Književne novine

KAO ŠTO SE da videti, ja kasnim s Kkritičkin osvrtom na ovu Kknijgu. Bez krivice, međutim. U toku protekle dve godine očekivao sam da će ma njenu značajnu pojavu reagovati naši šekspirolozi ili šekspirofili (ako ih ima), ili bar Književni istoričari i teoretičari (ako im se rruži prilika), i da će tim, eventualno podrobnim reagcvanjem više učiniti za nju i njenu čitalalžku publiku no što bih, novinskim člankom, to ja mogao. Ali, sve se svršilo na očekivanju. Zahvaćeni Jlenjošću volje i intelekta, ravnodušncšću ma svaku pojavu vrednosti i, najverovatnije, malograđansko-čaršijskom „zaparloženošću i zatrovanošću (ignorisanjem, zavišću) — ljudi, pczvami da se brinu za kvalitet i čast kulture, prepustili su ovu hrabru knjigu (Klajn se usudio da pored hiljada knjiga o Šekspiru napiše još jednu!) zapravo — gumuli su je.u jalovo životarenje. Ne nvetko, eto, ponašamo se kao cne žabe koje se razgalame i rastrče na pljosnat ad limenog novčića, a ostanu mudrački mirme i spockojne ma prodor teškog kamena, vrelog metala wu njihovu ustajalost. h

Zato, bez lažne snishodljivosti: namera mi je da, ma i zakasnelo, čitaocima našeg jezičkog područja skirenenr pažnju ma valjano i muževno ebo jednog superiornog čoveka od duha i kulture. : i Hugo Klajn je Šekspiru prišao neizveštačeno. Tiukovođen željom đa u svom istraživačkom mostupku bude sam i da „oslanjajući se na sopstveno osećanje i zdrav razum, u samom dc>lu potraži nagoveštaje o prirodi i uzroku, smislu i značaju pojave“, on je — pravilno — razumeo da je centralna stvaralačko-misaona Ppredkupacija Šekspirova — „oprečnost između priviđa i istine“, da ŠeRkspivov stvaralački kredo ima sve odlike realističke koncepcije umetnosti, a Šekspirova stvaralačka „priroda sve omake humamjste i progresivnog romantičara. Razumeo je šta Šekspir nije, a šta jeste: da „nije 'objekftivistički!' posmatrač bez svog jasno određenog stava prema pojavama živoha“; da jeste dijalektičar i perspektivist, u pojimanju Moveka (.Obdaren izvanredmo oštrim. čulom za čovečmo u čoveku, Šekspir ljude vidi i sagleda ne samo cnakve kakvi su, nego i kakvi su mogli đa po»

NEMAM NAMERU da se kao pomiritelnmi šsudija mešam u polemiku koju su na stranicam:: „Književnih novina“ o ovoj knjizi vodili pisac Miloš- I, Bandić i njegov Kritičar Dragoljub S. Ismjatović. Ne želim da se opredeljujem u kontroverzi mišljenia koja su oni zauzeli govoreći o ovom „monografskom pokušaju“, kako je svoju Knjigu sam pisac nazvao. Hteo: bih samo da kažem i svoje mišljenje zaio što je to knjiga koja pruža priliku za razgovor kako o tumačenju dela jednog od najvećih savremenih jugoslovenskih pisaca tako i o problemima kKritičke analize uopšte.

Bandićeva Kmjiga sastavljena je uglavnom od prikaza-eseja koje je on objavljivao prilikom pojave pojedinih Lalićevih knjiga i od dva uvodna, naknadno dopisana poglavlja, u kojima je obuhvatio i ono što je smatrao da je neophodmo reći o Laliću da bi, bar donekle, bils

_ osvetljena i njegova ličnost. njegovo ramo stvaYalaštvo i njegovo. shvatanje književnosti. "Tako je hronološki pogled na Laličevo delo i nehotice postao metod Bandičevih kritičkih razmatranja. i

Sastavljen iz napisa pisanih u raznim VvVremenima, Pandićev monografski esej nosi tragove izvesnih ponavljanja i nesaglasnosti. Već u uvcdnim poglavljima, koja su poslednja napisana i predstavljaju neku vrstu zaključka o T.aličevom stvaralaštvu, nalaze se i stavovi koje je tek analiza trebalo da dokaže. Tamo, na prime, stoji: „Po svojoj duhovnoj strukturi i suštini Lalićevo književno delo je modernije cd bilo čega drugog što se u našoj savremenoj literaturi smatra modernim“, a to je svakako jedan od bitnih stavova do Mojih, je trebalo doći tek posle duge i detaljne analize.

Osnovna primeđba koja bi se mogla uputi- ·

fi ovoj Kkmjizi odnosi se, dakle, na njenu kompoziciju. Bandić, izgleđa, nije imao volje, strpljenja ili vremena da iz osnova preradi svoje ranije napise, uzimajući za osnovu ispitivanja Laličeve osnovne teme i glavne izražajne forme a me njegova pojedina dela. A ovo prerađivanje. bilo je relativno lako ostvarljivo zato što je u tim mnapisima bilo matevijala, zapažanja i analiza koji su mogli sašimjavati bogat sadršžaj nove, potpunije, celovitije kmjige. .

