Književne novine

CIJE a ?ijatelje filma koji su se bojo slednje festipalske večeri zadesili w pulskoj AYeni, izmenadile

su, a u mnogim pojedinostima i žaprepastile, smušene odluke zvanič-

nog žirija. Pa ipak, one su mogle

da budu i još drastičnije s obzivom, na, kolebljivost tih filmskih arbitara, i uticaje koji su ma njih sva= kodnevmno vršeni sa Yaznih strana. · Ovi menormaWni uslovi vrYedmovamja umetničkih dela podsetili su nas i na tužni Yad drugih, sličnih, žirija, i · komisija koje se skrivaju iža, svo" jih autoriteta i često po vrlo banalmom oportunitetu proglašavaju vrednosti kombinacijama truju ionako oporu atmosferu našeg kulturnog života. Javnost s pravom, megoduje DYOtip ovakvih bojava i postavlja Ditonje — ko je pozvam do. sastavlja žirije, u ime koga, ko može da bu-

de član jedmog eminemtnhog ocenji- ·

vačkog suda, kali kriterijumi treba da se primene u određenoj situacijk i što je majvažnije — ko ima pravo da žiriju tfutoriše kod donošenja odluka?

Formalno, uvek je mogućmo sve opravdati i zaogmuti Kkrasnorečivim, obrazloženjima. „Ali, teško je oteti se utisku, da u suštini — mnogi žiyiji opštemacionalnog značaja bivaju birani ma, administratipam, gotovo birokratski mačim uz obaveznu primenu republičkog ključa. Sada u Puli pojavila su se i tvrđenja po kojima jedan žiri valja smatrati društvenim, organom, festivala, čiji je osnovni „zadatak da ispituje idejne pa onda estetske komponente umetničkog. dela.

Time se, u stvari, legalizuje praksa administrationog mačina i tajmosti kod, sastavljanja žirija i javnost još više isključuje iz OVDOg VTlo odgovornog i značajnog posla. Jer, to daje automatski pravo pojedinim, forumima, komisijama ili savetima da odabiraju ljude ĐO svoOjim subjektivni, „kriterijumima (zar bi se u drugim, uslovima, moglo dogoditi da se domese odluka da recimo o filmovima me mogu sudifi fimski Kritičari i estetičari) i đa im, u samoj metodici ?ada ma-

mheću, svoje koncepcije. A ma taka ·

jedam, ocemjivački amsambl, koji ni po čemu „smije odgovoram javmosti (bay dok Yadi). pošto ona i nije ima– la udela u mjegovom, sastavljanju, mogućno je itekako efikasno delovati raznim, Đutevima i sredstvima. Čak je mogućmo maznačiti dela, ko-

ja dolaze u obziy za magrade i ona '

koja se mi w, kom slučaju ne mogu maći ma mogućmoj listi itd.

Međutim, kada takav žiri „iziđe sa svojim, „odlukama u javnost i bude izvrgmut osudama zbog svoje medđoslednosti, mestručmosti ili licitatorskog Yaspoloženja (0DO „maročito kada treba zadovoljiti Yrepubličke strasti) on mora da ćuti. Je?Y. sva, istina, se nikad ne može (ili me sme) ižreći do kraja. Zato se valjda i me vode stenogrami sa njihovih, sastamola, mada bi takva dokumen tacija imala i te kakvu vyYednost za istoričaye maše umetnosti. Među o-

nima koji se protipbe javnosti žŽi-.

viramja može se čuti mišljenje da bi time doveli u mezgodam položaj članove živija zbog mjihove mesnalažljiosti, mestručnosti ili lutanja "u traženju vrihvatljivih vredđmosti.

