Književne novine

LMITEIRA

JEDNOM PRILIKOM, govoreći o odnosu umetnikog dela prema objektivnom agvetu, Dragan M. Jeremić, je rekao da umetnost „nije odraz objeklivnog sveta, ona je relativno nezavisna od svela i u toj relativnoj nezavisnosti leže temelji njene specifične realnosti“. Time je, u stvari, određeno i značenje umetničke kritike, koja mora da pođe od estetske nužnosti kojoj se umetnik sam, dobrovoljno, podređuje: „Pronaći tu nužnost, taj zakon po kome je umetnik trebalo da stvara, to je osnova kritike i prvi

posao kritičara“, Opredeljujući se hbime za neku. ..

vrstu imanentne kritike, koju je. to vreme smatrao najprihvatljivijom i estetički jedino opravdanom, Dragan M. Jeremić se unekoliko približio shvatanjima onih savremenih kritičara i teoretičara književnošti koji zadatak Kritike vide u tome da bude fenomenologija književnosti, i koji su, kao Rene Velek, uvereni da se Kknjiževna. teorija ne može odvojiti ni od opšte estetike ni od praklične kritike, Mčiji je posao da vrši pročenjivanje i analizu pojedinih umetničkih tvorevina. Imanentna kritika, o kojoj je Jeremić govorio u članku „Umetničko delo i objektivni svet“, razlikuje se, međutim, od me– toda takozvanih imanentnih analitičara, koji stoje na gledištu da umetničko delo ne treba posmatrati ni kao socijalni ni kao istorijski. đokumenat, već kao isključivi predmet teorije književnosti, i to predmet koji nije ovisan. ni od biografije ni od psihologije pisca, kao' što ne zavisi ni od društvenih uslova i kojima se čita ili od raspoloženja čitaoca. Jeremićevo shvatanje imanentne kritike prevashodno je dijalekiičko. Književno delo o kome govori on, smešta u njegov društveni kontekst, čime svoju kritiku u principu deklariše kao marksističku,. Za razliku od teoretičara socijalističkog realizma, koji su u tumačenju književnih dela polazili od jedne vulgarno-maferijalističke koncepcije umctnosti, on ne apsolutizuje značaj socijalnih ~ i istorijskih komponemafta i nastoji da umetničko delo uvek posmatra kao jedan samostalan i celovit organizam, koji, istima, nije izdvojen iz opštih moralnih i duhovnih strujanja određene sredine i epohe, ali koji, iako deo većih celina, nije bukvalno podređen zakonima objektivnog sveta. Kao i nekada Ljubomir Nedić, koji je tvrdio da su predmet i metod kritike sadržani „u analizi knjige i u sintezi čoveka koji je u Knjizi“, Dragan M. Jeremić umetničko delo smatra primarnim objektom kritičkog .interesovanja, ni za trenutak ne zanemarujući raznovrsni splet uslovnosti i odnosa koji su, na ovaj ili onaj način, direktnim ili indirektnim delovanjem, uticali na formiranje kompleksne stvarnosti umetničkog dela. Samim tim, on se u mnogim tačkama mpoistovećuje s onim shvatanjem kritike koje zastupaju neki mlađi, mahom posleratni, liberalno nastrojeni pisci, čije je mišljenje ·da je kritičar, u neku ruku, anti-Kandid,· jer kritičar, prema relžima Džordža Stajnera, nije onaj koji treba da obrađuje samo svoj vlastiti vrt. Dvanaest ogleda o vođećim savrememim. jugoslovenskim piscima (Ivo Amdrić, Milan Bogdanović, Dobriša Cesarić, Marko Ristić, Vladan Desnica, Ciril Kosmač, Ranko Marinković, Mi· hailo Lalić, Dobrica Ćosić, Amtonije Isaković, : Miodrag. Bulatović, Branko Miljković), objav'ljenih u knjizi „Prsti nevernog Tome“, ne pružaju, doduše, najiđealniju mogućnost za svestranije i šire upoznavanje s. osnovnim načelima Jeremićeve kritike. Zamišljeni i ostvareni kao analitičke studije o piscima koji, po Jeremićevom mišljenju, daju najizrazitiji pečat savremenoj jugoslovenskoj književnosti, ti ogledi gotovo nigde eksplicitno ne izražavaju autorove kritičke ideje, već, pre svega, osvetljavaju. izukrštane smerove i strujanja koji obrazuju životnu filosofiju onih pisaca čija su dela poslužila MKritićaru kao predmet amalize, pružajući mu, istovremeno, mogućnost za primenu i proveru kritičkog metoda, U tim analizama osnovne Jeremićeve kritičke i estetičke ideje nisu ža-

area: re Aai Tra a E rare OE re iS eOaeeiia re ra tr oaoealappetre sli iir regis = uu eg unuu ru Jumu=mui runner ir ir rirrrer rare eri

PRVOM SVOJOM KNJIGOM, zbirkom pripove= daka „Alkarski dan“, Radomir Smiljanić se kre> tao u izrazito određenom tematskom krugu. Usamljeni i promašeni ljudi, koji između toka svoje sive i monotone svakidašnjice i nedosežnih predela svojih želja tavore svoj Život. prihvatajući ga kao jedino mogućnu sudbinu bili su junaci njegovih priča. Novo Smiljanićevo delo, „Martinov izlazak“, nagrađeno prvom nagradom na „Telegramovom“ konkuršu za. kratki romam, ostaje u krugu istih stvaralačkih preokupacija i sličnih tematskih usmerenosti. Osamljeni, otuđeni čovek, duboko utonuo u sebe i svet svojih intimnih, čudnovatih snatrenja, središnja je, i takoreći jedina, ličnost ovoga dela.

Mali, beznačajni šraf u komplikovanom -1 nesagledljivom mehanizmu života, pomeren 1Z Svoga ležišta i bačen u sumornu javu svojih csamljeničkih dana i noći, udaljen od sredine koju u jednom {irenuiku nije mogao da prihvati kao svoju, Martin, kako se zove Smiljanićev junak, boravi u opčinjavajućem svetu se> ćanja i priželjkivanja, upornog prebiranja uspomena. i ohrabrujučeg anticipiranja budućih, vedrijih časova. Revnosni službenik jednog preduzeća u kojem je, godinama, marljivo i sa ·strašću merjo gajbice voća i povrća, Martin je jednog dana oboleo od glavobolje i nesanice i povukao se u sumornu samoću svoje odaje, sa čijeg visokog prozora, noću i danju, neumorno, pomera objektiv svoje svesti sa sveta. u sebi na svet oko sebe. Martinov život —: ili, tačnije rečeno, onaj mali deo njegovog života, u trajanju od nepuna dva dana, tokom kojeg ga pisac. posmaftra — svodi se na nekoliko egzistencijalnih lajtmotiva koji se, bez određenog reda, smenjuju u njegovoj svesti upornošću talasa. ZO

Trenutak u kojem ga pisac predaje čitaočevoj pažnji i strpljenju dan je njegove velike odluke. Samo jedna noć deli Martina od njegovog izlaska, ponovnog · povratka omiljenom pozivu, kantarisanju, korisnom drugovanju sa. njegovom omiljenom spravom, vagom, jedinim predmetom njegovog punog poverenja. „Prozor“, „Stepenište“ 1 „Dvorište“ tri su faze Kroz koje pisac vodi svoga junaka u ovoj modernoj paraboli o korenima neprijatnog ljudskog samovanja.

Usamljenost je veoma moderna literarna tema. Vrlo omiljena i često zloupotrebljivana, ona pred pisca postavlja zamke koje nisu ni jedno-

KNJIŽBVNE NOVINE

DRAGAN M. JEREMIČ

nemarene, ali su po pravilu zatutkane ispod teksta i skrivene iza veoma pažljivo i studiozno izvršenih ispitivanja i interpretacija, kako filosofskih koncepcija pojedinih autora, tako i nekih bitnih literarnih odlika njihovoga dela. Velika je šteta, međutim, što Dragan M. Jeremić pre zbirke ogleda i studija „Prsti nevernog Tome“ nije objavio knjigu teorijskih rasprava i eseja, u kojoj je neposrednije mogao da izloži svoje osnovne estetičke stavove i kriterijume, čije je saopštavanje u više navrata isticao kao jednu od najvažnijih moralnih dužnosti kritičara. Principi i instrumenti imanentne kritike, kako je. Jeremić, shvata i primenjuje, bili bi tađa svakako jasniji i njihovo tumačenje ne bi se vršilo posredno, na osnovu primene datog metoda, već direktno, što bi, u svakom slučaju, u isti mah i olakšalo interpretaciju vidova imanentne kritike i uklonilo mogućnost eventualnih nesporazuma pri određivanju njenih stvaralalžkih osobina i dometa.

Pilosof po struci, estetičar po, obrazovanju, odličan poznavalac svih važnijih umetničkih teorija, estetičkih učenja i filosofskih pravaca i sistema (još 1952. godine on je kao svoju prvu Knjigu. objavio studiju „Savremena filozofija Zapada“), Dragan M. Jeremić pripada onoj maJoj grupi srpskih kritičara koji su, kao Ljubomir Nedić i Dimitrije Mitrinović, do kritike došli preko filosofije. Kao jedan od najsvestranije i majpotpunije obaveštenih intelektualaca među posleratnim našim piscima, izvrstan erudit kome su komparativne estetike analize prava i najdublja vokacija, Jeremić je svoj kritički sistem izgrađivao uporedo s pažljivim izulčavanjem filosofskih i estetičkih leorija, Što mu je i omogućilo da za desetak godina rađa na književnosti stekne ugled trezvenog i zrelog kritičara, čiji je rad zasnovan na utvrđenim i definisanim feorijskim osnovama. U posleratnoj našoj kritici, koja je dugo bila pritisnuta množinom više ili manje talentovanih improvizatora, nedoučenih đaka i samozvanih ignoranata, gde \se još uvek mogu da čuju podsmesi na račun: naučnosti i pozitivnih duhovnih disciplina, Dragam M. Jeremić je jedan od retkih kritičara koji u ispitivanju nekog lmjiževnog dela, ili celokupnog stvaralačkog opusa nekog pisca, mogu istovrememo da primene postupak često vrlo različitih analiza, folosofske, estetičke, istorijske i sociološke podjednako kao i psihološke, stilske i jezičke. Za razliku od onih koji se iu svojim kritičkim radovima služe tradicionalnim književno-istorijskim metodom i u tumačenjima idu hronološki, od dela do dela, kako to, na prime”, čini Velibor Gligorić, na koga donekle podseća didaktičkom intonacijom svoje jasne i precizne, ali priližno suve, ukrućene i nedovoljno razuđene fraze, gotovo sasvim lišene ftemperamemtnih

RADOMIR SMILJANIĆ

stavne ni malobrojne. Budući da je ljudska samoća eksploatisana u modernoj literaturi u bezbroj varijanti, svako ko se prihvati pokušaja njene obrade izlaže se opasnosti da pođe putem slučajne ili namerne sličnosti sa nekim od velikih preihodnika. Premda nije uspeo, a ni pokušavao, da sakrije kroz čiju je školu prošao, Smiljanić je napisao tehnički veoma zrelo i tematski aktuelno delo koje,međutim, poput tolikih sličnih knjiga, nije uspelo da se oslobodi jedne značajne mane, ili, tačnije rečeno, da se nametne jednom. značajnom vrlinom: zanimljivošću. Kad pročita knjigu čitalac nikako ne ostaje ravnodušan, ali da bi je pročitao on mora da uloži prilično velik napor da bi došao do saznanja da su se upornost i strpljenje isplatili. Usamljenost Smiljanićevog junaka je, matematički rečeno, funkcija njegove glavobolje i njegove nesanice. Glavobolja i nesanica su posledica jednog nedvosmisleno jasnog nezadovoljstva veoma određenom životnom situacijom kroz koju je on prolazio: „U preduzeću V stvari nisu stajale najbolje. Bilo je službenika koji su za jedno pre podne više od trideset puta odlazili u nužnik. Znao je za čitave priče o tome kako se provode sati u traženju sanduka, sanduci

Metod imanentne kritike.

Dragan M. Jeremić: „PRSTI NEVRBRNOG TOME“, „Nolit“, Beograd 1965.

uzleta, ironije i slikovitih poređenja, Jeremić se kreće od jednog do drugog aspekta onoga dela koje je trenutno predmet njegovog interesova– nja. Ulazeći u sve kuteve, on zaviruje i tamo gde se na prvi pogled ne bi ništa moglo da nađe, i tako ostvaruje jednu strpljivu, široko razgranatu analizu, koja u svojoj temeljitosti mestimičmo ide i do cepidlačenja i ispituje čak i upotrebu znaka pitanja u toliko zamašnom. delu kao što su „Deobe“ Dobrice Ćosića! Na taj način Jeremić dolazi do obilja najraznovrsnijih podataka na kojima zasniva i svoj sud i utvrđuje osnovne komponente u stvaralaštvu pojedinih. autora.

U okviru te složene analize Dragan M. Jeremić naročito pažljivo: osmatra filosofske koncepcije pisaca, njihove osnovne živolne stavove i stvaralačke ideje. Njegovu prevashodno filosofsku kritiku to, u izvesnom smislu, čini drukčijom od prave književne kritike, On nekog pisca uvek pokušava da sagleda u celini i svoju studiju, koja pre svega teži imtegralnosti, sa>stavlja od. sitnih detalja, nikađa. ne odstupajući od razgovetno formulisanog uverenja da je „filozofija jednog pisca funkcija njegove poetske transpozicije stvarnosti„ i da „čak i kada sama nema vrednosti, može veoma mnogo da doprinese opštoj vrednosti umetničkog dela“, U tome je sadržan osnovni princip Jeremićeve Kritike. Pogled na svet i estetički stavovi pisaca, njihovo više ili manje. jasno određivanje na strani OVOgS ili onog književnog. pravca i metođa, najčešća su tema Jeremićevih kritičkih studija, u kojima su, kao rezultati pažljivih rasvetljavanja, uvek date i jezgrovite karakteristike o piscima, sažete ocene koji nikada nisu neproverene i neđokazane. Za njega je, na primer, Ivo Andnić „pisac čija je veličina najviše u sintezi kojom je obuhvatio elemente dve civilizacije, dva duhovna principa, istočnjačkog verovanja u neshvatljivost sudbine i zapadnjačkog ubeđenja u postojanje objektivne nužnosti, ljubavi prema fantastičnim.

legendama i težnje za naučnom. egzaktnošću“, Ciril Kosmač piše „čudnu prozu sastavljenu iz.

realističkog prilaženja književnosti i. niza romantičarski poremećenih ljudi i sudbina“, delo Tianka Marinkovića je „jedam humani bestijarijum“, dok je Mihailo Lalić „pisac koji nastoji i uspeva da svojim delom uhvati istorijski i književni kontinuitet sa prošlošću i da'bude dostojan najboljih tradicija te prošlosti“. Mada u toj očigledno negovanoj težnji za lapidarnim formulacijama ponekad zapadne u protivrečno= sti i, još češće, u ponavljanja, koja su vidna slabost njegovoga kritičkoga stila, Dragan. M. Jeremić tim zaključcima još više pojačava peda-

Usam ljenost kaovid pobune Radomir Smiljanić: „MARTINOV IZLAZAK“, | „Otokar Keršovani“, Rijeka 1965. ·

se nađu, donesu se tamo gde treba, ustanovi se onda da su to sasvim nepotrebni sanduci, otpočne se sa novim fraganjem, mnogi u tome nađu razloga da se razonode, posvuda. se. zaori smeh. Martina je zbog tih stvari mogla katkada da zaboli glava, i ona ga je bolela sve češće — on taj smeh nikako nije mogao da shvati. Poslovi nisu išli baš najbolje, a. on. je sa svojom vagom posebno imao muke. Razgovore sa šefom sve je manje. voleo; kada bi 'se susreli, i jedan i drugi izbegavali su poglede — Martina je to žalostilo. I što. je više želeo i težio tome da doživi makar jedan tren.radnoga slavlja, okolnosti su mu' sve manje išle na ruku, takav trenutak mu je neprestano izmicao, i on je noću počeo da doživljava košmare“. Martin nije usamljenik osuđen na samoću samom činjenicom svoga rođenja. Ona. je za njega nametnuti red okolnosti. Oh je, nekađ Yahnije, mogao „da bude voljen od svih, i da u tome nalazi uživanja, a nikako da fo oseća' kao teret, da pomišlja da beži u samoću da bi izbegao brojne nesporazume. Mogao je da se raduje sva-– kome ko je s njim, da priželjkuje susrete, da skuplja i čuva uspomene, a ne da, gledajući u svoje nokte, skriva pred sagovornikom dosađu ...

{A

_ goška i naučna svojstva imanente kritike, kojoj»

usled sve više nag:ašavanog scijentizma, i inače preti opasnost da će, kao jedan, od svojih osnovnih pr.:ncipa, umesto britke kritičke skepse prihvatiti mirni: naučničku upornost i sistema– tižnost. . ; | Zbog toga, u stvari, Jeremićev neverni Toma pomalo lic: na 'proiešora. Njegova skepsa je u osnovi akademska, konstrukuvna i. obJektivizirana, što, na izvešan nacin, Jeremića povezuje sa avema tendencijama u razvuiku srpske kritičke' misli. S jedne strane, kao i Mulam BOogdanović, koji Je u vise navrata tvrdio da je „krutičar zapovedno upućen da ima što nežniJu ruku i sto pitomiju reć“, Jeremić se sVOjlm' pedagoškim naznaćenjima „nadovezuje na onu struju u kritičkoj traaiciji koja. je, više 'li manje oaosledno, išla linijom “#7atirmacije, U knjizi „Prsti nevernog '"M'ome“ višestruko je potvrđena Jeremićeva sroanost s tom vrstom kritike: svi pisci, o kojima se u toj knjizi Bovori, njegove su simpatije, i on o svakome, bež obzira na tok prethodno izvršene analize, na kraju ogleda uvek kaže po nekoiko lepih reči, kojima svakog od tih pisaca širokogruano smešta na jedno od istaknutih mesta u našoj književnosti. S druge strane, kao i Bogdan Popović, od koga je bez sumnje mnogo uk:io, Jeremić se trudi da kao kriticar književnih dela što je moguće više ostane izvam svoga teksta, po. strani od toka analize, čime, donektie, ostvaruje ideju da kritika, u krajnjoj konsekvenci, ftreba aa bude oopjektivna da pi mogla da Dposluži kao priprema književne estetike. I doista, u Jeremićevim ogtiedima kritičar i estetičar neprekidno se smenjuju i dopunjuju. Kao estetičar, koji teži da obuhvati i spozna sve tokove u razvitku umetnosti i da razume sve važnije vidove umetiničkog stvaranja, om knjizevne tvorevine posmatra u jednoj širokoj petspektivi, nastojeći da im ne samo objasni karakter i osvetli sveobjedinjavajuću misaonu nit nego i da im odredi mesto, kako u okvinima naše književne tradicije, tako i u oblasti moderne evropske imaginacije. Kao kritičar, koji se zalaže za jednu određenu koncepciju umetno= sti, on se svojim nedogmatičnim, ali dovoljno nedvosmislenim, opredeljenjem za realistjuku književnost priključuje onima koji slede tradicionalna vitalistička načela srpske kritike, Svoje sagledavanje književnih dela on kombinuje s iskustvima takozvane Lebensphilosophie na području kritike, a ta iskustva povezuje 5 iekovinama kritičkog metoda koji, uprkos svemu, jepotu umetničkog dela ističe kao vrhovni princip stvaranja, jer „samo u lepoti čovek može da savlada vreme i da prolaznosti suprotstavi jedan stalan izvor radosti u životu, jednu velššnu mladost, koja će bar delimično određivati suđbi-" nu sveta i ljudi u njemu“. Tu zapravo i počinje oblast imanenine kritike. . d Priviđni, utisak. da u Jeremićevim ogledim estetičar nadvladava kritičare štiče se zato Što se-pisac s više interesovanja, i, uz pomoć bolje savladane aparature, bavi estetičkim temama, kao, primera radi, u ogledu o Marku Ristiću,

„koji, zajedno s tekstovima o Andriću, Laliću,

Išakoviću i Miljkoviću, ide u. najbolje stranice me samo knjige „Prsti nevernog Tome“ nego i naše posleratne kritike u celini. U osnovi, Dragan M. Jeremić je, i pored vrlo snažnih estetičarskih sklonosti, prvenstveno kritičar, ali kritičar, određenog tipa, koji, budući da je estetika njegova uža specijalnost, kao i neki drugi pripadnici njegovog književhog naraštaja, ne gubi iz vida da „danas, više nego ikad, estetika

Nastavak na 4. strani

Predrag Palavestra

TI da sam ne. bude sam, sa drugim isto tako da ne bude sam“. Njega nezadovoljstvo, preko nesanice,.i glavobolje, vodi,u svet samoće. Njegova izolovanost na prozoru je jedan oblik revolta i pisac, gradeći svoju paraboličnu povest o Usamljenosti kao vidu pobune, daje tom detalju iz Martinove. biografije, koja se sasvim nepotpuno, u čudnim fragmentima, otikriva pred čitaocem, težinu izuzetno značajnog lajtmotiva Uu kojem su jasno nagoveštene satirične implikacij e. | ? Ra, | Martinovo neprestano vračanje na stalno iste wisli veoma uspešno otkriva prirođu njegove svesti. No reklo bi se da je pisac na Martinovim. lajtmobivima malo suviše insistirao, te na taj način-roman učinio rasplinutim nešto više nego što.je bilo potrebno. Isti tok misli.i isti rečenički obrti koji se javljaju u Martinovoj svesti morali su da nađu svoje mesto kao neizbežan i veoma funkciohalan deo romamsijerske konstrukcije, ali je nesumnjivo da bi udarna snaga romana mnogo dobila da je tekst sažetiji i zgusnutiji. : la Smiljanićev usamljeni junak svoju samoću doživljava kao nametnuti red životnih okolnosti, kao gorku čašu sudbine, a san, simbol smirenog i elementarnog ljudskog spokoja i zadovoljstva, priželjkuje kao najskupoceniji dar. Sam, visoko uzdignut iznad fizičkog sveta svakidašnjice koji je pristupačan. samo njegovom oku i uhu, on neizuzetnom daje karakter izuzetnog, beznašajno i teško primetno prihvata kao značajno i jasno vidljivo. On posmatra i registruje, ali ne pokušava đa tumači ili objašnjava: on je svoj odnos sa svetom šveo na posmalranje. Sa jednakom. upornošću kojom čeprka po svojoj prošlosti, Martin pokušava da zamisli kako će izgledati budućnost, čas povratka među ljude, od kojih očekuje srdačne pozdrave i toplu dobrodošlicu. No pisac blago i setno nagoveštava da život nije građen prema meri ljudskih želja, da u svetu ne vladaju ni prevelika ljubav ni preterana mržnja. Sva radosna priželjkivanja i ružičasti snovi lome se o grube prepreke ljudske ravnodušnosti, koju iz njenog neprijatnog, nezaimteresovanog mira uspeva, da pokrene prazna radoznalost, a nju samo naivni i blagi prihvataju kao znak dobrodošlice i tople ljudske prisnosti,

Dušan Puvačić

-