Književne novine

MB Vi ste jedan od. najčitanijih wnaših,

pisaca. Čime objašnjawate svoju,

· „9eliku popularmost i kako je pod· Miosite?,

KAKO SAM i zašto stekao toliku čitalačku publiku, zato postoji više razloga, a da li bih ih ja znao sve pobrojati i da li bih umio dati pravi odgovor, to je već nešto u Što sumnjam. Jedan od uzroka zašto me je čitalačka publika prihvatila jeste taj Što pričam jednostavno, tečno i jasmo. To može biti i vrlina i mana jednog pisca, kako kad i kako gde. Ima odličnih pisaca koji nisu ni jednostavni ni jasni, ni pristupačni, a ima i sasvim, slabih pisaca koji su zamumuljeni izakukuljeni te se čini da se ispod svega toga krije neka mudrost, * | Drugo, pored toga što pišem lako i jednostavno, kako kažu, čistim narodnim, jezikom, ja sam pisao o temama

i problemima bliskim najširem čitalač-

kom krugu, o njihovom svakodnevnom živobau, Zatim, gledao sam život s njegove vedre, humanističke sirane, podržavao u ljudima optimizam, vjeru u život. Ljudi posebno vole humor i humor je od vajkada imao veliku publiku, ;

· · Mnogo sam se bavio temama iz revolucije, obrađivao jih u stihu, prozi i drami, a i ta tematika ima i imaće svoju brojnu publiku jer su, pored osTalog, vitalni životni tokovi i sokovi našeg današnjeg života vezani za revoluciju. Literatura za decu, u prozi i DOoeziji, pribavila mi je čitavu armiju najmlađih čitalaca. Neka mi kasnije u životu svaki deseti od nijih ostame vjeran, eto meni čitalaca koliko voliš.

Eto, pokušao sam da odgovorim, naveo sam niz sastavnih elemenata, ali ipak osjećam đa je tu osnovna, suštinska istina procurila između prsta kao u onoj Kranjčevićevoj pjesmi kad sin odgovara majci što je suza i navodi njene sastavne hemijske komponente: voda, kalcijum itd. Jeste, to je zaista suza, ali ona je i nešto drugo. 'Pako je i s mojom literaturom: ponekad bar umijem. da pričam ljudima i oni me rado slušaju ili, kako reče jedan moj ratni pobratim: „Znam da laže, ali volim ga slušati, rđa nijedna!“

Kako podnosim tu popularnost pitate. Čini se da više dobijam nego Što dajem i ne dam se zavaravati time, da tako kažem, estradnim bljeskom i bljeskom. Znate kako je, treba biti samokritičan: ti meni „vojvodo“, a ja febi „serdđare“, a ko smo, u stvari, kod kuće, to mi najbolje znamo. Ljubav publike mnogo znači za stvaraoca, ali umjetnik se dade i razmaziti pa, onda, zlo i za njega i za okolinu.

međuratnom periodu i posle dru-

gog svetskog rata Veljko Petro-

vić je uglavnom pisao refleksivnu poeziju i mgledao se na narodno lirsko + epsko pesništvo. U ovom periodu stvaranja Petrović je ispevao i dijaloški spev „Guslar kod Miltona“, čiju je umetničku vrednost književna kritika primila, ali je nije još istakla u dovoljnoj meri. Književni kritičari su zapazili poetsku snagu i refleksiju, toplinu i sugestivnost „Guslara kod Miltona“ i „jedan dublji smisao narodne poezije“ u njemu, osetili su da je ovaj spev „neumoljivi glas sudbine koji priča ne samo o jednom narodu već O svim ljudima koji su trpeli mukle udsre nmepoštedne patnje“.

