Književne novine

Mastavak sa 3 wbreayve

kaži gde da rastu, sad, / bolovi akacija?

|

(Očenaš)

Da mogućnosi za takvu bojazan postoji odavno

nam je jasno, ali da ae iz takvog molepstvija

i horskog pojanja malo šta pesnički vredno može

otkriti više je nego očevidno. Poetska priroda

ovog protesta i smisao pribežišta nude isuviše

malo fantazije i snage imaginacije da bismo

umetničkoj snazi tog osećanja mogli da se poverimo i podlegnemo joj.

Jako ovaj pesnik, u pesmi po kojoj je zbinka ·

dobila naslov, objavljuje nekakav bilans sa 5O0m, sa smislom svog dvostrukog, emocionalnog i moralnog protesta:

U ovaj svet si bačen, i i više znoš o Yđi nego o opethom, Tra Za njeg će se pobrimuti pčele,

a YTđa je tvoja skrb, 7; ali

Dozvolićeš da sve razjede?. ea :%

Nisi spomenik, već živi mrau./ | I svoje malo brvno izguyaćeš ma vrh, sveta. Ti misi važam,

važno je bruno. : ı |

I možda: mravinjak. e ||

ovaj drugi nam se čini značajnijim. Pesme „Pasji triptihon“ i „Novi Lazar“, na primer, postavljaju aktuelne probleme veoma otvoreno i smelo. Moralne vrednosti odista su podložne dezintegraciji, vreme da se preispita mera služenja idealima nije daleko od nas. Satirična i socijalna nota tog dela Kovičevog pesništva ima svoju vrednost, koja bi bila očevidnija kada bi organizam koji je sugeriše bio poetski jače ar=gumentovan, kada bi tanana ona materija, građa, da tako kažem, iz koje će izroniti ideja, sama po sebi bila dovoljno puna života, kada ne bi služila samo kao podupiral klimavoj konstrukciji, kada bi, ukratko, intenzitet unutrašnjeg procesa odgovarao estetičkom' intenzitetu umetničkog: produkta.

Antiteza svetu ravnih linija, ravnomernih otkucaja aparata, ravnodđušnih psihologija, i 8Vemu što oni kao atak ma čovekovu individuainost znače, u „Očenašu“ smo vidđeli, jesu „irnova ružica“ i „bolovi akacija“, svet, osećajnostfi, dakle, prirodnosti, ljudske širine, dubine, topline, blizine itd, To, razume se, nije ništa novo. Još kada bismo otkrili da je pesnik pobegao iz grada da u rodnom, idiličnom sehi spusti umornu glavu na busen trave a šum potoka i cvrkut ptica da mu miluju vlasi... sve bi nam. bilo jasno. Ali, tako nije. Pejzaži, atmosfera i dah prirođe, život njen i otkucaji jesu tu kao pribežište, pa čak i kao mogućnost polemike dveju koncepcija života, ali to nikako ne treba bukvalno shvatiti jer nije bukvalno ni iskorišćeno. 'Kajetan Kovič suprotstavlja se mehaniziranom svetu osećanjem koje izbija iz tih pesama, duhom njihovim a M p strogom formalnom harmoQg= ničnošću, „koja. je u prepevima Stevana. Raičkovića” dobila svoju prirodnu adekvatnost. Kao da je Koyič, stvarajući ih, ovaj put, imao. na umu Malarmeovu devizu „imenovati znači uništiti, sugerirati znači kreirati“, kao đa je želeo da iz njih. čitamo jedno uverenje da snaga i složenost mogu biti dostignuti kondenzovanom sintaksom, drugostepemim slikama koje okružuju glavnu metaforu, dok jedna čulna impresija prelazi u drugu a obe postaju simboli prvobitne impresije. Tako shvaćene, njegove pesme

iz prvog dela ovog izbora, pa i jedna od majboljih među njima

List se naginje listu, trava, thabi, muesečar jelen, goni košutu kroz šume, telo mu, je barka u biljnoj poplavi,

' smayvagdni potoci kroz žile mu, šume.

Moćno se i slatko sveže bilje ljeska, vrti šum, je Čvorku, i kosu opsena, grmovi su vodoskoci zelemoga bleska, kipi reka izmeđ obalskih, kolema.

