Književne novine

i mučna islorija

NA PLENUMU UPRAVE Saveza Kknjižeonika Jugoslavije, održanom 27. februara u Beogradu, problem izdavačkih ugovora Donmobo je bio u središtu važnje. Taj bitni i još nerešeni problem pisaca i izdavača ima svoju dugu predistoriju. Još 1957. godine Savez književmika je mastojao da se izvrše izmene iı dopune Opšteg uputstva o autorskim honorarima koje je tada bilo ma snazi, i da se minimumi autorskih, honorara, Jiksirani još 1952. godine, povbise srazmerno opštem povećanju cena. Na osnovu, prednacrta movog Opšteg uputstva, ma kome su zajednički radili predstavnici „Saveza književnika i izdavačkih preduzeća, bili su fiksirani principi određivanja minimuma honorara i maksimuma tiraža, na OSsnmovu kojih, su postojeći mimnimumi bili povećani u zadovoljavajućoj meri.

Pošto je, 1960. godine, kad je trebalo ozakomiti izrađeni prednacrt movog Uputstva, ma sugestiju Sekretarijata za prosvetu i kulturu SIV-a, odlučeno da ugovavranje autorskih honorara za objavljivanje književnih, dela treba prepustiti slobodnom, sporazumevamnju, TYošeno je da se donese poseban propis o slobodnom, u– govaranju autorskih honoTara. U junu 1960. godine Savez književnika se sporazumeo sa Udruženjem izdavačkih, preduzeća i organizacija PNRJ da se izrade opšti uslovi izdavačkog ugovora, u kojem bi bili precizirani maksimumi tiraža i minimumi honorara.. Udruženje izdavača, ma sastanku održanom, u julu mesecu 1960. godine, uzelo je ma sebe obavezu da izradi prvi predmnacrt ovih opštih uslova i da ga dostavi Savezu Kkmnjiževonika, radi eventualnih primedbi. Hako taj predmacrt ni do oktobra mije bio gotov, Sekretarijat Saveza Kknjiževnika je uzeo stvar u svoje ruke i u decembru mesecu dostavio Udruženju izdavačkih preduzeća svoj predmacrt, tražeći od mjega da dostavi što skorije svoje primedbe. Udruženje izdavača se, međutim, oglušilo o taj poziv.

Shvatajući nužnost malaženja zajedničkog jezika, Sekretarijat za prosvetu i kulturu dao je inicijativu da se obrazuje zajednička komisija, sastavljena od predstavnika svih, zaimteresovamih, organizacija, koja treba da izradi osnovna ma– čela izdavačkih ugovora za objavljipamje književnih, naučnih, stručnih i muzičkih dela. Ta komisija je, uz punu, saglasnost predstavnika Saveta za movinsku i izdavačku delatnost, izradila nacrt „Osmovmnih ma, čela“. Međutim, na sedmici Izvršnog odbora Saveta, održanoj 10. VII 1962. godine u Ljubljani, konstatovano je da je za izdavačka preduzeća, neprihvatljiva druga glava nacrta, — one određbe koje predviđaju maksimalne tiraže i minimalne stope honorara za pojedine wvwrste autorskih dela. Na istom, sastanku odlučeno je da se osmuje komisija Saveta koja će izraditi movu varijantu „Osmovmih, mačela“, u kojoj će _ Do damas, međutim, Mterma, komisija Saveta za novinsku, i izdavačku delatnost mije mišta učila i pored urgemcije i intervem– cija Saveza knjižeonika. Takav stao Saveta naveo je Savez Kknjižeonika da Dosumnja da izdavači namerno odugovlače sa rYegulisamjem rmoerešenih odmosa. Konstatujući da je već krajnje vreme da se taj muučni problem reši, wa Plenumu je donesem sledeći zaključak: Savez će izraditi koncizam elaborat „koji celu, tu, kompleksnu situaciju treba da osvetli dublje no do sada, uzimajući u obzir i opštu izdavačku situaciju. Taj elaborat bi se dostavio Savetu za kulturu, koji bi trebalo da donese konačno odluku o tom SpoYu.

