Književne novine

"SAVA

A BEBAN ai cata GODINA Xrv MOVA SERIJA, BROJ 186. BEOGRAD Nm. DECEMBAR 1% CENA 30 DINARA”

RR a a

ČL

PREDSEDNICI

I UDRUŽENJA KN

Ta Z A

JIZEV

~MWMJIŽEV NOST... UMETMWOST

a ONI OMA an „area W 4 0 = i »- y

pos

DRUŠTVA SLOVENAČKIH KNJIŽEVNIKA JIŽEVNIKA SRBIJE GOVORE

m o=======___ ___—

|iS|

NJE

KNJIZEVNA

POVODOM UZAJAMNIH POSETA

SLOVENAČKIH I SRPSKIH PISACA

. MEĐUSOBNA RAZMENA slovenačkih i srpskih književnika predstavlja, samo jedan vid međusobne saradnje naših pisaca. Kako vi ocenjujete Yealizovamu akciju Društva slovemačkih, lmjižeonika i Udruženja književnika Srbije?

_ ANTON INGOLIČ: Susret slovenačkih književnika sa srpskom i srpskih sa slovenačkom publikom treba nedvosmisleno oceniti kao pozitivan doprinos

zbližavanju naših bratskih naroda. I srpska i slovenačka publika imala je priliku da se neposredno upozna s nekim savremenim slovenačkim, odnosno srpskim literarnim stvaraocima i njihovim delima, i to ne samo u Beogradu i Ljubljani, već — što je još važnije i u manjim mestima, koja su pokazala izuzetna interesovanja za ovu akciju našeg i srpskog udruženja književnika. I za nas pisce bili su ti literarni nastupi veliki doživljaj, jer smo se uverili da i u drugim republikama vlada interesovanje za naše književno delo. A veoma su važni bili susreti s Kknjiževnicima, kulturnim i političkim radnicima u pojedinim mestima. Upravo u tim neveza– ninr razgovorima iskrsavale su mnoge misli, koje će, ako budu ostvarene, još više učvrstiti naše međusobne odnose. Jer, ni jedan drugi oblik međusobnog upoznavanja i rada ne može dati pozitivnijih rezultata od neposrednih dodira između samih stvaralaca. Tako smo se mi, Slovenci, dogavorili 5 veoma aktivnom grupom kulturnih radnika:· oko izdavačkog preduzeća i časopisa „Bagdala“ u Kruševcu.o nekim. korisnim kulturnim zamenama, poveli smo, takođe, razgovore.o međusobnim što tešnjim kulturnim i drugim odnosima između Novog Sada i Maribora, a agilni. direktor Kragujevačke gimnazije dao je. predlog za saradnju s jednom od ljubljanskih gimnazija, za povezivanje između đaka i profesora na svim područjima njihovog delovanja. Bilo je još veoma korisnih sugestija i konkretnih predloga “koji će se moći realizovati. Naša saradnja na ovoj turneji videla se i u tome što su, na primer, u Kragujevcu srpske kolege čitali naše tekstove prevedene na srpskohrvatski jezik, a u Kruševcu je Saša Trajković pred sam nastup neobično uspelo preveo dve Minatijeve pesme koje su odmah zatim pročitane. Ukratko, u ime grupe slovenačkih književnika moram da kažem

/

A. INGOLIČ CC. MINDEROVIĆ

da smo svojom posetom Srbiji veoma zadovoljni i da se vraćamo kući s najlepšim utiscima i pobudama za dalju saradnju,

ČEDOMIR MINDEROVIĆ: U uzajamnim susretima slovenačke javnosti sa srpskim književnicima, i naše sa piscima iz Slovenije, ponovo se pokazalo ono što svi znaju — da nisu potrebne nikakve deklaracije, nikakve svečane izjave ili izuzetne prilike da bi se književnik ma koje republike osećao svugde u našoj zemlji kao kod kuće. Razgovori slovenačkih i srpskih književnika ponovo su u današnjim uslovima pokazali niz novih mogućnosti za uzajamnu saradnju na kulturno-književnom planu i bili su, kao uvek, korisni, pa ih treba omogućavati češće, kao što, uostalom, u mnogo većoj meri treba omogućavati kontakte naših književnika sa stranim piscima, naročito slanjem naših pisaca u druge zemlje putem stipendiranja i na druge načine.

M NA KOJI NAČIN BI, po Vašem vnišljenju, trebalo mastaviti + intemzivirati međusobnu saradnju svih, jugoslouvenskih, pisaca?