Rumen bradavica iz šipka izbija. Vazduh, je nad, bukvom, već svadben i bjun.

Jelen mjuši sveži trag i žemku ija

dok ga po kopitu tuče zelem, dam.

'

(Zelena pePt10)

dobijaju svoj puni smisao i pravu SPEGPOSG

Kajetan Ković, da rezimiramo, nije pesnik čije će nas „moderne bajke“, poput Zajcovih i Stvnišinih, ubaciti u dramatičan psihički kovitlac O ave čoveka, u kovitlac njegovih emocionalnih i. đuhovnih trauma koje su isto toliko i večne; on nam neće otvoriti zavesu iza koje se igra uvek tragično pozorište života, niti će nas bogznakako intelektualno aktivizirati. U njemu ćemo hać pesnika moralistu, koji mas neće oduševili oblikom svojih opomena, posnika „eskapislu“ koji nas neće očarati ni smislom ni oblikom svojih begstava, ali ćemo naći i

“< "ee e : e

Tinog liričara koji je svoju vrednost pokazao pe-

smama što se gotovo uklapaju u poetske koncepcije simbolističke. pesničke Škole. Pesmsama u kojima možemo da uživamo i na kojima Još možemo da se učimo.

Bogdan A. Popović

e e • • •

DUO KNJ

Jaroslav Ivaškjevič .

* Devojka i Solabovi e „Svjetlost“, Sarajevo 1965; preveo Petar Vujičić

KONAČNO SMO u srpskohrvatskom prevodu Petra Vujičića, dobili Jaroslava Ivaškjeviča, majstora sa-

| vremene poljske pripovetke, Stvaralaštvo Jaroslava.

Ivaškljeviča je vrlo bogato i raznorodno. Njegovu poeziju! uglavnom karakteriše lična tematika, refleksivnost, osetljivost na prirođu i umefnost, ređe aktuelni događaji i društvena problematika, što sa i razlikuje od ostalih pesnika grupe „Skamander“ sa kojima je debitovao. Njegovi stihovi sadrže neobično duboko osećanje lepote, bogatstva i'šarenila života

a istovremeno filozofski momenat zamišljenošti nad.

prolaznošću Života. Po tome je Ivaškjevič „pesnik bliži pesnicima . takozvane Mlade Poljske. Veliku ulogu u njegovoj poeziji a i prozi igra težnja za harmonijom ' slika, zvukova, Želja da se poezija i Droza približe slikavstvu i muzici. Kao prozaik Ivaškjevič je još od svojih. prvih dela poznat kao izvrstan narator, izvrštan opservator detalja iz konkret'nog života, pisac koji viđi svet slikarski i sa podjednakim , majstorstvom đaje atmosferu zavičajnos

• pejzaža, nekih omiljenih mesta u rodnoj Ukrajini ili

:

• • • • • • la • • • • • • • • • id • • • • • LJ • • • • •e La e • e • • e • kd • e •e • e • • • • • • e e e • • ie

zemalja po kojima je putovao. Preživljavanja svojih jumaka ume da predstiavi sa velikom sugestivnošću i dramskom napetošću (pripovetke „Polet“ i „Mlin na Utrati“). U njegovoj prozi oseća se pero pesnika; koji izvrsno daje raspoloženje opisanih događaja i

kolorit sredine (priče „Devojka i. golubovi“ i „Mi- ·

risni šaš“). Upravo zbog toga Ivaškjevičeve wpripovetke očaravaju čitaoca svojim lirizmom, plastičnošću opisa, &uptilnošću psihološke analize ljudskih preživljavanja.

Radnja većine Ivaškjevičevih dela odigrava se u sadašnjoj epohi sa svim 'njenim političkim i društvenim RKkonfliktima. Akcemat je pre svega na Dpsihološkim problemima. Junaci ' dela često su mu duhovno bliski, ali se isto tako pojavljuju i broste, primitivne prirode pune vitalne snage i Životne strasti, koje stupaju u kontakt sa osobama suptilnog duhovnog života, O ljudskim sudbinama obično odlučuju tragično isprepletana „osećanja, slučajnosti, koje nivelišu sve racionalno skrojene planove i namere. Osnovni misaoni motiv, koji se gotovo svuda provlači, je uverenost đa čovek u sasvim neznatnoj meri može uticati na svoju sudbinu, da se najvažniji događaji u životu događaju nezavisno od njegove volje, Taj celoviti proces on dajc ma razne načine: u odnosu ma prirodu, na čoveka, na društvo.

