiji komentare i, budimo otvoreni, lokal-patriotski intonirana gunđanja. Učinjen je politički napor na svim „nivoima“ da se ovakvo gledanje na „pripajanja“ pojedinih srezova i na pitanje gde će biti njihova sedišta suzbije, pored ostalog,i sasvim realnim argumentom da srez na svoj način ima danas mnogo manje značaja i da je opština, sedište komune, ono što je za građanina važno.

Onog dana kad je trebalo da Skupština Srbije usvoji predloženi zakon, desilo se da je u jednoj emisiji Radio Beograda čistom omaškom (štomije i lično poznato) rečeno da će sedište jednog od novih srezova biti u Požarevcu (umesto u Smederevu). Kroz nekoliko minuta je telefon na uredničkom stolu zazvonio: Požarevljani, ne verujući svojim ušima, bez daha su tražili jednog svog zemljaka u Radio Beogradu, da provere da li je „dobra“ vest zaista tačna. |

Bilo pa prošlo.

Tačno dite dana kasnije „Politika“ dor osi naslov: „X.Y. posetio Smederevo“, Š -

U samoj vesti se kaže da je posetio — Požarevac,

Da li je ovo ujđurma nekog Smederevca, ili opet lapsus nekog mog kolege, nije mi poznato. Ipak, sve mi se čini da nije puki slučaj u pitanju. Preganjanja se nastavljaju. Da su pametna, nisu. Da smo inadžije, jesmo. A i smisao za humor, makar i osoben, u nas se nađč. |

SMISAO INFORMACIJA

Sajam knjiga posetile su desetine hiljada ljudi, To je vest. Da smo ga posetili vi ili ja, to nije vest. Da ga je posetio neko od najviših političkih i državnih rukovodilaca, jeste vest. Da ga je posetio Ivo Andrić — Šta mislite, da li je i to vest? Izgleda — kako se uzme.

Slučajno je 10. novembra nekoliko najistaknutijih naših ljudi posetilo Sajam. U jednom beogradskom dnevniku sutradan to saopštava sledeći naslov: „Petar Stambolić, Edvard, Kardelj i Rodoljub Colaković posetili Sajam, knjiga“. O tome zatim govori 39 redova teksta. Još četiri reda obaveštavaju o još četvorici političara koji su bili na Sajmu. Na kraju vesti, u nepuna tri reda, stoji: „Sajam su juče posetili i Ivo Andrić i Aleksandar Vučo“.

Drugi beogradski dnevnik ne zaostaje za prvim: „Kardelj, Stambolić, ĆColaković i Veselinop posetili Sajam knjiga. Sajam su takođe posetili Marijan Brecelj i Draža Markovićć. Ovaj je tekst bogatiji. 61. red. Od toga su nepuna četiri posvećena činjenici da je Sajam, knjiga posetioi — Ivo Andrić.

"Treći beogradski list je ignorisao sve Ovo. Sta je, dakle, vest? A šta shvatanje o hijerarhiji? Neće se, naravno, niko od ovih čija su imena, bez njihove krivice, prodefilovali kroz pomenu– te naslove — i tekstove — uvrediti ako konstatujemo da je u najmanju ruku podjednako zanimjjivo i značajno šta Je Andrić video na Sajmu knjiga i šta je o njemu izjavio. Za ovakav tretman oni su najmanje krivi. Krivo je ono isto shvatanje, u štampi i van nje, po kome je važnije ko je bio na nekom političkom skupu u, recimo, Brčkom ili Kumanovu, nego šta je na tom skupu rečeno. Jer tako nas, najčešće, štampa obaveštava. Važno je, izgleda, i to da je na prijemu povodom ovoga ili onoga bio čitav niz funkcionera, što je, uostalom, i logično i jasno samo po sebi; nizu ovih imena do-

· da se čarobna formula „i javni i kul-

turni· radnici“. Kao da, prvo, oni, koji se kriju iza te opšte formulacije nisu takođe vredni pomena i, drugo, kao

i porukama Hruščovu i

da oni prvi, pojedinačno pomenuti, nisu i javni i kulturni.