. Zbog svega toga pulske, ba i du ge magrade, nemaju ozbiljniju vredmost. Mnogo bi bilo bolje da uopšte ne ocemjujemo umetnička dela ukoliko memamo boverenja u Žžirije, ili mismo wu stanju da ih, sastaimo To mekim, objektipnijim, merilima. Uopšte, — da li ovo mešetarenje oko ocenjianja znači da nemamo Tboveremje u umelmost i njene majbolje predstavnike ili se još uvek me možemo rešiti komnplek= sa koji teraju da se mešamo od firmom „.društvemih, interesa“ i u ono što bi upravo zbog „stvarnih društvenih, interesa frebalo pYreTustiti samoj wmetnosti i mjenom slobodnom, Yazbitku.

koje to misu, ili raznim, .

mo: po

odabranih,

vešti

•.. Da, slađi je san, san detinjstva i mladosti; san stare, pocrnele i sve čađu ispunjene kuće sa velikom baštom ograđenom farabama i punom cveća, starih šimširova, ispucanih stabala od krušaka i kajsija, s gustim, gustim Žbunovima i grmljem; san potoka što pored kuće teče sa visokim topolama, mladim vrbama, brestovima i mekom, uvek vlažnom travom. Pa san toplih noći, kad vetar duše i lišće kreće, kad mesec sija, a iz obasjane daljine dopire zvon od klepetuša i tiha, monotona pesma pastira u „đuđuk“; san tamnih večeri, razvalina od zidova, turskih konaka, džamija, opalih streja sa slepini miševima, vešticama, vampirima i „sajbijama“.. san muladosti i sreće.

Hajde da snevamo, (B. Stanković: UVELA RUŽA)

; aba Zlatina ulica (umesto Baba Zlatin sokak, kako bi trebalo) broj 9. Ako ste već u Vranju,

eto, stojite pred kapijom koju morate

otvoriti i ući u avliju da biste videli kuću u kojoj je živeo Borisav Stanković. O orijentalna bina je odav-

lekla pod zulumom vremena, jedva se drži ı postojava na svojim stogođišnjim temeljima. A avlija je ispređ kuće kaldrmisana. Bunar još uvek „Tadi“, možete zaititi vođe i Osvežiti se na istom mestu gde je Bora hladio glavu i satljike rakije.

Odmah pored kapije je naherena šupa, ispred koje širi grane dud (nije šandud), a sve je to ograđeno oronu=– lim zidom od ćerpiča. I svuda tragovi krajnje zapuštenosti, uz tihi dremež zaborava, nehaja, mlakog polusna pred domom tim u kojem je pored baba Zlate, nežne, sentimentalne, dostojanstvene, prave bake iz najlepših priča, Tastao senzualni dečak Bora, ostavši rano bez roditelja. A okolo su sačuvane avlije i slične kuće komšijske, pa se odjednom učini da će i Pasa „u jelečetu od crvene svile, šalvarama od „gizije“, uzdignute glave, mašući rukama i lakim, elastičnim hodom“ proći kroz kapidžik i stati ispred nas. Jer, sva

ES t ai a raja :eij

su ta zdanja onakva kakva su bila za Borina života, za života njegovih junaka; u jednoj takvoj kući živi Borin Školski drug i danas, i

Starovremska „atmosfera, začinjena sevdahom i karasevdahom. Struji južnjačka toplina, dočaravajući „očajnu pesmu nezadovoljene strasti ,bolnog od života'“, a dušu razgaljuje šapat u napetoj tišini: „,..Staro, staro mi dajte! Ono što miriše na suh bosiljak i što sada tako slatko pada, Pada i greje, greje srce“.

Ali posle prvih zanosa, pomalja se ponovo ruinirani obol ovog u našoj literaturi tako poetičnog i nada sve jedinstvenog kutka. I uplašeno se pita= mo, hoćemo li navračati u ovu avliju i gledati ovu kuću do njenog sudnjez dana. ili će se podupreti njen krov pokriven lišajivom ćeramidom, dvorište urediti i drugi neophodni poslovi obaviti? Aman!