Stihovi scenskog prikaza „Guslar kod Miltona“ dobrim delom ispevani su u duhu narodne poezije. U „Guslaru kod Miltona“ Petrović se u SVOJOJ pesničkoj. viziji preneo u XVII vek, stavio jednog prema drugome dva slepa pesnika — engleskog pesnika Miltoma i sppskog guslara koga su engleski guslari oslobodili sa zarobljene galije i poslali svome obožavanome >pesniku. Tako su slepi, iako govore ražličitim jezicima, pesnici se razumeju, jer ljudska reč „treperi dušom, zrači svešću“. Milton saoseća sa „bardom sifradalničkog roda“, saoseća sa tragičnom sudbinom guslarevog naroda. Vajka se što malo zna o životu i o udaljenim naro-

Nastavak sa 7. strane

· području njihovog zajedničkog materijala, tj. na području riječi i BOvOra. Sve je u tome kako naći put za žiksaciju literarnih datosti, kako se snaći u svim različitim mogućnostima i zazličitim stepenima čvrstoće fiksiranja tih formulacija, |

Pri svemu fome uvijek postoje dvije lIstenfne opasnosti. Lako se može doći u situaciju da Sscemsko prikazivanje postane samo tremutak za pojačavanje i intenziviranje drame kao literamog fenomena, tj. da scensko prikazivanje bude samo gola deskripcija literature i da time femomem kazališta izgubi na svojoj autohtonosti.

S druge sirane postoji opasnost da. se dovede do premaglašavanja umjetničkih htijenja samog teatra, tj. u isticamje kako teatar suvereno igra nad dramskim tkivom, a sve je zapravo u tome da se pravi teatar mora sasvim nezapaženo utkati u to ikivo. Ne treba se sada bojati, da će na ovaj način tealar izgubiti svoju autonomiju, ·jer je najveća vrijednost kazališne umjefnosti u pomirenju tih dvaju materijala.

Onda odnos reditelj-glumac. (Grubo preskačem s predmeta ma predmet, jer proštor zaista ne dozvoljava opširnije izlaganje.) Ako uklonimo sve predrasude koje se već godinama isprepliću oko glumačkog poziva,moramo zapaziti

8

ONA: NMOUJ M

, \

– Žrvor GLEBAN S VEMĐIUE STHANE

Razgovor s Brankom Ćopićem ·

MB U vašem, obinnnom, knjižeonom, delu zapaža se mnoštvo žanrova. U kojem, ste se od, mjih, po vašem, mišljenju, majpotpunije izrazili?

MERNT SU SE, u pojeđinim periodima života, nametali određeni žanrovi: " mladosti je imao primat jedan žanr, u ratu drugi, u zrelom, dobu treći. U

mladim godinama najbolje sam se iz-

yažavao u kratkoj priči, u revobuaciji je dominirala patriotska poezija, a danas je na ređu proza obimnijeg for-

mata. Dječja literatura, prvenstveno roman za djecu. Ipak mi se čini da sam u prozi najviše kod kuće. Tu mislim i na prozu za mlađe čitaoce. U posljednje vrijeme sve me više interešuje komedija i humor, ali to još ne znači da ću se više angažovali na iome planu. Često volim naizmence raditi, recimo, prozu pa dječju literaliuru, ili ozbiljnu prozu, a onda humor. Radeći jedno, pisac se odmara od drugoga. To je kao na nekoj njivi gdje se siju naizmjenično kulture, recimo pše-= nica „talijanka“, onda stočna repa pa suncokreti. U poljoprivredi, naravno, to ne ide ovim redom, ali u literaturi sve može, ;

m Svoj Kknjižepni Yad vi ste vočeli pripovetkama munim, poetske atmosfere. U njima je bilo mnogo daha bajki, legendi i smova detinjstva. Kasnije, vi ste se u izvesmoj meri ohladili i orijemtisali ma obisivanje konkretnijih oblika života. Neki Kritičari smatraju da ste vi u svojim, mladalačkim, prozama ~ dali najveću mieru svog talemta. „Kako oi objašnjavate svoju literaYnu, 600“ luciju i šta mislite o maločas DOmemutom, tvYyđenju izvesnih RKnritičara? dima uopšte: dobra i bogatstva donose se iz daljine, «li nc i istina o životu i stradanju udaljenih naroda. Gus arevu pesmu o Stojanovom legemdđarnom liku, o njegovoj nepokoleblivoj veri u narodnu snagu, Milton prisno doživljava u Viziji osunčanog Juga nad koji se nadneo mač i oganj.Guslarevom ispovešću porobljenog naroda Petrović postiže njegzoševsku snagu. Ovi stihovi podsećaju na Njegoša i Mažuranića:

Sta vi znate mikad ne saznali? U pbeštere bježati od sunca, koru miljeti, zbjegom gladovati, ma bogatoj svojoj djedovini,

O PRAVILIMA ZA

BHEBDETEL.JE

da je glumac majlinije duševno ikivo u kojeni nepromišljeno grubi zahvati mogu izazvati nepopravljivu štetu. Zbog

toga je presudno da se vedatelj i glu- ·

mac iznutra prožimaju, da se upotpunjavaja, da redatelj zapravo mače svo. jezik u jeziku glumca. To je ono što treba dovesti do punog sazrijevanja, ier smo se već mnogo puta osvjedočili kako glumčev organizam s DOLpunim pravom, s alergijom odbija sve ono što mu se na silu, mneprirodnim putevima natura. U permanenhtnoj bici za prevladavanje ređatelja nad glumcem (i obratno) ređovito se gubi pravi smisao teatra.

»GUSLABR KOD MI.FON A«

Povodom 80. godišnjice rođenja Velika Petrovića

' tera, nego

MOJ PREDRATNI stvaralački period bio je vrijeme poetske proze, kroza nj je provijavao čaroban duh djetinjstva. Rat je sve to surovo dokrajčio: ispade na kraju kao da dječaka nikad nije ni bilo. O tome sam nešto opširnije pisao u uvodu za jedan izbor moje predratne proze pod naslovom „Priče zanesenog dječaka“.

Rat i NOB proesjekli su taj moj stvaralački period. Stvorila se druga i drukčija atmosfera. Odjednom sam se osjetio „zadužen“ (u navodnim znacima) da dadnem umjetničku sliku revolucije i natčovječanski napor nacije da se izbori za slobodu i za pravo na život. To sam godinama imao pred očima i zato sam često uočljivo djelovao kao agitator za naše boje i stavove. Više sam slušao apele i zahtjeve dnevnih potreba nego svoj unutrašnji glas koji je najsigurniji putokaz stvaraocu. Toga sam se oslobađao postepeno i mislim da se to vidi i na mojoj literaturi. „Taj proces traje i danas. I što je umjetnik više svoj, amtentičan, tim je u stvari i najbolji agitator za sve ono što je duboko ljudsko i progresšivno. To je samo jedan vid ovoga problema. Drugi je u tome što se pisac u procesu SVO sazrijevanja mijenja, dobija druge kvalitete, ponekađ gubi od svježine, poezije, nekad se produbljuje, otkriva nove svijetove, obogaćuje se ili, pak, postepeno vene i sparuši se.

Ja se, čini se, sve više vraćam sebi i svom pravom svijetu. Oslobađam se onoga što nije moje, što mi je nakalemljeno. Nevolja je još i u tome što sam. postao izv. školski pisac, đački, i sad se valja i u literaturi držati kao „dobar pastijer“. Htio ili ne, i to nameće izvjesne obaveze koje su pomalo izvan domena umjetničkog. Dala baba groš da se uhvati u kolo.

svoju njivu tuđinu orafi, svo:u snagu drugom mjegovaeti, svoje umlje ljepost parložiti. svojim znojem, suzama i krvlju tuđoi slavi cvijet zaljevati!“