KUDA S KULTURNIM BLAGOM?

Muzeji, galerije i biblioteke u Beogradu grcaju od nedostatka prostora.

Postoje u Beogradu dve zgrade (u jednoj od njih je pre rata bio muzej) idealne po svemu za smeštaj ovakvih institucija. U

jednoj od njih se nalazi Skupština i Izvršno veće Srbije, u drugoj Predsedništvo Narodnog odbora „grada. Obe su relativno nepogodne za kancelarijske potrebe, i u obe je, da tsko kažem, iskorišćenost prostora vrlo mala, neracionalna. Verovatno bi se, ako ne sada a ono u bližoj budućnosti, za obe institucije našle dovoljno pogodne prostorije, funkcionalnije a ipak reprezentativne (što je, naravno, deo funkcije). Ili bar u prvo vreme za jednu od njih. Smeštaj kulturnog blaga naše zemlje i glavnog grada time bi bio u velikoj meri olakšan.

Ove konstatacije ne polaze od nedostatka respekta prema našim predstavničkim telima i onima koji su na njihovom čelu; reč je samo o što boljoj upotrebi javnih zgrada koje već postoje. Da naša politika na ovom polju nije bila najsrećnija ima dosta primera; jedan je i dodeljivanje nekadašnje zgrade Narodnog odbora, u Uzun Mirkovoj ulici, jednoj ustanovi kojoj je potreban samo običan, dobar, kancelari)ski prostor.

Možda bi bilo najbolje da neko, sa stanovišta čisto racionalnog, i bez opterećenja prećutnog i pogrešno shvaćenog respekta, pretrese uopšte u Beogradu raspodelu i način korišćenja javnih zgrada. A i van Beograda: koliko lepih i novih zgrada oslobađa sa-

· mo nova podela na srezove!

FILOSOP I POLITIČARI

Kad je kubanska kriza bila na vrhuncu (tojest pre nego što je počeo rasplet ovog tako opasnog a sasvim izlišno stvorenog zamešateljstva), lord Rasel je počeo da se obraća apelima Kenediju. Da li iz ličnog poštovanja prema njemu, ili iz pomenutih propagandnih razloga, Hruščov mu je vrlo promptno odgova–

rao. Kenedi ga je, na vrhuncu krize, ostavio bez odgovora. Rasel je na to izbacio jednu tipično svoju duhovitost, iz arsenala najboljeg engleskog intelektualnog humora: „Ignoriše me kao da sam Kina!“ Bilo je to, uzgred, u trenutku kad je kinesko-indijski sukob, podjednako potencijalan ako ne i na prvi pogled opasan i podjednako izlišan, izbio kao drugi simptom istorodnih odnosa u današnjem svetu.

Možda je Raselova prodorna šala (koja samo površnom posmatraču može da zvuči neskromno) jedan od najboljih komentara monstruozno porcemećenih shvatanja o tome da politički ciljevi dozvoljavaju sve, pa i ignorisanje čitavih nacija, geografije, jednom reči stvarnosti (zašto onda ne i jednog Rasela!). Sala je iz iste vreće iz koje i onaj poznati članak pokojnog Moše Pijade u ovom istom listu na. temu Staljinove politike prema nams, „Malta jok!“,

Rasel, koji je u istoriju ušao irojako, kao matematičar, filosof i politički borac solističkog tipa, poznat..je i danas, u ovim godinama, kao izvanredno duhovit čovek (i, naravno, na svoju ruku: ovih dana se kod nas mogla nabaviti njegova, kod nas nepoznata, knjiga pripovedaka (!) Satana u predgrađu). Jednom su on i njegov pomalo imenjak, a plemićki sabrat, lord Rasel od Liverpula, uputili, u najengleskijem otmenom engleskom stilu, pismo „Tajmsu“, u kome se žale kako ih ljudi ponekad brkaju i pogrešno se. obraćaju „pismima jednome umesto drugome; želimo da upozorimo javnost, napisali su, „da ni jedan od nas dvo-. jice nije onaj drugi“.

KENJIŽEVNE NOVINE.