Ubrzo zatim bili smo utešeni razgovorom s Vranjancima, koji rekoše da

O kulturnoj saradnji „republički centar“ — „manja mesta“

(INJEMICE I PROIZVOLJNOSTI

„Književnim novinama“ broj 227 Us 10. VII 1964, objavljen je napis Petra Ljubojeva „Posle svega — mirno leto“. U ovom napisu Petar Ljubojev iznio je niz netačmosti o likovnim umjetnicima Banjaluke,kaoi niz proizvoljnosti, koje čitaoce „Književnih novina“ krivo informišu o kulturmoj politici u banjalučkoj komuni. Želio bih da Vas upoznam sa pravim stamjem u #ČđBulturmo-umjetničkom, a posebno likovnom životu u našem gradu,

Evo kako je naše slikare i naš likovni život naslikao Ljubojev:

„Malo Wizbuđenje među likovnim umetnicima izazvao je sukob članova ULUBIH-a i banjalučkih slikara kada je bosansko-hercegovačko Udruženje trebalo da, poslije „grupne izložbe u Sarajevu, priredi svoju izložbu u Banjaluci. Pravi razlog toga sukoba jest već uobičajena praksa u Č#đojedinim mestima da se otkupljuju radovi skoro isključivo slikara sa svog područja. Pojedine grupe slikara čak smatraju da povremene izložbe šireg skupa slikara u mestima gde oni rade ugrožava~– ju njihov materijalni položaj i monopol kod otkupljivača. Čak su u manjim mestima učestale razne grupe amatera sa profesionalnim slikarskim ambicijama koji prođaju razne slike i štafelaje blagodareći izdašnosti „pojedinih komuna u kojima rađe, Naročito se to odmosi na razne umetnike i nazovi umetničke dekoracije javnih „prostorija. Unosni poslovi, koji su sve češći pođ firmom umetničke dekoracije, uzeli su toliko maha da se neđavno na jednom širem skupu kulturnih i javnih radmika samo o tome govorilo.“

Na ovakvo pisanje i „poriretiranje“ dužan sam da odgovorim, jer se ono

javlja. kao zadocnjeli ostatak. jedne kulturne nepolitike na relaciji „republički centar“ — „manja mesta“,

kao zadđiocnjeli eho centralističko-birokratskih odmosa . prema „provinciji“, prema „svemu što me Živi u „velikom mestu“ ili određenom udruženju. Ovakvi odnosi prevaziđemi su na gotovo svim područjima iultumo - umjetničkog života i kulturmo = umjetničke saradnje. Zašto lo nije učinjeno i u likovnoj politici? Mislim da „pravi razlog“ fireba tražiti na drugom mjestu i u drugim odnosima, a ne kod banjalučkih likovnih umjetnika. ·

KNJIŽEVNE NOVINE

Direktor 1 odgovorni

Pređeag Palavestra, Tehničk trijević. Beđakcioni odbor: Miloš MK Band! Dragoljub S. Ignjatović, Dragan Kolundžija, Velimir Kukić, Slavko Mihalić, Bogdan A, Popović, (sekretar redaheije), Predrag Protić, Dušan Puvačić, Izet Sarajlić, Pavle Stefan0iC, uragoslav Stojano"

Neophodno bi bilo početi izvjesrim redom, pa da bismo ubjedljivo pobili brojne netačnosti u citiranom tekstu Petra Ljubojeva:

1. Kulturno –- prosvjetna zajednica BiH, obratila se početkom maja 1964. godine Kulturno = prosvjetnom vijeću opštine Banjaluka s predlogom da se održi izložba članova ULUBIH-a. Mi smo (KP vijeće opštine) zamolili upravu Doma kulture da nam da svoje slobodne. fermime u izložbenim salonima za organizovamje ove izložbe. Kako je već sezona bila u toku i već je bio .razrađen kalendar izlaganja obavijestili smo KPZ BiH.da su u Domu kulture izložbemi salon i izložbene prostorije na prvom katu slobodni tek u julu, avgustu i u prvoj polovini sepfembra. Tom . prilikom obavijestili smo ih o osnovnim režijskim troškovima za iznajmljivanje izložbenih prostorija Doma kulture.