Guslar kazuje o ponosu svoga naroda, kome nije teška sirotinja, potleuši, vlažne zemunice i crkve od itrošnog plerobovanje. Guslareve reči inspirišu Miltonovu veličanstvenu viziiu oslivarene slobode od koje „pucaju gvožđa od veriga“ i „duše se bude uniženih ljudi“. Prožeti istim pesničkim osećanjem, poneti slobodarskom mišlju,

dva slepa pesnika se poistovećuju.,

DŽ. B, ŠO

Shaw-ove „upute“, u kojima om govori kako je

Kada danas pročikamo

stari scenski aranžer, koji je određivao

U vašim, delima se često prepliću · "smešne i tužne istorije. Hoćete li nam, objasniti karakter tog istovremenog prisustpa, humora i sete?

| KAO ŠTO JE TO slučajis mnogim drugim piscima, i kođ mene se: prep. liću smiješno i tragično, humor i sjeta. Smijeh kroz suze, to je. u literaturi već odavno prisutan termin, Tragično i komično i m životu ide ruku pod. ruku. Splet toga dvoga kod mene je naročito došao do izražaja u mojoj zbirci pripovjedaka „Krava s drvenom, nogom“, U njoj ima sjete i lirike kao u mojim najboljim predratnim pričama, a humora kao i u najboljim poslijeratnim. Sve mi se čini da je humorista prevashodno tužno čeljade. Zatim, interesantna je i nedovoljno objašnjena činjenica da su dobri humoristi istovremeno i dobri pisci za djecu. Valjda. ni jedna ni druga strana ne uzima dovoljno ozbiljno ovaj svijet i život.

mw Kakvo je vaše mišljenje o našoj savremenoj satiri?

NEŠTO U SATIRI kao da nemamo sreće. Nešto se počne, pa opet stane. Nikako đa krenemo s komedijom. Sve ostane manje-više na nivou eStradnog humora, konglomerat viceva, bez čvršće unutrašnje veze. Kod nas u Beogradu nove,elemenie um satiru počela je da unosi grupa, mlađih humorista okupljena oko „Ježa“ VIB, Brana Crnčević i drugi), na radio-televiziji uspješno i uporno djeluje Radivoje Lola Đukić. Vrlo su simpatične i vojvođanske elegije u stihu Bogdana Čiplića; to je jedna blaga, starinski obojena, satira na naše okamenjeno vojvođansko pravoslavlje. .

U satiri nas već ođavno pretiču Poljaci, a u novije vrijeme i drugi: Uostalom, dobri humoristi, a poglavito satiričari, uvijek su bili rijetki.

M Vi ste osobito omlljemi među na šim, najmlađim, čitaocima. Hoćete li nam ukratko izneti vaše shvatanje literature za decu?

LITERATURA ZA DJECU isto je tako ozbiljan književni žanr kao i ona za odrasle. Ako pisac ima talentai tu se mogu: postići upravo besmrtni dometi. Dobra knjiga za djecu dobra je i za odrasle. Baš one knjige koje uopšte nisu pisane za djecu postale su najomiljenije štivo naših najmlađih: „Robinzon“, „Guliver“, pa i Kiplingova „Knjiga o džungli“. Velika je nevolja kad pisac namjerno počne da piše podjetinjeno. Toga kod nas ima koliko hoćeš. U dječjoj literaturi imaju mjesta poezija, i proza, i humor. Više dinamike, manje mudrovanja — pa je sve na mjestu,

Veliko Petrović snažno doživljava naciju i čoveka uopšte. Nacionalistički, humanistički i kosmopolitski stav pesnikov ulrstili su se u ovoj . poetskoj