ANTON INGOLIČC: "Treba nastaviti 5 ovim susretima i, pored toga, naći još uspešnije oblike saradnje između jugoslovenskih književnika. Pre svega, po trebno je i dalje misliti na nove, radne posete, koje će omogućiti pojedinim književnicima da se upoznaju s većim krugom drugova, s literaturom, jezikom i, uopšte, s kulturnim prilikama dotične republike. Ponajpre bi bilo potrebno da što više drugova dođe k nama u Sloveniju, jer je naš jezik još uvek prevelika prepreka da se naša književnost širi u originalu po srpskohrvatskom i makedonskom jezičkom području. Na žalost, za te vrste radnih poseta kod nas pre-

malo je interesovanja. „Prešernov fond“.

u Ljubljani raspisuje svake godine višemesečne stipendije za inostranstvo i, takođe, za Jugoslaviju. Međutim, koliko je za prve stipendije preteran interes, toliko ga za druge skoro i nema. Te stvari bi, preko republičkih udruženja pisaca, moralo uzeti u svoje ruke pre svega Savez književnika Jugoslavije, što je već istaknuto posle naše književne turneje na sastanku sa srpskim Kkolegama u Beogradu. Tom prilikom je izneseno još nekoliko drugih, veoma ko-

Milan KAŠANIN

SEKSPIR I PISANJE

Šekspir je zagledao u čoveka, ne u svoju okolinu, u život, ne u vreme, polazio od misli i osećanja, ne od posmatranja. Kondenzovane do granica pojma, njegove ličnosti su konstrukcije, kao što su konstrukcije Pusenovi pejzaži, i zato Tolstoj, njegov kontrast, i nije mario za njega — razlika između Šekspirovih tragedija i Tolstojevih

' romana, to je razlika između vizantijskog mozaika i Rembrantovih slika, između muzike Johana Sebastijana Baha i Modesta Musorgskog.

Polazeći od psihološkog iskustva, a ne od savremenog društva, Šekspir (kao i Molijer) uzima materijal, fabulu, građu, onde gde mu seč čini najzbijenija i najdublja, i ne predomišlja” se da je uzme samo iz istorije, nego i iz knjiga. Maniju originalnosti uneli su u književnost romantičari, a pretvorili je u opsesiju pisci na međi XIX i XX veka. Ukoliko je jedan pesnik ma~

Nepriznate misli

nji, utoliko se više trudi da ne bude svoj.

Šekspir nije ništa viđeo oko sebe, već sve u sebi On je tako malo držao do spoljašnjeg sveta, da nikad nije pobliže obeležavao mesto na kome se šta događa, kao što nije davao ni uputstva kako da se glumci maskiraju i šta da rađe u kojem trenutku. Moderni dramatičari — Gabriele d'Anuncio i Ivo Vojnović — dolazili su na opise i gestove isto koliko na reči koje glumci imaju da izgovore. Što se drame više pišu, u njima je sve manje dramatičnog. Najoštrumniji „posmatrač ljudi i najveći tvorac imaginarnog sveta, Šekspir je pisac posle koga se ne bi moralo ništa pisati. Ali ljudi ne pišu da jednom za svagđa nešto kažu, već da stalno govore i slušaju o sebi Književno i umetničko stvaranje je isto tako funkcija ljudskog bića kao plođenje. mišljenje, govor, san, hranjenje, Ono

(Nastavak na 5, strani) ~

JSTVIMA | MOGUĆNOSTIMA

risnih predloga za osveženje međusobne saradnje; i te predloge treba što pre početi sprovoditi u život. Bez odlaganja, što je bilo istaknuto već nekoliko puta i na raznim forumima, treba osvežiti i saradnju između naših izdavačkih preduzeća, revija, časopisa, radija i televizije, dakle kulturnih usta nova, osvežiti je svuda gde rade i književnici. Mogućnosti za saradnju već su sada velike, ali nisu još dovoljno iskoriščene. ČEDOMIR MINDEROVIĆ: Mislim da je međurepublička saradnja trebalo da bude jača u nizu godina koje smo ostavili za sobom i da je to, u prvom redu, frebalo da bude briga Saveza književnika Jugoslavije koji je, po svojoj suštini i, čini mi se, po svom statutu, savez društava književnika naših republika. Sve intenzivniji razvoj našeg književnog života trebalo je, po mome mišljenju, da nađe svoj živi odraz u međurepubličkim kulturnim odnosima, u kulturnoj i književnoj saradnji, u čitavoj skali pojava i oblika, od udžbenika do ovakvih manifestacija uzajamnih susreta književnika, kakvi se u pojačanoj meri ostvaruju ovih dana. Ta takozvana međurepublička saradnja književnika u vidnoj meri zaostaje za našim opštim kulturno-književnim razvitkom, iako se mora primetiti da se izvesni oblici te saradnje od oslobođenja do danas u manjoj ili većoj meri ipak održavaju. Imam utisak da je uprava Saveza književnika Jugoslavije na račun međunarodnih veza zanemarila teren na kome se razvija i treba sve uspešnije da se razvija naš kulturni, odnosno književni život, a taj razvitak, kao i međurepubličke kulturne i književne veze, sadrže, nesumnjivo, mnoge implikacije koje izlaze iz okvira isključivo kulturnog života.

Tek nedavno je uprava Saveza književnika formirala Komisiju za međurepubličku saradnju, na čijem se čelu nalazi Mladen Oljača, mada je ona bila potrebna i ranije, da bi se izbegle pojave izvesnog zaostajanja koje sam pomenuo i ranije. Uprava Saveza književnika Jugoslavije mora, u svojoj delatnosti, stalno da ima na umu i zbližavanje naših republika na književnom polju, i od Komisije, koja je nedavno formirana, očekuju ne samo naši kulturni i književni radnici, nego i čitava

(Nastavak na 2. strani)

Jubileji Matice hrvatske Prosvjete Napretka i Gajreta

atica hrvatska, koja ovih dana

slavi za naše prilike redak jubi- lej, stotipmu i dvadeset godina od svog posftfanka, osnovana je 1849. godine. u Zagrebu pod imenom Makfice ilirske, koje će tek 1874, zameniti svojim sadanjim.

U prvim godinama ilirskog Dpreporoda (1836) Sabor Hrvatske je odlučio da se u Zagrebu osnuje društvo za „Uzgajanje“ narodnog jezika i literature, a dve godine iza toga (1838) u ·'Zagrebu je osnovana „Čitaonica” koja će postati „majka svih kulturnih za·voda hrvatskih”, Sa njom, po rečima njenoga prvoga tajnika Vjekoslava Babukića, počinje novo, doba u životu hrvatskog naroda, jer su se po svim gradovima i važnijim mestima Hrvatske slična društva osnivala koja su u ona doba smatrana ognjištima na Kkojima su se „smrzla srca sunarodnika naših grijala“.

U pozivu na upisivanje u članstvo „Čitaonice“ njeni osnivači kažu: da je čitanje knjiga i novina u celoj prosvećenmoj Evropi opšte sredstvo „narodnog izobraženja“, dok glavni grad Hrvatske, Zagreb, još ni jedne „općinstvu otvorene knjižnice“ ili neke druge prikladne za tu svrhu prostorije nema i zato potpisnici toga poziva zajedno s „mnogobrojnom domorodnom gospodom spoznavši neophodnu potfrebu“ za takvom jednom ustanovom rešili su, po uzoru drugih znamenitih gradova, da osnivaju „Društva čitanja ili čitaonice“, Grof Janko Drašković, koji je imao velike zasluge za unapređenje kulturnog života u Hrvatskoj, jednom je prilikom, povodom osnivanja „„Čitaonice”, rekao: „Korist presladkog našeg naroda i domovine privesti ćemo ako naš jezik temeljito i savršeno naučimo, ako zatim korisne knjige i drugih izobraženih naroda u maš jezik prevedemo ili sami takove osnujemo“. Zalaže se ovde grof Drašković za unapređenje frgovine i poljoprivredđe putem školovanja omladine koja ima da se posveti tim zvanjima. U ovim Draškovićevim rečima sadržani su svi elementi buduće Matice ilirske, odnosno hrvatske, zajedno s Gospodarskim društvom, Već u januaru 1839. godine „raspisuju se bogate nagrade za knjige koje sadrže pouke iz različitih grana privrede.

Osnivanje Matice zamišljeno je, po uzoru sličnih „slavenskih institucija kao što su Matica češka u Pragu i „Ssrbo-ilirska“ u Pešti, sa zadatkom da održava štampariju i novine i da izdaje naučne, poučne i zabavne knjige i podigne zgradu u koju bi se smestio muzej sa Kknjižnicom.

Sredstva za ostvarenje zadataka

ovoga društva, koje je bilo zavisno u prvo vreme od „Čitaonice“, obezbedili su imućčni pojedinci, među kojima se

.,. vrv 1. 10 Prav '

VINE

-f - OORU ŠT VENA PITA M:J:A

GODINE KULTURNIH PREGNUCĆCA

našao i srpski knez Miloš Obrenović, s redovnim uplatama članova.

Matica je postala samostalna tek 1850. godine, ali je, sa osamostaljenjem, naišla na mnoge teškoće ekonomske prirode. U svojoj izdavačkoj delatnosti, koja će postati glavni predmet njene aktivnosti, ona se u prvo vreme bila orijentisala na publikacije starih dubrovačkih „pisaca. „Matica ubrzo postaje i izdavač prvih časopisa. 1852. godine ona pokreće književnu reviju „Neven“, a nešto kasnije (1869) i „Vijenac“. Već godine 1842. Matica je preuzela „Kolo“, koje su vodili ugledni ondašnji pisci „Stanko Vraz, Dragutin Rakovac i Ljudevit Vukotinović. Kao ftajnik čitaonice i Matice, Vraz je rešio da „Kolo“ izlazi godišnje u četiri sveske, te da budno prati povremene publikacije i domaću i opštu slovensku literaturu. U njemu je najviše sarađivao sam njegov urednik, a od domaćih pisaca spominju se kao saradnici Vjekoslav Babukić, Petar Preradović, Ivan Jukić, Ljubomir Martić i Vuk i Njegoš, s naročito bogatim pregledom savremenih «slovenskih Književnosti.

Naprotiv, dotađanjem objavljivamju u prvom redu „dubrovačkih klasika Matica se sve više orijentiše na publikovanje opće korisnih knjiga, On# književnike poziva na saradnju i od njih su tražene, pre svega, „korisne knjige za narodno obrazovanje“ i dela s temama iz narodne istorije. Matica je, 1851. godine, bila raspisala nagradu za „najbolju pučku povjesnicu naroda jugoslavenskoga“ od tri stotine forinti, Tražilo se da se u njoj pri kažu „„slavna dela pradđjedđdova“, ali s tim da se skine zastor smelom rukom i sa nedela praotaca i ukaže na posledice kojima su urodila.

Matica je predlagala i da se iz starih spomenika izdvoje „primeri najboljih jezikoslovnih komada“, „pa je s tim u vezi stupila u kontakt sa svim slovenskim Maticama, pozvavši ih da odaberu svoje predstavnike koji bi se sastali u Varšavi ili Beogradu da bi raspravljali o tome kako da se „razni načini „pisanja kod Slavjana jedan drugome približe, pozivajući se na stare Grke koji su, kada im nije bilo suđeno đa imaju jedan jezik Književni, nastojali da im se jezici što je više moguće jedam drugome približe“.

U doba apsolutizma književni rad uopšte, pa i matičina aktivnost, bila je otežana. Njemački jezik uveđen je u sve škole i nadleštva, pa se u sve većoj meri uvlačio i u hrvatske porodice. Ali odbor Matice nije ni tada zdvajao: on je preuzeo „Neven“ potpuno u svoje ruke, delujući preko njega na omladinu da uvek „budna stane oko svetoga Žžrtvenika narodne knjige“. U svome izveštaju glavnoj skupštini o radu Matice u 1853. godini, Kukuljević kaže da je jedino delo objavljeno u toj godini drugo izdanje Gundulićevog Osmana s kritičkim uvodom profesora Vebera, đok je jedini ponuđeni rukopis, prevođ Anakreontovih „Začinaka“ od Ante Starčevića, sam prevodilac povukao. Nastalo je očevidno mrtvilo u književnom životu kao posledica malodušja, koje je „od nekoliko godina naprama narodnim sfvarima maha preotelo“. Ali oseća se đa će uskoro „plemeniti i domorodni dusi“ u književnosti opet potražiti i čuvati utočište i jedini hram narodnosti (..) i đa će domaće naše „općčinstvo“ uskoro uvideti da bi nas „nehaistvo“ za našu Književnost lišilo poslednjeg i jedinos jamstva narodnog razvitka“,

Matičin odbor znao je da čeka da mu se pisci sami jave sa rukopisima, pa da u nerodnim gođinama ostane bez njih. U takvoj jednoj situaciji spasio ga je „Bosanski prijatelj“, treća sveska toga posthumnos dela franjevca Ivana Franje Jukića, koji je „napokon iza mnogih pretresa svijet „ugledao 1861”.

Godine 1858. Bogoslav Šulek nudi Matici svoju HBotamiku, dok ban Jelačić i prevode plaća po 10 forinfi po tabaku samo da dobije knjige školske pre nego što stignu nemačke. Jukićev „Bosanski prijatelj“, treći deo, popunio je prazninu u izdavačkoj delatnosti Matice tih godina.

Kada je osnovana Jugoslavenska akademija (1867), Matica je s većinom glasova rešila da preda „svekoliko književno delovanje svoje naznačeno u mjezinih „pravila „Jugoslavenskoij akademiji“. Akađemija je sada Matičinim sredstvima obezbedila i izdavanje „Vijenca“. Rečeno je „da Matica ilirgka hoće da pređa svoekoliko Kknjiževno 'delovanje svoje naznačeno u njezinih pravila Tugoslavenskoj aka=

(Nastavak na U. strani) IWkja KECMANOVIĆ