Kao što se vidi niko od nas nije spriječio otvaranje izložbe ULUBIH-a, a pogotovo ne likovni umjetnici „Banjaluke. .

Iako je KPZ BiH bila samo posrednik ULUBIH-a u svom dopisu broj 215 od 30. {V 1964. godine prvo govori o otkupu slika:

„Za vrijeme izložbe kako smo se već usmeno dogovorili treba da se sa predstavnicima preduzeća, ustanova 1 organizacija održi aukcioni sastanak na kome bi se izvršio otkup sWlika“.

A tek onda o likovnoj kulturi i O razgovorima o slikarstvu. ji

Likovni umjetnici Banjaluke u ovoJ godini na tribini KPV-a nekoliko pu ta su raspravljali o nizu pitanja iz likovnog života pa i o saradnji kojoj su poklonili značajno mesto: |

„Od velikog značaja bila bi kultur= na razmjena sa dnugim centnima. Treba pronaći najbolje oblike te saradje. (Iz uvodnog izlaganja akađemskog slikara Kemala Širbegovića). S druge strame Đamakteristično je da se od Udruženja likovnih umjetnika BiH pa ni kod njihovog interpretatora P. Ljubojeva nijednom ne spominju riječi: saradnja i razmjena

2. Tvrdnja o otkupu likovnih dijela samo domaćih slikara vrlo je lako pobiti činjenicama iz programa Doma iulture za sezonu 1964–65. Ovaj program bio je na širokoj javnoj diskusiji, koja je omogućila svim građanima da kažu svoje mišljenje, pa prema iomče

vić-SIp, Hosta aA1motijević i Petar VoOIK,

tema dams

urednik? 'Tanaslje Mdađenović, 'Uređnik: O•-umetnička oprema: Dragomir Dimi» «& Božiđar Božović,

komentari

|| BOREINA MABHALA

će još ovog leta započeti bosao oko uređenja Borine kuće, Kuća je velikog pisca već otkupljena od iste porodice kojoj je Bora prodao pri kraju prošlog veka za 1380 dinara, dok je još bio student prava, ne sluteći da će njegov ia dom jednog dana postati znamenitost, Novac je obezbeđen za taj kulturi poduhvat s ižvesnim zakašnjenjem, doduše, ali nije se sve moglo preko noći napraviti i popraviti u jednom gradu koji je dugo posle rata bio nepravedno zaboravljen i zapostavljen. Nije se mog lo nikom zameriti što to nije učinjeno mnogo ranije, jer to je naš opšti rezil a ne samo vranjanski.

Druga jedna opasnost lebdi sada aad Varoš-mahalom, kako se ovaj deo Vranja zove. ·

Kroz krošnje nad avlijama sačuvanih starih kuća naziru se solitferi. Zahvaljujući urbanističkoj viziji, prilično šestarsko-lenjirskoj, ha žalost, sve će se u ovoj mahali srušiti, sem Borine kuće, da bi se napravile modđerne višespratnice, Nismo ni mi zaslepljeni konzervativci da ne bismo shvatili udobnost stanovanja u modđemim stanovima, blagođet električnih kuhinja i bojlera u kupatilima. Ljudi treba lepo i ljudski da stanuju i žive, ali ima u Vranju mesta za nove zgrade na pretek. Ne moraju se baš nad Borinom kućom, budućim muzejom, nadneti balkoni na kojima će o konopcima visiti rublje, I što bi se seklo to drveće i rušile te bašte, cvetne i zaftravljene, pogazilo pritajeno šaputanje.o prošlom, kad ih već nije vreme gluvo uništilo i razorilo? Najzad, nismo pali s neba u solitere! Tako je vidljivo u, tom kontrastu starog i novog kako se negda ovde živelo, patilo, radovalo, borilo i umiralo. Taj živi muzej jedne literature, slučajno sačuvan do naših dana, trebalo bi uzeti pod okrilje i s neophodnim +transfuzijama vratiti mu sve potamnele i uništene čari. Te četiri živopisne kuće bi frebalo pretvoriti u Borinu mahalu u keju će stizati ljuđi odasvuda. Otkako je završen auto-put,