·. tvorevini u kojoj je višoko podignut

glas za punom slobodom, lepotom, dostojanstvom i srećom čovekovom. Grki stihovi o robovanju jesu sintetimmi. Otpor eksploataciji, slobođarska ideja, nacionalni ponos, čoveštvo, hrabrost i čovekoljublje sakupili su se u njima. Osvrćući se na venecijanski svet, Njegoš je osuđivao mjihove surove društvene nejednakosti i tamnice. Nešto blaže činio je to i Petrović. Njegoš je uopšte dizao Zlas otpora prema svim nedaćama koje robe čoveka. I Petrovićev stav, je u Njegoševom produžetku. Petrović je tražio da se život što čovečnije manifestuje i što dublje oseti. Svejedno je, po Petroviću, sa koje je geografske širine čoveka iz koga ·je vremena. Sloboda je sveto pravo čoveka prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ovakvim stavom, uz Ssugestivan i plastičan poetski izraz, Petrović je u „Guslaru kod Miltona“ savremenom. čitlaocu prikazao čoveka XVII veka. Slučaj „Gorskog vijenca“ ponovio se u „Guslaru kod Miltona“ i u tome što Petrovićev spev, kao i Njegošev (za „Gorski vijenac“ već je primećemo), mada ima spolini oblik epski, nije epr sko delo — u njemu se pre svega i iznad svega ispoljio lirski odmos Desni-

godina ' nalnih mladih pisaca,

U dječjoj Jiteraturi javio se. bos | ; čitav miz mlovih, origi. ljednjih Oi, snika. |

do sada objavili tri romana,

s" ie ato se prilikom wjihovog pi| samja rukovodili jedmom, opštom životnom, koncepcijom ili ste, „ak, išli za tim, da realistički opisšujete pojedine konkretne vidove života, bez želje za izvođemjem ma kakvih

fžilosofskih zaključaka?

OM PRVOM. ROMANU „Proia Sokol» sam. sebi jedan konkretan cilj: dati sliku prve ustaničke godine u jednom zaostalom ·'seljačkom kraju Bosne, dati slik fašističke strahovlade, projom narodnog gnjeva i borbu komunističke partije da od pobunjene ustaničke stihije stvori vojsku koja će biti svijesna onoga zašta se bori. .

U drugom roman, „Gluvom barutu“, imao sam pored jedne konnretne istorijske situacije i tu namjeru da dadnem strahote i neljudski lik dog matizma „pa ma od koga on Dpoticao. Eto, to je bio moj, ako tako mogu re-

či filozofski zaključak iz čitave one | koju sam slikao. U irećem

atmosfere o. romanu, „Bronzanoj straži“, dao sam

i , hizacije i Sve ono što je O Boje, poput: biljke teško se prilagođava na novo podneblje, on vene, tuguje, ali svemoćni život opet see 'pobijedi. Ta postavka o svemoćnom životu je donekle i moja opšta životna koncepcija.

m Nedavno je u štampi obMavljemo đa adite ma Tomom iz posleralnog života. Da li biste mogli da mam. nešto određenije kažete o delu koje vas sad, zaokuplja?

U SVOM NOVOM ROMANU, „koji noai naslov „Osma ofanziva“, slikam svoje zemljake, bivše rainike, koji su došli u Beograd na nove đužnosti i po» slove, i sad se bore i nose s novom sredinom, s novim slovima života. Bore se zato da postanu pravi građani, jer vide da nema života u novoj sre dini ukoliko se i oni sami ne izdignu na njezin nivo u svakom pogledu. Na njih, bivše seljake, grad vrši dugu i tešku ofanzivu, a oružje su mu civilizovan način života, nauka, kultura itd. Prema svemu tome došljaci se drže mpočetku odbojno, intimno neprijatelj» ski, ali se vremenom pripitome i legnu na rudu — kako se to populayno

kaže. Tija BOJOVIĆ

oagunanunusuunmuAIJOGuuuGIIAIAuIu ua nzarunuitnIsnaneninaNIIOInĆnĆnuuuara mumia s un iuiananaurs nauni rts une pG n iii rama nienu ru an an nenA ama ĆNCC.

kov prema predmetu koji je zahvaćen delom. Veljko Petrović nije opisao ni guslara ni Miltona, stihom nije dao vreljef njiHovih figuya. Tzrazio ih je td

čju koidim govore. Kroz njih pesnik nije direktmo iskazao svoju ideju. Pesni

kova misao, ideja, stav u opštem su i mnmeminovnom 8gzaključku celog speva, Petrović, poput Njegoša, nije pevao hvalospeve iđeji — on je njom samom pevao.