Pitamo se koliko će se

ppDo ohrzimo kolo još orteti?

|

tema 'dana

I ka svežini i ka trajanju

ije prvi put da se kritičari prema

zbirkama pesama odnose bez i-

malo stvaralačke ljubavi, mere i ukusa. Neposredan povod za ovaj tekst dao mi je jedan takav „kritičarski“ poduhvat Bogdana A. Popovića, koji je u prošlom broju „Književnih novina“ objavio prikaz zbirke pesama Matije Bećkovića Metak lutalica, pod naslovom Ka svežini ili ka trajanju. Tai prikaz

je primer kako se jedna izvamredna .

knjiga može minirati, primer kako ne treba pisati o poeziji. Veoma je simnptomatično da jedan mladi kritičar

toliko. ružnog napora da bi diskreditovao poeziju i čitavu jednu generaciju. Zloupotrebljavajući prostor i poverenje, pokazao je tako mnogo smisla za cinizam i smišljen napad, a tako malo 'ıkusa i pijeteta prema knjizi. Oni koji su čitali pesme Matije Bećkovića mogli su sve ovo lako osetiti, ali čitalac kome ovakvi prikazi preporučuju knjige može još laikše biti obmamut. Neđavno sam čitao predgovor Izabranim pesmama Imjyi Aragona iz pera jednog od najpoznatijih francuskih kritičara. Na samom početku ovaj kritičar kaže otprilike ovo: ima mnogo pesama kod Luja Aragona koje mi se ne dopađyju. Ali ne dajem sebi za pravo da govorim o tome. Govoriću o onom što mi se dopada. I odmah nekoliko desetina strana on piše u slavu ovog pesnika.. Naš kritičar, iako neupoređivo manje kv3yalifikovan, radi obrnuto: brzo prelazi preko onog što mu se dopada i sa mnogo žalosnih namera, govoni o onom što mu se ne dopada! I da je bar tako.

Ka istini ili ka reklami

dilemi sam, priznati moram. Da li da, umesto priziva muze zaštitnice umetnosti pesništva, izmolim opro

štaj od literature, pod čijim se preterano gostoprimljivim krovom događaju zbitija kojima ni u nuzprostorijama nije mesto, ili da upozorim strpljivog čitaoca da sve što ovaj put čita kao „principijelan razgovor“ ne uzima isuviše ozbiljno. Kao i uvek, najbolje bi bilo ostaviti da tekstovi sami za sebe govore — a Šujičin, vaistinu, dosta gEovori — alli ko je u slimoj situaciji uspeo da zauzda sopstvemu jezičavost ne dozvoljavajući joj da pokulja zaštićena opravdanjima: „da ne bi bilo nesporazuma“ i „zbog dezinformacija koje moj sagovornik širi“, neka se prvi baci kamenom na mene...

Elem, da ne bi bilo nesporazuma, da neko ne bi pomislio da je u Šujičinom tekstu reč o humorističkim nastojamjima, već o ozbiljnim, literarnim, pole= mičkim, moraću da izdvojim nekolike Šujičine misli kojima se fo očevidno dokazuje:

„Metak lutalica“ je simbol čiste poezije. Ovaj simbol provejava kroz skoro sve Beć-

' kovićeve pesme, tako da čine Kristalnu ce-

linu. Njegov poletni, polemički, revoltirani dar, tipa Majakovskog, ako se tako može reći, učinio je da već njegova prva knjiga ponese svu težinu istinske poezije...“ „Pišući pored refleksivne i jeđan vid „estradne poezije“, Bećković pripada onim pesnicima čiji stihovi ove vrste misu izneverili đubine i suštine poezije, nien podđtekst i lepotu. Čak i ljubavne pesme imaju svoju kosmičku dimenziju i svoju duboku

No nemajući nikakvog ukusa, radeći posao za koji nije kvalifikovan, bi grubo nasrće na jednu divnu i u isto vreme tako bespomoćnu knjigu.

Matija Bećković pripada najužoj Brupi mladih pesnika. O njegovoj Doeziji, još pre pojave ove knjige, pisali su i ukazali na njegov dar, skoro svi ozbiljniji kritičari. Njegova zbirka pesama Metak lutalica celovito je književno delo. Metaik lutalica je simbol čiste poezije. Ovaj simbol provejava kroz skono sve Bećkovićeve pesme, tako da čine kristalnu celinu, Njegov poletni, polemični, revoltinani dar, tipa Majakovskog, ako se tako može reći, učinio je da već njegova prva knjiga ponese svu težinu istinske poezije. To je jedna od onih retkih knjiga koje su rađene sa maksimalnom cenzurom, merom i ukusom. Svaki stih Matije Bećkovića čini zasebnu celinu, poput malog aforizma, ispunjavajući određeni estetski kriterijum koji mu je pesnik postavio. Dva takva nezavisna stiha, nađena na papiru jedan pored drugog, sa svojim različitim značenjima, lako se potrude da nađu i treće značenje tako neophodno poeziji. Taj treći smisao Bećkovićevi stihovi srećno pronalaze. Taj smisao je smisao poezije i ne da se kontrolisati, ali se da slutiti. („Reči se privlače, koje jedno misle, a deseto' znače“.) Pišući pored refleksivne i jedam vid „estradne' poezije“, Bećković, pripada onim pesnicima čiji stihovi ove vrste nisu izneverili dubine i suštine poezije, njen. podtekst i lepotu. Čak i ljubavne pesme. imaju svoju kosmičku dimenziju i svoju duboku vezu sa istimskim sadržajima. Za to i nema nikakvog smisli ogrešiti se o ovu poeziju kad postoje jasni kriterijumi koje ona ispunjava, pa .čak ih i određuje. Još je ružnije baviti se onakvim kvazi istraživanjem sličnosti između Miljkovića i Bećkovića. Tako su sve do Miljkovićeve smrti činili i sa njegovom poezijom. Lično znam kako je Miljković imao visoko mišljenje o Bećkoviću kyo pesniku, i kako je Miljkovićeva smrt mnogo „više uticala na Bećkovića od njegovih pesama, i koliko je zapravo taj uticaj bio plodonosan. No opet ne mogu da se ne vratim knjizi. Ona skoro

vezu sa istinskim sadržajima. ..“

„Njeni najviši đometi dosežu do vrhova maše poezije“. . -

„Svi znamo da je distih krajnji i najteži oblik pesničkog izražavanja...“

„Mi ovakve samostalne varnice...“

Sasvim izuzetan primer stilske briljantnosti predstavlja rečemica:

„Ne bi trebalo govoriti o tome koliko mas i jeđan dobar stih, a kamoli cela pesma, obavezuju pri prilaženju jednoj Knjizi, pa ni taj aksiom Koliko autorovo lično ponašanje nema veze sa njegovom knjigom, a čini mi se da šu baš ti razlozi vodili Popovića da napiše pomenuti prikaz...“ ·

(I tako bih mogao citirati ceo Šujičim tekst.)

Posle ovoga ne preostaje mi ništa drugo no da uzvikmem: Aferim! Aferim na Kvalifikaciji, aferim na skromnosti i kritičnosti... No fo nije sve. Šujica je pokazao i hvale vredno razumeva-– nje mog teksta. On tvrđi da sam ispo-

i nema slabih mesta. Njeni najviši dometi dosežu do vrhova naše poezije. Skoro polovina zbirke pisana je u distihu. Svi znamo da je distih krajnji i najteži oblik pesničkog izražavanja, koji zahteva tako mnogo rizika i lucidnosti. Bećković je baš na ovom najtežem zadatku pokazao i najviše uspeha, a ako je „osećanje poezije u jeziku“ onda je to još jedna prednost ovoga pesnika. Dozvolite mi sada da bez odabiranja citiram neke stihove i neke pesme uveren da će one čitaocu više govoriti od svake analize.

Niko ne uđe u trag pravom dafTu, Teška mastranosti moj potajni žaYu. Sunce misli da sija, o sija iz memoći Da jednom prestane slavno preko moći. Sedim u srcu i pišem, po mećavi

O zrnu što ne wme da se zaustavi

A ume da leti, i da mu ne smeta

Sto nema Krila. Gledaj strane sveta Otpočeće tamo gde prestade svet

Dok tić mad ponorom uvežbava let Duvaju vetrovi ništavila pumi

Kad, zvezde do noktiju dogore, ne kumi Senke mute vodu, me tuguj, jer opet, Nacrtaće deca po sećanju svet!

ili:

Biljko čiji korem mrtve iskoristi

Od vlastitog me đubreta očisti.

Srce mi kroz zemlju kopiraj i sluhom

Posluži se mojim, kad, me umeš duhom Cvete poslednja vezo sa vazduhom!

ra ray RP PML pe:PT pig cVee o — ape ic NB o ee

ljio „toliko ružnog napora“ da diske-

ditujem poeziju i čitavu jednu gemeraciju. Odista jesam! Ni dva pesnika iz iste gemeracije nisam pomenuo, a o „čitavoj“ ni slovceta nisam napisao, ali ako se Šujica identifikuje sa Bećkovićem, a njih dvojica sa svekolikom poezijom, i ako se moje mišljenje o samo jednom delu Bećkovićeve Kkmjige, 'koje je sve samo ne negativno, može smatrati atakom na poeziju i generaciju, priznajem i posipam se pepelom.

Šujica, sem toga, pokušava i da ustoliči 'jedđan svevažeći MKritičkli mprimcip koji, po svoj prilici, treba' da se primenjuje na „najužu grupu mladih pesnika“. Kako misli „jedam od najpoznatiljih francuskih kritičara“ (zanimljivo bi bilo čuti i njegovo ime), a Šujica se s njim saglašava, treba pisati samo o onome što nam se dopada, a ja, navodno, radim obmuto. To je, takođe, čista istima! Prvo sam u samim superlativima govorio o onome što mi se dopada kod Bećkovića i što mi se čini izuzetnim; zatim sam se osvrmuo na „estradni deo“ Bećkovićeve poezije koje ne smatram njegovom bogzna kakvim dometom i onim po čemu bi ga trebalo izdvojiti iz gemeracije (B. Petrović je, na primer, neupoređivo invemfivniji pesnk te vrste). Na kraju, zadržao sam se na preteranom „uticaju „Miljkovićeve poezije na Bećkovića, „dokazujući to primerima. Alko Šujica može da pokaže

ili:

Mrtvaci štede vazduh od kad znaju Da ga živima od usta otimaju. Zvezda presađema u glavu još kuca Svete neuspelo poređenje sumca!

T tako bih mogao citirati celu knjigu, To bi bilo i najbolje kad bi nam to prostor dozvoljavao. Hteo bih ipak nia pomenuti da Somet koji se nalazi u ciklusu Muke po Matiji predstavlja krajnji oblik poezije i da bi se svaki pesnik mogao ponositi „ovakvim delom. Ne bi trebalo govoriti o tome koliko nas i jedan dobar stih, a „kamoli cela pesma, obavezuju pri prilaženJju jednoj knjizi, pa ni taj aksiom koliko autorovo lično ponašanje nema veze sa njegovom. knjigom, a čini mi sec da su baš ti razlozi vodili Popovića da napiše pomenuti prikaz. Zar zaista O' rakvi stihovi nimalo ne obavezuju kritičara:

Moje srce je mjem mikrojon 1, Neka zver svetli i trune u o15m0 Posle nje dišem kao posle kiše ,

I izdvajam mešto drugo iz vazduha...

Zar stihovi:

Ptica se ispod sebe potpisuje Te Kroz prljavu vodu ·koju nadvisuje I propada maglo iz srpskog jezika I iz svih predmeta sem iz moga lika...

Ili ovakve samostalne varnice: „O teško pilotu zaljubljenom u jedno mesto u vazduhu“, „O lasto elegantna kao rečenica“, „Njeno srce drži sveću dok ja pišem /| U mene uviru stene kao vode“, „Zemlja se drži za pitice dok tone“, Pogotovo što se ovakvi stihovi nalaze u celovitim otvarenjima koje mi je nemoguće citirati. Zar poema kakva je Vera Pavladoljska ne bi bila dovoljna i najgoroj knjizi da je digne na jedan zavidni nivo.

Hteo bih se nadati da su „Književne novine“ nesrećnom „okolnošću ponele barjak da u prvom prikazu na ovu knjigu objave tako mnogo ružnih reči čiji je zadatak da diskredituje pravu poeziju i pravog pesnika. Nadam se da će Vaš list naći prostora za ovaj članak i unapred se zahvaljujem.

Božidar ŠUJICA

| wuzuuuuwuw==_IRE (IDAI„AA_ALAIAALAJAL. Auu area u rei ruza CZ" 2 ae Keti i E az inca

mesto na kome sam se izjasnio da mi se stihovi o kojima sam govormo ne dopadaju ponoviću: mea culpa, mea maxima culpa!

No, ostavimo i to na stranu. Zanimljivije je da Šujica, i pored toga šio se o kritici raspravlja od njenog postanka i što je pronađeno i primenjeno nešto više od dva HKritička postupka, veruje da je onaj koji on navodi jedino prihvatljiv. Iz svega toga gotovo da bi mogla da se iskristališe čitava jedna mala poetika:

a) Pesnici treba da teže ka »dubinamai suštinama poezije“, ka „njenom „podtekstu i lepoti“, a naročito ka „samostalnim varnicama“; ko uspe da stigne do distiha' taj nema više kud...

b) Kritičari treba da pišu samo o onome što im se dopada (Bože sačuvaj da uopšte postoji nešto suprotno!), i to sa „pijetetom“, i po mogućnosti da ne previde da je sve što „najuža grupa mlađih pesnika“ (isključuje se mogućnost da postoje dve verzije njenog sastava) piše — sam vrh naše poezije...

Pa lepo! Ali zbog đezinformacija koje moj sagovornik širi, optužujući me za „mnogo ružnih reči“, za „ružan napor“, za „žalosne namere“, želim da kažem još ovo: mislio sam, i napisao to, đa je Bećković darovit pesnik, ali pesnik čija je Kmjiga daleko od toga da buđe „jedna od onih knjiga koje su rađene sa „maksimalnom „cemzurom, merom i ukusom“, Upravo Suprotno, umesto da „obavezuju“, govore neki od Šujičinih navoda. Imajući u vidu Bećkovićevu mlađosti darovitost zadovoljio sam- se citiranjem samo nekih sličnosti sa samo jednim „pesnikom, smatrajući da foga, na svaki mačin, mora da se oslobodi, a prešao sam preko konfuznosti u idejnim „stavovima, preko · mnoštva komtroverznih misli i preko odnosa prema svetu i životu koji je sve pre nego odnos izgrađene i zrele ličmosti.

Bogdan, A. POPOVIĆ

Eneiklopediia Britanika 1963 Govoreći o novom izdanju „Britanske enciklopedije“, koja predstavlja priručnik s trađicijom dugom «195 godina, njeni urednici su kazali da ono „predstavlja „jeđan od najmamutskijih uredničkih poslova u istoriji“. Oni su podvukli đa će u novom izđanju biti obrađeno 2000 novih Dojmova i da je 17.000 članaka prerađeno i dopunjeno.

Izdanje za 1963. godinu biće bogatije za 10,316—10.405 reči.

KA,AA,CA,CAC CC ~ ~

e Direktor i odgovorni uređnik: ranasije Palavestra. Tehničko-umetnička oprema: Miloš I. Bandi'

KNJIŽEVNE NOVINE ·

što odgovara broju od 100 normalnih knjiga. inače, u 24 sveske ove čuvene enciklopedije ima 36,062.433 reči. U stvaranju novog izdanja suđelovao je 9.23L saradnik, među Kojima 1.630 prvi put. „Britanska enciklopedija“ koja svake BEodine izlazi Wu 24 ređigovane, dopunjene sveske, štampa se seđam meseci, Godišnja pro” dđajna vrednost objavljenih i prodatih svezaka iznosi 100.000.000 dolra. 170 savetnika i Wq5 urednika imaju kao glavni zađatak da Knciklopeđiju izđaju u sklađu sa svakođnevnim i ogromnim promenama današnjeg sveta, u prvom Teđa nauke.

đakcioni ođbor:

Ignjatović, Slavko Janevski, _ Mihalić, Bogđan A. Popović (sekretar ređakcije),

ĐDušan Puvačić, Izet Sarajlić, Pavle Stefanović,

Sip i Kosta Timotijević,

Č. P. SNOU O PISCIMA I ČITAOCIMA

Na jednom Kknjiževnom ručku, priređenom kod #ielike lonđonmske Knjižare „Fojiz“ wu čast Mnjiževnika „ser Čarlsa Snoua, Snou je izjavio: „Sva-

ki pisac, đobar ili rđav, piše

u prvom ređu za sebe; ali on mora đa ima u viđu, negđe u podsvesti, i čitaoce za koje piše“. Ako se o tim čitaocima uopšte ne vođi računa, misli Snou, i ako pisac nije u stanju da misli ni na koga drugog Kkađ piše sem na sebe, onda će njegova umetnost u mnogome biti „vizantijska“, usamljena i meshvatljiva.

Mlađenović. Uređnik: Pređrag Dragomir Dimitrijević. Reć, Božidar Božović, Dragoljub S. Dragan Kolundžija, Velimir Lukić, Slavko Pređrag Protić, Dragoslav Stojanović-

Snou misli da pisac me treba da ostane po strani od aktuelnih problema svoga Vremena i om sim želi đa se do kraja svog života „bavi problemima čiji mas ishod iz dana u dam sve više interesuje“. Po njegovom mišljenju mnogi ljudi su, bili oni pisci ili ne, političari i drugi ljudi dobre volje širom sveta, SVesno ili nesvesno, odlučili to isto. CELORUPNA DELA SOMERSETA MOMA

WU izdanju izdavačke kuče „Penguin“ izišla su celokupna đela Somerseta Moma u đevet knjiga: dugački autobiografski roman „Ljudski okovi“, prvi put objavljen 1915. gođine, „Oštrica brijača“, „Zbir“, „Iza-

brani komađi“ (u jednoj Knjizi) i „Izabrane pripovetke“ u (četiri knjige). U istoj ediciji izđat je i roman „Kolači i pivo“, majdđuhovitije i, možda, najbolje delo koje je Mom napisao.

ANKETA „LE FIGARO LITTERAITRE“

Francuska štampa mnogo Se žali na inflaciju literarnih nagrađa (trenutno ih dele „944 godišnje), ali zato i ona sama povećava njihov broj jeđnom, iako samo imaginarnom. „Le Figaro Littćraire“ je uputio pitanje .đdesetorici Kritičara, dđesetorici pisaca, Kkoji su već svi jednom ranije primili nagrađu kao pisci, i desetorici Knjižara. Pitanje. je. glasilo: koji roman smatraju naj-

e List Izdaje Novinsko-izđavačko pređuzeće „Književne novine” grad, Francuska M“. Ređakcija Francuska 7. Tel, 626-020. Tekući ra» čum 101-20-1-208.

e Btampa „GLAS“, Beograd, Vlajkovićeva 8,

boljim u 1962. godini? Od trldeset glasova osam je dobio roman „Les Cartes đu Temps“,

čiji je pisac Zoze Kabanis. Njemu je, dakle, pripala imaginarna velika nagrada. Drugo (odnosno treće) mesto Ppripalo je Robertu Pinžeu s četiri i Rejmonu Abliou s tri glasa. Interesantno je da nijeđan od ovih nije među O” nima koji su u 1962 godini nagrađeni. Zanimljivo je i to da su nekoliko glasova dobili i arapski pisci koji pišu francuski (Mulud MPeraunm i Mohamed Dib); najinteresantnije je to što je Žoze Kabanis do prglasovima VOEK mesta đošao

knjižara.

Veka Raa ai pa Suda ta i: az Por (7 raanı sato fp

e List izlazi svakog drugog petka. Pojedini broj Din. 30 Gođišnja pretplata Din. 600, polugodišnja Din. 300, za inostranstvo dvostruko.

Beo