Odgovor Petru Ljubojevu

i našim likovnim umjetnicima. Usvojeni program predvidio je na planu likovne umjetnosti: pet izložbi domaćih slikara, četiri izložbe (pozvanih) likovnih umjetnika iz SFRJ, II jescnji salon i osam izložbi reprodukcija likovnih djela. Sredstva za otkup likovnih djela gostiju nešto su veća nego za otkup djela domaćih slikara.

Ovdje treba naglasiti da su baš likovmi umjefnici bili predložili ovaj program. Oni su obišli još jedan korak dalje kađa su predložili da II jesenji salon ne bude više samo smotra banjalučkih likovnih umjetnika, nego da se pozovu i istaknuti likovni umjetnici iz drugih likovnih centara. Ovaj prijedlog je usvojen i odobrena su potrebna sredstva za njegovu realizaciju u okviru programa Doma kulture. |

3. Ne znam đa li je ipak presmjelo sve što se nije rođilo u okviru jednog udruženja „nazvati „amaterizmom i diletantizmom. Od trinaest umjetnika u Banjaluci, pet ih je završilo umjetničke akademije, a četvorica su istaknuti likovni pedagozi. Na pojedinačnim i grupnim izložbama u MBanjaluci, Ljubljani, Rijeci i Beogradu dobili su niz priznanja. O „izdašnosti“ sredstava za otkup umjetničkih dijela i o nestručnim kriterijima ne bi se

MA;

ati! aktuelnoštii

nema dana đa ovamo neko ne dođe u pohođe, ali se niko ne zadržava dugo, jer nema gde da se predahne, koga da upita za ovo ili ono, od onog što je pročitao i doživeo. Ovde će nastavnici svojim učenicima moći da održe najlepše pređavanje iz književnosti, No u daljem razgovoru bi se moglo naći najbolje rešenje kakvoj bi nameni služio komšiluk. Sačuvati to što vreme nije rasturilo, pojelo, ne bi trebalo da buđe samo prazan razgovor već dužnost. Da bi se ljudi ovde odmorili i proveli posle saznavanja.

Pa zar nije to i jedna ođ lepih mogućnosti za turizam ovog grada? Kad se već toliko priča o turizmu, eto ćara za one koji se uvek skeptično smeškaju kad je reč o spomenicima kao nezamenljivom atributu turističke privre= de i sve gledaju kroz trgovačke naočare! Naravno, pod uslovom da se sve to uradi s rafiniranim ukusom i znanjem, što ne bi i bila velika briga kad se uzme u obzir koliko Bora Stanković ima poklonika i obožavalaca među arhitek= tima, slikarima i Kknjiževnicima, koji bi se prihvatili ovog zadatka s velikom ljubavlju. Nije nikakva drskost ako se kaže da je jeđan ovakav prjekt isto toliko važan za Vranje koliko i jedno od njegovih rentabilnih preduzeća, mada je ovde u pitanju nešto sasvim drugo.

Sve bi se bašte povezale, ne ulazeći ovom prilikom šta bi bilo u ostalim kućama, kapidžicima, jer je nekad „kroz te male vratnice između susednih vrtova mogao proći čitav grad, a da se ne izađe na ulicu“. Tako bi ceo ovaj kompleks postao Borina mahala s bezbroj mogućnosti za doživljavanje jedne velike literature i njenog ambijenta. Možda nije na odmet reći ovom prilikom da u Vranjskoj Banji žive mno gobrojni Koštanini potomci. Bilo bi vrlo privlačno kad bi se neko od njih, recimo Koštanin sin Isa, našao tu negde kraj buduće kapije da za ajluk ponešto ispriča jezikom koji se nije mnogo promenio od onih vremena kadđa su njegovu majku udavali.

Jer što reče Milan Bogdanović: „Borisav Stanković je veliki pisac i sav je naš“. Što bude veća naša pažnja prema njegovom delu, životu i pod= neblju gde je delo nastajalo, i on će

iti veći. DUSE Žika LAZIĆ

moglo govoriti u sadašnjoj banjalučkoj praksi. Na ovogodišnjoj izložbi likovnih umjetnika sa područja banjalučkog sreza žiri su sačinjavali ista= knuti likovni umjetnici iz Zagreba Josip Depolo, Zlatko Prica i Dragojla Tošić-Stjepanović, profesor istorije umjetnosti iz Banjaluke.

4. Kada se radi o jeftinim umjeiničkim dekoracijama onda su baš u dosadašnjoj praksi oštećeni banjalučki likovni umjetnici, pa su opravdamo ha jednom sastanku zaključili i predložili KPV-u:

„Treba ozbiljno preispitati mogućnosti saradnje likovnih umjetnika u estetskom oblikovanju gradskih eksterijera i enterijera javnoga zmačaja. Mi slimo da bi najbolje rješenje bilo da

' se putem konkursa takvi radovi po-

vjere prvenstveno banjalučkim slikarima, a ukoliko se smatra da ne postoje domaće snage za fakav posao, da se pozove neko ko iza sebe ima određeni umjetnički kvalitet, tako da se ne dešava da od maksimalnih ulagamja društvenih sredstava, koja često iznose koliko ukupna sredstva za OTrganizaciju Jesenjeg salona, imamo naj=manji efekat. Ta nedemokratska poli> tika dovodi samo do trošenja sredstava i pojave dijela sumnjivih i ne> provjerenih vrijednosti.“

'B. Poređ ovih likovnih umjetnika. u Banjaluci radi i djeluje sekcija likovnih amatera — slikara pri sindikalnoj podružnici fabrike „Celuloza“. Ovi radnici i službenici ostvaruju „svoji plodnu aktivnost, a sredstva im za njihovu djelatnost obezbjeđuje komisija za Kkulturno-umjetnički amaterizam pri KPV kao i sindikalna podružnica kolektiva. Postavljam pitanje, zašto amateri slikari me bi imali điste uvjete kao njihovi drugovi koji se u slobodno vrijeme bave muzikom, dra> mom ili folklorom.

Za nas u kulturnoj politici problem kulturmo ~ umjetničke saradnje je vrlo značajan elemenat, samo mislim da se saradnji, kada se radi O Banjaluci, ne može više prilaziti samo sa stanovišta grada domaćina — grada koji prima goste, Grad koji u svojoj sredini ima aktivne i vrijedne umjetničke atvaraoce ima i mogućnosti. da ravnopravno učestvuje u razmjeni umjetničkih mamifestacija.

Kulturno = prosvjetno vijeće opštine i likovni umjetnici pozvaće u septembru ove godine „predstavnike ULUBIH-a i na tom sastanku želimo da se đogovorimo o saradnji i razmjeni u narednom periođu i otklanjanju svih nasljeđenih međa „&š koje isponavaju razvoj likovnih umjetnosti,

Puad. BALIĆ, »redsjednik Kulturno-prosvjetnog vijeća opštine Banjaluka

List Izlazi svakog drugog petka. Pojedini broj 50 đ, Godišnja pretplata 600 đ., polugođišnja 300 đd., za Inostranstvo đvostruko

e List izdaje Movinsko-izdavačko pređuzeće „Književne Beograd, Francuska 1. ređakcija Francuska #7, Tel. 626-020, Te? kući račun 101-112-1-208,

novine“

e Stampa ,GI.AS", Beograd, Vlajkovićeva 8.