Od presudnog je značaja i to da je Petrović u „Guslaru kod Miltona“,isto kao i Njegoš u svom epohalnom delu, više pesnik nego filozof. Primarmost stihova je u poetskom medijumu. Istoričari književnosti davno su konstatovali da je Njegoš izrastao iz narodne epike, da je ostvorio novi vid narodne poezije, sadržajniji, viši vid, Petrović je u „Guslaru kod Miltona“ izrastao ujedno i iz narodne poezije i Mažuranića i Njegoša, no — najviše iz Njegoša. Sličnosti sa Niegošem ogledaju se i u zgusnutom i semtemcioznom '#izrć«zu, U fakturi stiha, u ritmu „Guslara kod Miltona“. |

Aleksandar PEJOVIĆ ~

poz aaa aca ea a aa aaa ya a

kretamje glumaca i svakog glumca zvao “stari“, a svaku glumicu „srce“, odavno izumro,. onda se pomalo moramo upitati nije li vrijeme da izumre i onaj kasniji „nadvedatelj“, koji je logikom razvoja teatarske umjetnosti morao jednog dana steći položaj despota i neprikosnovenog rukovodioca. S druge. strane, nije se ioš uvijek izgubio ni tip glumca — ptrimadone, koji svojim ličnim zahtjevima

stavlja u pitanje.čitav ishod teatarskog

poduhvata.

Krug je začaram. Jasno je da je u pojedinim teatarskim razdđobijima preovladavao 1 kazalištima skup jačih ličnosti, bilo iz glumačkih bilo iz redateljskih redova. Mislim da taj krug treba prekinuti, ne nasimo, jer će se u dogledno vrijeme i sam prekinuti. Historijski trenutak je na onom kazalištu, koje će uspjeti da svede na jedan zajednički jezik govor svih svojih, poslenika, ono kazalište koje će integrirati sve Svoje, na prvi pogled, raznorodne d#funkcije, u zajednički cilj. ' „Kazalište nije samo u nekoj otrcanoj formuli ustanova kolektivnog rada, jer toga ima i drugdje. U kazalištu postoji mnogo osjetljivija, teže postizana kolektivnost, jer se u kazalištu radi o kolektivnosti — dakle, o nečem neindividualnom -— koje može preći u život samo preko majindividualnijeg zalaga-

mja. Taj nečujni, nevidljivi afinitet koji ne traži ništa drugo nego da Dpostane vidljiv i čujan, lako se gubi, a teško nalazi“ — kaže na jednom mjestu dr Gavella.

Kolektiv treba uključiti u srž teBterskog stvaranja. U kazalištu više ne može biti presudna ni uloga, ni režija, ni scenografija, pa čak ni predstava, već kazalište u svoj svojoj suštini. Zato bi režiser, osim predstave, morao „reži“ rati“ i teatar, a glumac bi, osim svoje role, morao isto tako „glumiti“ teatar, i u tom bi se momeniu negdje morao nazrijeti tip novog Rkazališnog oslenika. i

Promatzano s OVOZ aspekta, skoro je nemoguće posebno izlučiti fumkciju redatelja iz cjelokupnog kompleksa „kazalište“. Treba početi bitku za,o” svajanje ı kojem bi čišće osjećali svo” ju stvaralačku inicijativu svi faktori, koji sudjeluju u stvaranju teatarske at” mosfere, „od direktora do portira“ —

da upotrebim fu otkrcanu frazu, Svatko mora i»mažiti svoi udio u stvaranju ka” zališta u cijelom njegovom opsežnom značenju.

Vanča KLJAKOVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE