Književne novine

Svetozar Samurović

Galerija Kolarćcvog narodnog univerziteta

{ VEĆ NA PRVOJ samostalnoj izložbi 1956. godine Svetozar Samurović je nagovestio svoju slikarsku ocsobonost: likovni problemi, vizija, senzibilnost -— sve se to u njega ispoljavalo u vidu vlastitog slikarskog izraza, u obliku meditativne poolske evokacije, Camurovićeva ka> „snija izlaganja Kkristalizuju utisak o njegovom slikarstvu, potvrđuju ranije pretpostavke, U stvari, Samurović se brzo formirao kao slikar, kao individualnost ša izrazitom poetskom dispozicijum. Slikarstvo za ovog umetlnika predstavija opojni medijum ispunjen igto 1Oliko tajnovitim područjima kao i sam život u kome se Samurović na svoj način susreće 8

pitanjima trajanja i večnosti sveta, sa njego- . |

vim čulnim i osećajnim vrednostima. Za Samurovića je slikarstvo i svečani čin Ssivata– lačkog procesa, neposredan intimni monolog. lirske obojenosti. Okrenut, dakle, tim i takvim sadržajima SKamurović skoro punu ~ deceniju ispunjava svoje slike magičnom atmosferom u kojoj iščezavaju, mada stalno prisutna, ljudska bića u nekim nedokučivim dubinama čiji prostori opet obiluju detaljima koji se pod dejstvom svetla preobražavaju, otkrivajući Jjedan gotovo imaterijalni Ssvw2zt, Interpretiran nežnim tonskim prelivima, briljantnim lazu= vama, krhkim obiicima, čitav taj svet egzigtira negde na granici realnog i izmaštanog, figura

tivnog i apstraktnog, na granici sete i pune životne radosti, Izmiče to slikarstvo Svakoj kruto postavljenoj definiciji. Doduše, ako je

reč o izvesnim kretanjima i umetničkim tokovima, ono se može svrstati, a to su mnogi već elaslično činili stavljajući ga u onu širo= ko shvaćenu porodicu fakozvanih Slikara sna i mašte. Uostalom, Samurovićev doprinos u formiranju ove slikarske tendencije u nas, kao i njenoj snažnoj afirmaciji, vrlo je značajan. Tako mu se ne može pripisati naročita plod ncsl, najmanje brzo i sSserijsko produkovanje, Samurović se posle deset godina istrajnog tihog filigranskog ikanja i usavršavanja 8VOg slikarskog dela odlučio na nov korak, Ova novina se, međut:m, odnosi na formalni slikarski tretman, dok su sadržajni izvori ostali isti, _ kao, ranije. Samurovićev koncept je sada jednostavniji, potez mu je postao širi i hitpiji, pastuozniji i nešto bučniji, sveden na plohu, a naglašen problem svetlosti nije u stanju da pre» uzme mnoga ranija raznolika i dalekosežna svoj stva slike, Jer, umosto ranijih unutarnjih diskret nih pulsiranja svetlosti i dragocenih detalja, bo= gato iznijangiranih tonova, današnje slikarstvo Samurovića svodi se uglavnom na svetle kolorističke obrise, zvučne i besprekorno izvedene, ali bez ranije likovne metaforičnosli i Zgusnutosti., S obzirom da se na ovoj izložbi suočavamo sa prvim izdancima Samurovićevog no> vog slikarskog Woncepta, čini se da bi svako isključivije prosuđivanje o njemu bilo preuranjen9. ,

Kemal Sirbegović

Galerija doma JNA

MLADI SLIKAR iz Banje Luke Kemal Sirbegović prvi put izlaže samostalno u Beogradu; njegova izložba ima značenje retrospektive — slikar je želeo da pokaže svoj Sstvaralački razvoj od 1961, do 1965, Gledajući OVU izložbu hronološkim redom, već kako je to uobičajeno kad su u pitanju Yetrospektive, 1skrsavaju pred nama prva iraženja slikara, njegove dileme, lutanja od realizma i neke · vrste nadrealizma do apstrakcije. Pored ovakwe koncepcijske neopredeljenosti, na Širbegovićevim slikama se ogledaju i druge oscilacije, Peekao bih da je kroz sva njegova platna do 1964. godine provejavala mladalačka ambicioznost — težnja da se izgovore „Velike reči“. Ali se iza Svega V sna suplilnmost koja kao da je čekala povoljniji vetar da razvije svoja jedra. I zaista, 1965. godina označava prekretnicu u Sirbegovićo” vom slikarstvu, Svi radovi. nastali u OVOJ BO” dini oličenje su jedinstvenog stava, pročišćene misli i osećanja. Širbegović je svoju rudu pro mašao u lirskom pejzažu. Sačinjeni prostrano u lakim, gotovo akvarelskim tonovima koji se dinamično smenjuju, njegovi elegični bejzaži izraz su profinjenog slikayskog ukusa i tople ljudske pcruke. W 7”

Vladimiiz Rozić

=

toga provlačila i izve- |

moJ berezmt inostrane

0D JB90BIJJII

PRIMER. SePgeja Aleksandroviča Jesenjina će još dugo dovoditi u nedđoumicu ave poklonike književnih teorija i pravaca zasnovanih na uverenju da umelničko delo može da se shvati, prihvati i objasni i van okolnosti kojima je inspirisano i uslovljeno, da je ono nezavisno od autorove zemaljske svakidašnjice, Da bi se potvr= dila ovakva jedna pretpostavka dovoljno je pročitati odlomak iz dnevnika pesnikove sestre Jekaterine Jesenjine (koji je objavljen u nedđelinom listu „Književna Zusija“ broj 38 od 17. septem» bra ove godine),

Razume se, time nije večemo da pesnik, po» gotovu ako je to pesnik Jesenjinovog kova, može u potpunosti da se shvati samo na osnovu ovakvih informacija, pogotovu ako su one fragmenfarne, Ali, one, u svakom slučaju, pomažu da se čitalac približi onim imaginarnim komponenftama njegove umekfničke ličnosti i da, isto= vremeno, sagleda majdalje i najdublje izvore njegove umetnosti. a

Jer, mnoge lične osobine, može se bez mu ke zaključiti iz teksta Jekaterine Jesenjine, Sergej je nasledio od svoga deda po majci, Pjodora Andrejeviča Titova. To je, kako ona priča, bio čovek koji je umeo lepo da priča, veselo da piruje ali i da se yvazbasni do gneva. Visok rastom, sivih zamišljenih očiju, svetlosmeđe kose, uredan u oblačenju, on se sviđao sebi a umeo je da se dopadne i drugima. Iad mu je, neko vreme, posao išao od yYuke, u nje= govom domu su priređivane prave terevemke na kojima je on pokazivao ništa manje istrajno= sti i neracionalističkog raspoloženja od svoga unuka pesnika, „Pijte! Jedite! Veselite se pravoslavni — govorio je deda, Nema se rašta para gomilati. Umrećemo, sve će ostati!“ Uz to, umeo je da zapeva i voleo da sasluša lepu pesmu, umeo je da odgovori na svako dečje pitanje i da udovolji dečjoj mašti, čitavu priču da izveze, ali je znao i da se razgoropadi i da bude svirep. Jednoe od wvojih sinova, koji nije došao da ga, pošto je skrivio, moli za oproštenje, bacio je sa tavana i osmogodišnjeg dečaka unesrećio za čitav život. :|

Pored toga što je, sasvim verovatno, maočitost lika porodična crta, pesnik je, živeći pet go dina pored ovog živahnog i vitalnog starca, u prvoj svojoj mladosti morao da nešto primi od njegove bogate ličnosti. No ma koliko da je ta kuća mogla da ispuni sav mjegov svet, i pored pletenja korpi, rezanja wtolica, pravljenja svVirala i još kojekakvih majgtonija kojima ga: je učio stric Peća, i pored jahanja po šumi i DO= ljima sa čika Sašom, pored priča koje je slu~

od dede i čika Vanjine žene i molitava ko-

jima ga je baka predano učila, u dečakovu dušu

se vrlo lako mogla uvući tuga za roditeljskim domom, koji je, zbog mesloge između jetrve i svekrve, bio rasturen. Ne mora to- biti izvor svega onoga što je kasnije, malo zlurado, nazvano jesenjinštinom, ali je dovoljno bilo da nagrize ionako osetljivu dušu budućeg pesnika. Njegova ljubav prema prirodi, prema Ppejzažu i štimungu &ela i prema svim njegovim stanovnicima, ljubav koja će se tako briljantno iskazati u njegovim stihovima, začela se u tim danima na livađama pored Oke, „Sergej je kaže njegova sesira — čitave dane provodio na livadama i pored Oke, Donosio je kući ribu, pačija jaja, a jednom je doneo puno vedro rakova, Rakovi su bili crni, strašni, puzali su na sve strane. Sergej je pričao gde je i s kim lovio, smejao se i majka je bivala veselijom“. U toj patrijarhalnoj porodici nauka i znanje su bili nešto nedostižno, nešto više, i uspesi budućeg pesnika u osnovnoj školi uzbuđili su čitavu porodicu. Sa zidova drevnog doma skinuti su portreti predaka i na njihovo mesto postavljena je diploma i pohvalnica mladoga školca, uramljena u nove ramovVe koje je otac, specijalno za tu priliku, doneo iz Moskve, gde je, odvojen od porodice, dugo godina radio. Podaci o tome kako je Jesenjin završio popovsko-učiteljsku školu, kako je zatim otišao u Moskvu gde ga je otac zaposlio kod svoga gazde i kako je „često počeo da dolazi kući“, dobro su poznati. Ali kada se čita tekst kao što je ovaj dnevnik jedne osobe koja ga je volela dubokom sestrinskom ljubavi i koju je on, fakođe, na svoj način, voleo, khudikamo se jasnije i intimnije doživljava drama mladoga pesnika u čiju se dušu uvlači nemir saznavanja sveta i koga počinje da muči proces opredeljivanja i izražavanja. Treba zamisliti te svađe između zbunjene i zabrinute matere i sina koji žancmaruje sve, pa i sebe, da bi dočitao neku knjigu: „Naslonivši umomu glavu na sto, Sergej je ponekad strpljivo čekao da majka ponovo žaspi, a potom je tiho vraćao lampu na sto, palio je, jedva odvrnuvši žitilj“. i; Rečeni odlomak iz dnevnika obuhvata i is8torijsku 1917. i narednu 1918. godinu, &tav Je-

____ _________ __ ____ ——— — _—— —

Simpozijum o posleratnom romanu

U BBOGRADU će se od 15 do 18, oktobra održati simpozijum O POBLERATNOM ROMANU U JUGOSLAVIJI na kome će učestvovali više pisaca iz čitave naše zemlje ı izvcslan broj gostiju iz inostranstva, Onganizator gimpozijuma je Udruženje knijžavnika srbije, koje ovim skupom želi da nastavi tradiciju

6

održavanja međunarodnih susreta pisaca u okviru pktobarske proslave oslobođenja Beograda,

Na sastanak su pozvani mnogi jugoslovenski pisci, prvenstveno romansijeri i Mritičari, od kojih su neki već prijavili svoje referate i učešće u diskusiji. Od inostranih gostiju, uglavnom romansijera, slavišta i prevođilaca jugoslovenske književnosti, pozvani su: Dr Tom Ekman, (Holandija), Jan Rosinski (Poljska), Trantišek Benhart, (Čehoslovačka), Lovet NBdvards (Engleska), Vasilij Aksjonov i Aleksanđar Romanjenko (SSSR), Andrej Vrbacki i Jan Siracki (Čehoslovačka), Gančo Savov (Bugarska), Zoltan Čuka (Ma4arska), RBoman Braini (Poljska), Gun Bergman (Norveška), i drugi.

SRBRGEJ JESENJIN

|

senjina prema događajima i promenama “koje su oni donosili takođe je poznat. Mladi, već tađa poznati pesnik, bio je pristalica revolucije. Svejedno, taj momenat iz njegovog života ostaje, u neku vuku, nedovoljno jasan ako se izgube iz viđa izvesni detalji koji ulaze u njegovu intimu. Krajem 1916. godine, kako piše Jekatenina Jesenjina, bilo mu je predloženo da napiše pesmu u pohvalu Nikolaja II. „Sergej nije mogao da piše stihove u čast Nikolaja II i uporno. je tražio da bude osolobođen toga. Ali otkazivanje \u bilo kojoj formi značilo bi povređu „njegovog imperatorskog veličanstva i Sergeja je čekala robija ili kazneni bataljon. I u tom teškom {re= nutku Sergej je dobio od oca pismo u kome mu je ovaj saopštavao o susretu s ocem Griše Panfilova. Za Grišu Panfilova bili su vezani svi njegovi slobodoljubivi, revolucionarni snovi i ta vest, o Griši bila je „prst promisli?” u njegovoj odluci...“ Jesenjin je doista dopao u disciplin= ski bataljon iz koga je, čim je počela revolucija, pobegao kuči, Ako bi se izgubile iz vida dve epizode iz pesnikova života vezane za kuću oca Ivana, odnosno za vlastelinku Lidiju Ivanovnu Kašinu, teško da bi moglo pravilno da se shvati njegov odnos prema Pjotru Jakovlje»> viču Močaljinu koji oličava i realizuje prome>

'ne koje je donela revolucija. Ma koliko da je „ličnost Močaljina interesovala Sergeja”, mada ·

je on „u izvesnoj meri poslužio kao prototip za lik Prona Oglobljina u „Ani Snjeginoj“ i komesara u „Priči o pastirčiću Peći”, on, Jesenjin nije mogao da se miri sa njegovom „akcijom koja je rušila nešto što mu je bilo blisko i drago. Žestina toga sukoba, o kojoj se može su diti po tome što je Jesenjin napustio svoje Konstantinovo, mogla bi pogrešno da se ftumači ako se ne bi znalo u kojoj se meri pesnik bio srođio s kućom oca Ivana, koja je bila neka vrsta prihvatilišta za unesrećenu i dobru decu, „Sergej je bio svakodnevni posetilac popovog frema, kod kuće je on samo spavao i radio“, Tamo je, izgleda, doživeo svoju prvu ljubav, tamo je navraćao i kasnije kao zreo čovek i slavan pesnik,

Avantura s vlastelmkom je bila posve druSdog karaktera i mnogo širih razmera, Udata žena s troje dece, Kašina je bila okružena boj= nom poslugom, luksuzom i čestim gostima. Sva je prilika da su razgovori, čitanja, pevanje i igranje kod nje bili na višem nivou nego u patrijarhalnoj popovoj kući, Pesnik koji je neprestano čitao svakahc je mogao kod nje, da nađe bolje sagovornike i da doživi uzbudljivije trenutke, Sve je to sada bilo na udaru, a realizator je bio Močaljin. Kad je, 1920, godine, do šao u Konstantinovo nije zatekao ništa od svega ondga što je ostavio. Otac je, iscrpljen čestim i teškim napadima astme, bio DPOnUO, pop Ivan je bio paralizovan, dom Kašine bio je pretvoren u ambulantu a konjušnica u klub. („Posle čaja Sergej je dugo stajao pored prozora po čijem staklu je klizila kišnica..“)

„Na iri dana pred polazak, piše Jekaterina Jesenjina, Sergej je rekao kao da govori SBr mom sebi: „Tolja je govorio da ništa neću ovde mapisati a ja sam napisao pesmu“. Ta pesma koju je tada napisao, to je dobro poznata per sma „Ja sam poslednji „pesnik sela.“

MW By

"IBI KIA

MAJEROV STAN

O „Knjievnim novinama“ od 18 septembra u rubrici „Aktuelnosti — 15 dana“ objavljen je članak Berislava Nikpalja „Majerov stan“. Kako se u navedenom članku ma više mjesta spominje Društvo književnika Hrvatske, te se ironički govori o naporima ovog Društva, molim Vas da objavite slijedeći tiekst, kako bi javnost bila obavještena o. pravom stanju stvari, odnosno o ulozi Društva književnika Hrvatske u proslavi Majerove šezdesetpetogodišnjice i u slučaju mjegova stahna.

Činjenica je, da su Berislav Nikpalj i Zlatko Tomičić uputili 21 travnja ove godine pismeni prijedlog Društivu književnika Hrvatske, u kojem se u pet lačaka nayodi što bi sve valjalo poduzeti da. se dostojno proslavi. Majerova šezdesetpetogodišnjica i đa se sredi njegova životna situacija. Međutim u tih pet tačaka bilo je nekoliko tvrdnji koje ne odgovaraju činjenicama. Iste te proizvoljne tvrdnje ponavlja Berislav Nikpalj u svom članku u „Mmjiževnim novinama“. Prije svega, nije istina da Vjekoslav Majer nema Knjige izabranih pjesama. Takva knjiga izašla je godine 1953, u izdanju „Zore“ pod naslovom „Pjesme“, To nije „površna Kknjižica-brošura“, kako kaže Nikpalj, već knjiga od 107 strana, u Mojoj ima 62} Misjerove pjesme. Valja napomenuti, da sa i u Majerovim bibliografijama ova knjiga navođi kao knjiga izabranih pjesama. Također ne odgovara istini, da' će Majerova Knjiga, koja izlazi uskoro u biblioteci „Pet stoljeća. hrvatske književnosti“ sadržavati „samo mekoliko pjesama uz prozu“, kako navodi Nikpalj. Da se Berislav Nikpalj bolje informjirao šaznao bi. da će u toj knjizi Majer biti predstavljen s ravno 4 (četrdeset i četiri) pjesme u stihu, te s dva oveća ciklusa pjesama u prozl. Tada vjerojatno ne bi predbacivao Društvu književnika Hrvatske što se ne zalaže oko jzdavanja Majerovih izabranih pjesama, jer bi tađa bio upoznat 8 činjenicom da takav izbor eto već drugi Dput izlazi. A da je savjesnije prelistao spomenuto izdanje „Zore“, ne bi ni tvrđio da Maje „do danas takve knjige nema“, Razumljivo je, da se' zbog svega ovdje navedenog, Upravni odbor DKH nije angažirao oko izdavanja Majerovih izabranih pjesama, Upravni odbor Društva književnika Irvatske nije se založio ni za izdavanje sabranih djela VJekoslava Majera, što su mu također sugerirali Berislav Nikpalj i Zlatko Tomičić. Razlog je jednostavan: posljednjih godina izašla su druga izdanja majznačajnijih Majerovih proznih. djela („Zivot puža" i „Dnevnik Ošžčenašeka“, „Zora“, 1063, te „Pepić u vre» menu j prostoru“ pod naslovom „U vrflogu grada",. „Mladost“ 1964), a upravo je u tisku Majerova Knjiga, koja Će ga predstavljati u biblioteci „Pet stoljeća hrvatske književnosti“, a u kojoj se, uz spomenute 44 pjesme i 5 oilhlusa pjesama u prozi, nalazi također roman „Život puža“, ie dvije novele i izbor iz f{elitonistike. Društvo MKWnjiževnika Hrvatske ne može {a vorizirali neke svoje članove ma.račum drugih, ba ma koliko oni prvi bili značajniji. Naime, dok je još uvijek “u Zagrebu problem naći izdavača za posve novo djelo, tj. ča prvo izdanje, u konkretnom slučaju trebalo bi se založiti za treća izdanja onih djela koja su se netom pojavila u drugom izdanju, I nabokoW, poštoji niz pisaca generacije kojoj pripada i Vjeko» slav Majer, koji također nemaju sabranih djela. Vje» rujem, da bi trebalo uputiti apel izdavačima da svim tim književnicima · objave „sabrana djela, A mi svi dobro znamo va je naša. izdavačka situacija,

Berislav Nikpali i Zlatko Tomičić predložili su također Upravnom odboru DKH da „oformi komisiju koja će pogledati Majerov vlažni sobičak i zatim da delegacija DKH ode u Gradsku skupštinu i ako je potrebno — dalje“. Od riječi do riječi isto, kac i u spomenutom prijedlogu, Berislav „Nikpalj piše u „Književnim novinama“, Što je učinile DKH, u kojoj je fazi „briga za Majera“? Pa kad već Nik" palja toliko brine ta naša briga, koju ignorantski stavlja pod mavodne znakove, mogao se raspitati O tome u fajništvu Društva književnika Hrvatske, a ne štampati dio svojih prijedloga, koje je istom fom Društvu prije nokoliko mjeseci podnio, Bilo bi mu saopćeno, da su potpredsjednik i tajnik DKH o Majerovu stanu razgovarali & načelnikom Odjela za stambene poslove Gradske skupštine u više navrata, te da Društvo književnika Hrvatske, Koliko je u njegovoj moći, zaista nastoji da sredi Majerovu tešku stambenu situaciju. O tome napokon postoji i pisme na dokumentacija u tajništvu DKH.

Tako Berislav Nikhpalj, uglavnom stoga što me poznaje činjenice, omalovažava rad DKH. On se čuđi, što je Majer na akademiji, koja je priređena u Ppovodu njegove Ššezdesetpetogodišnjice, dobio od DKH na poklon „cvijeće i dvije boce votke (!hM, Ne znam da li su to bile dvije boce votke ili čega drugoga, jer to uostalom nije važno, ali znam đa Društvo književnika Hrvatske nije bilo u mogućnosti da Majeru tom prilikom pokloni „umjetničku sliku", kao što su fo pyredloži}i Nikpalj i Tomičić, Nije bilo u mogućnosti ni da „načini prijem u povodu Majerova rođendana, i to ma sam rođendan“, kako su to Nikpalj i Tomičić lijepo i maštovito zamislili, Berislav Nihpalj nije član Društva književnika Hrvatske, ali bi ipak mogao znati, kad već o tom Društvu piče, da DKH prima određene namjenske dotacije, u kojima, na žalost, ne postoji stavka za proslave godišnjica njegovih članova. Postoji doduše i posebna de» tacija za redoviti rad Društva, iz hoje se ponekad. u ovakvim prilikama, izvuče neki skromni poklen i buket cvijeća kao znak pažnje,

Još jedna napomena: nabrajajući tolike bropusle Hrešnog DKH, Nikpali je zaboravio, da je tajnik Društva Književnika Hrvatske pozdravio Majera na akademiji, koja je u njegovu čast održana u WNerodnom svgučilišlu grada Zagreba, čestilajući mu u ime članova DKRH njegovu godišnjicu i uspjehe u njegovu Mnjičevnom radu.

Na kraju, Berislavu Nikpaljiu za utjehu, a mažšoj javnosti na zgražanje {ako do toga uepnće može doći): Vjekoslav Majer nije jedini Wnjiževnih. koji Živi u nepodnošljivim stambenim prilikama. Ima više značajnih Kknjičevnika starije generacije Moji žive u sličnim uvjetima, a da o mlađima i ne govorimo. Međutim, kako mi nije namjera da ovdje iznosim. bodatke iz fascikla o stambenoj situaciji članova DKMH, upomorio bih još samo na to, da upravo ovih dana padaju godišnjice irojice istakmutih suvreme» nih hrvafskih Mnjiževnika (Vladan Desnica, Vjeko» slav Kaleb i Marijan Matković). Nema nikakvih aka demija, a štampa, pa i ona „kulturna“, ni riječ da brozbopi,

Zagreb, 23, IX. 19605, godine

Dubravko Horvvatić

tajnik Društva Književnika Hrvatske

KNJIŽBVNE NOVINE