Ovaj veliki majstor sižea i neuhvatljive poetske atmosfere piše neverovatno jednostavno. On se ne razmeće eruđicijom, ne Želi da šokira svoje čitaoce neobičnom formom ili eksperimentisanjem, pa ipak u svakom delu se oseća ogromna piščeva kultura. To je pisac koji poznaje svet i ume mudro da piše o njemu. Prva pripovetka zbirke „Mlin na Utrati“ govori o predratnoj Varšavi i njenoj okolini, mjenim

LU

običajima i mnaravima; ostale tri priče su nastale posle rata („Devojka i golubovi“, „Mirisni šaš“ i let“) ali govore o događajima iz rata i odmah posle rata; o obnovi porušene Varšave, prvomajskoj paradi, životu u tadašnjoj Varšavi i provincijskim gra dovima. Posebno je značajna priča „Polet“, inspirisana Kamijevim „Padđom“ i posvećena Alberu MKamiju, velikom JIvaškjevičevom prijatelju. Ali iako je mnabisana kao „Pad“, u stilu dugog monologa glavnog junaka, odnosno dijaloga sa nemim sabesednikom iz kafane, ona neverovatno autentično dočarava at mosferu rata u Poljskoj i genezu jednog unutrašnjeg procesa, koji je započeo negde početkom rata i traje do danas u samoubilačkoj atmosferi Vvutke, koja glavnog junaka umesto uspavljivanja navodi na prisećanja i beskompromisno i ftragično optuživanje.

Biserka, RAJČIC Brenden N. Bullow

Opet jaše Mw-Kiux| -Klam

„Epoha“, Zagreb 1965.

KNJIGA ZAGREBAČKOG NOVINARA 1 »ubliciste Branka „ĐBucala, koji se javlja. pod „pseudonimom Brenden N. Bullow, sadrži istoriju ove organizacije koja u američkom javnom životu danas i u američkoj istoriji za poslednjih stotinu gođina, ima mračnu i nazadnu ulogu. Na osnovu obilja podataka crbenih uglavnom iz američke antirasističke štampe i raznih antirasističkih publikacija pisac ove Knjige rekonstruisao je istoriju i delovanje ove organizacije, konstatovao mjen nesumnjivi ufica} u američkom životu i otkrio i prikazao sve puteve i kanale preko kojih Ku-Klux-Klan deluje na savesti i živote mnogih Amerikanaca i zbog čega predstavlja jedmu od sramofa i rugla savremenog sveta.

Publicistika Brendena N. Buloau predstavlja an gažovanu publicistiku koja po neki put ne preza i od oštrijih reči osude i od pomalo grubljih izraza, ako i izrazi adekvatno Kkvalifikuju postupke i situacije o kojima pisac gSovori. Uprkos humanizmu i plemenitoj angažovanosti, uprkos tome što čitalac, dok čita, i kada pročita, ovu knjigu ne može da se s piscem ne složi, taj pomalo neprijatan ton odbija čitaoca od ove Knjige. Odlika dobrog movinarskoP pisanja je od uvek bila da novinar priča a da čitalac sam zaključuje ono što je novinar hteo đa mu kaže. Pisac ove knjige, izgleda, nema uvek bpovevrenja da će čitalac doći do zaključka do Kojih bi Bucalo želeo da on dođe i po necki put želi da mu ih nametne Kvalifikujući događaje i nazivajući ih pravim imenom. To je, svakako, osetan medđostatak ove knjige i ta nepotrebna angažovanost knjizi može pre da šteti nego da Koristi.

U svakom slučaju, knjiga je mapisana pošteno i iskreno i ona, uprkos ovom neđostaku, predstavlja jednu objektivnu informaciju i o lovoj američkoj organizaciji i o savremenom američkom životu.

Pređrag PROTIĆ

NEPRIEVISDISNIS KNJIGE

et qlyetor ere: rorodx(Yh ape: e

James L. Herlihy

The Sleep ot Baby Kallibengćsenn „Penguin Books“

James Purdy

Colour of Bbhawk ness

„Keystone Books“

UKOLIKO JE POŽELJNO činiti izvjesna poređenja, James L. Herlihy i James PFurdy imaju dosta zajedničkog s onom grupom pisaca u Americi Koji, po mom mišljenju, nastoje da roman, naročito Mkratku priču, đoveđu megdje ma sredinu između realističkog i Krajnje imaginativnog, u kom senzibilitet vizije koji se prenosi preko događaja ponekad izlazi izvam okvira objektivne forme parabole realističkog. Zapravo faj središnji put trebalo bi da se nalazi negdje između Faulknera i Bellowa ili pak Totha, mada ga je veoma teško precizno odrediti, tim prije što on nije određen sa strane pisaca već Kritičara: s druge 'strane, proza je danas dostigia takav stupanj svestranosti metođa i postupka da je gotovo memoguće davati bilo kakva mjerila, iako činjenica da oba pisca imaju dosta zajeđničkog s pričama McCuliersove, da kođ MHerlihyja nalazimo miksturu Hemingwayevog fluiđa oka misli i omce imaginativne podloge Koja se, na primer, očituje kod Capotea, bez sumnje ostaje.

Herlihy je relativno mlad bisac, Rođen je u Detroitu 1927, Nakon izlaska iz mornarice živio jc ŽiVOtom sličnim PFaulknerovom. Prve uspjehe postigao je u kazalištu gdje.je čak i režirao jeđan svoj Kkomad, „Ludi oktobar“, Njiegov prvi roman „AlL Tali Down" („Sve pađa“) uvrstio ga je među značajne pisce Amerike. Kao i u romanima Sajliingera „Lovac u raži“, ili Capotea „Drugi glasovi, drugi, Drostori“. i Hoerlihyov junak je mladić koji se tek malazi ma pragu života. Ovu izvrsnu temu kojom se američki pisci sve više MNoriste (sjetimo 'se priče Philip Rotha „Preobraćanje Jevreja“) James L. MHerlihy upotrebljava veoma vješto. Tako je i u priči „San bebe Fil. bertson“ glavni lik ponovo jeđan miadić, devetnaestogodišnji Rudy. Herlihy ga predstavlja kao dcbelog, nesposobnog dječaka koji provodi svoj 'Život uživajući u pilulama za spavanje koje Kkrađe od svoje majke, Kao i svijet Randoipha iz Capoteovogs romana i Rudyjev svijet postaje nakaradđdna. mikstura sna i jave. Herlihy izvanredno spaja Rudyjeve snove sa stvarnošću, tako đa te sceme memaju striktno omeđenu odijeljenost. Njegova proza je prilično mafematska, međutim ona nije sredstvo kojim pisac teži za efektom. Već u prvoj priči Herlihy započinje istu temu koju obrađuju, iz jednog specifičnog ugla, i MoeCullersova i. Capote — vjera čovjeka u samog sebc i mogućnost spoznaje ljubavi.

Ono što Herlihy mastoji da ostvari, izvjesnu općm ıitmičku {ionalnost, jednu određenu atmosferu Koju

Ej

MeCullersova postiže putem nekog „unutarnjeg DpišČevoB“, glasa, J. Purdy („Boja tame“) ostvaruje putem dijaloga gdje opisi služe, kao pozadina koja ima iž-

vjesnu ulogu veze. Puvdy je logay»„svjestan i on~mhS-,

toii da taj lom bude što izrazitiji mađa, tim prije, još uobličeniji.

O Jamesu Purdyijiu James S. Michie je u časopišu London Magazine napisao: „'Njegova ludost nije znak nezdravosti ili pretjeranosti, već rezultat bavljenja univerzainom stranom uma, bavljenja lunarnim suproinim lL.awremceovom "tamnom suncu” koje daje Život“, Purdy jć jeđan od pisaca koji imaju izvanrednu moć unutarnjeg zapažanja, iako ponekad upravo ovaj Kvalitet, kojim želi da postigne vrhunsku vrijednost, dobija svoju megativnu „boju“, šio se djelimično dogođilo s pripovjetkom „63; Dream Palace“, iako su je Kritičari prozvali malim remek-djelom. Priča se i ovdje kreće oko dva dječaka, Pentona i njegovog brata Clairea. Poslije smrti nji· hove majke mekakav čovjek po imenu Kincaid obećao im je posao i označio mjesto gdje treba da ga čekaju; međutim on nikako ne dolazi (63; Dream Palace je ime jedme ulice u Chicagou). Kao i kod Herlihyja i kod Purdyja sve rezultira iz nemogučnosti primanja ili pokazivanja ljubavi, ljubavi Koja ne postoji ili koje ima suviše mnogo, iako i onaj koji voli ne može da je iskaže jer voli suviše, isto kao što i onaj koji je prima ne može da je shvati jer je suviše velika. Ovaj paradoks dat je izvrsno kod MeCullersove, Tu „MceCullersovsku“ temu Purdy naročito dobro razvija u likovima Fentona i Graingerove. U izvanrednoj sceni nakom umorstva Clairea, kađa Fenton pokušava da ga mahrani shvatajući i proklinjući svoju bijedđu, znajući da „Godot“ neće doći, (pomalo me Purdyjev Godot podsjeća na čekanje novog Krista), u foj sceni ludog otvrdnuća čovjeka, Fenton govori: „Malo dobre vruće kafe načinit će od tebe novog momka Claire“. Ludačicim smijehom on ugušuje svoju ljubav, a Purdy najbolje pokazuje koliko je senzibilitet važan za pisca jer bomoću njega ne samo da se postižu neposrednost i jezička vrsnost, već izvjesne odredene varijacije u pojmovnoj organizaciji priče (romana) upravo DO-

moću njih održavaju vezu s okvirmom organizacijom. Mario SUŠRO

„PO-

Radoslav VOJVODIĆ \

U ranu zoru

ZAĐI iz sobe i na prag stani;

sve je pred tobom, i opet sve 1uUoje. Kud, bilo kreni, s tobom, će vgavrami i tebe da prate, i espokoje.

Hajde ma put: ogrommost te čeka, i da te udomi i da te ubije;

'to joj je hrana. I tamo, iz daleka, ako se javiš, nek te tama Knije.

U svakom zvuku omama te vreba, i svaki korak glad, velika prati;

to je ono: što skiđaš sa meba, zanamenja i zvezde, da ime pozlatiš.

I u toj bo?bi, koja mema kraja, ti ćeš poginuti: bez zavičaja!

U ponoći

PRIJATELJU, to što boli, to jedino pati, ako pozna cilj. Ovđe movi grad počinje,

a obest sluti: telo će da pozlati

kv koja bukti, i mašu glad propinje!

Ovo je Banovo brdo. Ovo je grad, movi, a saždam mukom, idejom i glavom, koja je povela mekud. Ali jutros plovi sunce od sma veće, u moru Kkrvavom!

Nešto mas steže i sve mam, je malo,

i glas mas vodi, daleko, ža gorom. Hoćemo napred, pa i kad bi palo

ono šfo stvorismo, sami, pod romorom!

I to što nas »odi, što prostore čuje, imemom, je naše: putovanje smuje!

Blez Paskal

Misli

„Kultura“, Beograd, 1965; preveli Jelisaveta i Miodrag Ibrovac

/

DUBOKA, JEDNOSTAVNA Paskalova rečenica: „Misao čini čovekovu veličinu“, i dalje: „Čovek je samo iska, najslabija u prirodi, ali to je trska što misli“, trebalo bi da stoji kao drugi odabrani naslov njeSovog Dela koje je pred nama. Kada ovo MKkažemo, nislimo da je ovde sažet gotovo ceo Paskal, da se lu sustiču linije njegovih duhovnih pogleda, da odatle polaze njegovi složeni putokazi. Čovek je stvor prema Wome Paskal oseća Dbezmerno sažaljenje u isto vreme kada polaže nade u njegov hod, kada je, isto isko, skeptičan prema njegovoj humanističkoj cksplikaciji, u isto vreme kada doživljava sudbinu. opšteg kao svoju. sopstvenu. 3

Ovih hiljadu odlomaka čine, iako su samo - delav{

nekih većih zamišljenih rasprava, mogućnosti, studija ' ili iraktata, jednu složenu celinu gde se protivureč-

Nnosti na nekoj psihološkoj distanci uklanjaju i gde Je sve podređeno jednoj dubljoj primarnosti humaniteta i kauzalno-spiritualnim vezama i spojevima, Nađeni onako kako ih je pisac ostavio, nanizane na žicu ili na Kwomadićima papira, tek nakon Paskalove smrti, koja ga zatiče u 39. godini života, bivaju objavljeni u jednoj Knjizi koja svedoči o su:asnoj i borbenoj prirodi hjihovog tvorca.

Knjiga prema, izdanju Leona Brenšvika sadrži četrnaest odeljaka: Misli o duhu i stilu, Beda čovekova bez boga, O neophodnosti opklade, O sredstvima za sticanje vere, Pravda i uzrok pojava, Filozofi, Moral i doktrina, Teme]lji hrišćanske religije, Večitost. Simvoli, Proročanstva, Dokazi o Isusu Hristu, Čuda, i Polemički odlomci. Paskal u njima raspravlja sa svojim imaginarnim ili konkretnim sagovornicima, polemiše sa onima kojima dogma predstavlja zaklon za sopstvenu nemoć i neopravđanost postupaka, ukazuje na protivurečnosti ljudske prirode: njegov 8mlas je često vapaj izgubljenog u pustinji; smenjuju se seta i jetkost.

kanap, ispisane

Kao da je francuski jezik našao u ovom Wisliocu ig VII veka SVOg ako me ivorca, a ono značajnom usavršitelja, pisac koji poseduje i styara blistavu, potpunu (čak i onda kada je nedorečen!), britku, elegičnu i duhovitu frazu. Paskalov stil, iako sputavan u „Mislima“ piščevim postupkom skice, ovlašnog nagoveštaja predmeta o kome je reč, nedoslednošću (koja kod njega deluje kao Mvalitet), ostaje stil na primeru koga će se učili ne jedan pisac i ne u jednom vremenu. Čitalac se sa mukom probija Wkroz te rečenice koje se guše usled svoje kratkoće, čija clipDličnost zavodi, i čija dvoznačnost usporava pažnju, ali njegov trud biva makon vraćanja na iste odđelike, oslanjanja na brojne zanimljive beleške i komentare, bogato nagrađen.

Ovaj skeptik i altruist, za koga Šatobrijan bpiše da je u dvanaestoj godini pomoću poluga i Kkoluta pronašao matematiku, koji je u šesnaestoj napisao o Kkupinim presecima majučeniju raspravu koja se Dpojavila od drevnog doba, a u dvadeset i trećoj đokazao bojavc težine' vazduha, sa tako sjajnom perspektivora da postane maučnik prvog reda, uviđa ništavnost ljudskih saznanja ı obraća se veri sa čijom dogmom iolemiše čineći je me zatvorenim hramom poslušnosli i pokoravanja, već kučom razuma i srca, On „Mislima“ stvara jezik kojim će docnije pisati Bosije i Rasin: on je (kako sam reče. u drugom povodu samo) „pesnik, a ne opšteobrazovan čovek“. pisac koji ima sposobnost opDlođavanjia drugih Moji će doći posle njega. Tako Do Bergsonu Rusoovo obraćanic oseća nju vođi poreklo od Paskala: Paskalovo ukazivanje na protivurečnosti ljudskog razuma poslaće sistei antinomija u Ianta; Paskalova teza o bpironizmu i antiteza o dogmatizmu prethodi Hegelu, pa prema tome i marksističkom dijalektičkom metodu. Po MHef-

tingu „Paskalov sleđbenik je i Kirkegor, a mnogi Smatraju Paskala pretečom egzistencijalizma, TPrevodom Paskalovih „Misli“ dobili smo jeđnu

vrednu, potrebnu i đavnoočekivanu Knjigu,

Aleksandar RISTOVIC

KNJIŽEVNE NOVINE