_euouG (SRL GEBI nino pain iu ar ram sa nini pa an i ai Youre air pan a n u epa aa aa ra aa ana n aaa pracena nn ar Imre maniniv a

NEGDE je povodom MBalzaka, ili je sam Balzak to rekao nekim povođom, izgovoreno nmešto slično ovome: kada čitamo neko delo, UShićeni, ne treba da uzviknemo: „Kakva Kknjiga!“ nego „Kakav čovek!“

3 Pohvala se upućuje onom koji stoji iza reoOvB. Zanemari li se ushićenje, jer bi to bila isuviše snažna reč za ovu knjigu, ipak ostaje đa je „Poljubac za drugaricu parolu“, projekcija, pre svega, jedne zanimljive ličnosti. ;

Makaveiev je po prirodi, ubeđenju i delovanju svaštar, i to je očigledno prilikom susreta sa njegovom knjigom. U njoi ima svega i svačega, i dobrog'i lošeg, i naivnog i ozbiljnog, ali pre svega raznorodnog, sa fežnjom ka sveobuhvatnosti. J )

Prepliću se u „Poljupcu“ odlomci intimnog dnevnika sa pokušajem „generacijskog“ svođenja računa, opsesija životnim detaljem i autientičnim argumentom sa fumačenjem onoga što se iza toga krije, sociološka analiza sa odbranom svojih sopstvenih ostvarenja, razmišljanje o literaturi sa bežanjem od te iste literature,

Ako bi se pokušalo naći šta povezuje ovce kraće i nešto duže tekstove, već negde na prvim stranicama nnilazi se na odgovor: „Bio je fo neuporediv doživljaj. To nije imalo nikakve VvVezec sa literaturom.“ A

Kađa kuće više ne liče na kuće, brođovi na brodove, a ni ljudi na one od pre, normalno je da ni knjige ne'liče na one knjige koje su se nekada pisale. na |

Umesto termina Književnost, „Makavejevu daleko više odgovara izraz knjiga. U njoj ne miora da bude zapleta i raspleta, sižea i milje#, karaktera i osećaja, pa da opet može da se čita, samo nko je bilo šta o čemu se može Dpisati, ~ | . ?

KNJIŽEVNE NOVINE

stanu.“). Razumeo je, konačno, da Šekspir boseduje svoj Pakao, svoju Nemilosrdnost, i svoju Nadu. A sve je to razumeo na osnovu &VOB poznavanja svetla i tame ljudske psihe, lavirinata svesti i brzaka nagona, i, zatim, na osnov! vešte, pronicljive, taname i, jstovremeno, sigurne amalize. Klajn ima oko da vidi, čulo da uoži bitno, i sposobnost da u zaključku, u otkriću, ne Dogreši, ili bar ne pogreši u tom bitnom. On poseduje onu naročitu sposobnost izuzemih aomalitičara „da sadržinsko-sudbinske kvalitete dela osvetli detaljem kao pomoćnim sredstvom, detaljem koji se pesniku intuitivno i imaginativno nametnuo, otco. Zbog toga joe besprekoran u najvišem značenju te reči. Ni pravilno postavljena pitanja daje, mahom, odgovore koji ne trpe rezervu i kojima se može suprotstaviti samo dalje i novo produbljivanje.

Istovremeno, Klajn oslobađa Šekspira okova razno-raznih ograničenih, tendencioznih i, svesno ili nesvesno zlonamenih tumača, uglavnom — buržonasko>-liberalističkih, ali i Kkvazi-sociološko revolucionamih. On razložno, precizmo i sirogo kritikuje američkog psihoanalitičara A. Andre Glaza, zauzima dosledno negativam .stav

MA

Bandić je kritičar koji se vidno odvojio od

našeg, još vladajućeg tipa kritičara-impresioni-

ste ili, bolje, kritičara-improvizatora.. Po načinu analize on podseća na Velibora Gligorića, naročiko po izuzetnoj pažnji koju posvećuje sadržaju, fačnije, fabuli dela, zbivanjima, događaju. Ali on se i od Gligorića manje Drepušta trenutnom nadahnuću i sve svoje staVovce potčinjava promišljenosti. Bandić je sasvim tačno zapazio kako mnoge slabosti Lalića Kao pisca dolaze od njegovih izuzetnih sposobnosti. Tako je, rekao bih, i sa samim Bandičem. Njegova akribija, koju smatram nesumnjivom vrlinom kritičara, često ga vodi u duge digresije koje zatrpavaju i guše njegove ideje i teze, Tipična takva digresija je navođenje niza mišljenja o karakteru Crnogoraca da bi se pripremilo izlaganje karakteristika Jalićevih JUunaka. | L Bandićevo pomavanje strane umjiževnosti je neobično veliko. Fovođom teme dvojnika i pojave đavola u „Lelejskoj gori“ on navodi čitavu jednu malu literaturu o problemu dvojništva i duhu demonizma „u književnosti. To njegovo mnanje, bogatstvom svojim, izgleda Mak pretereno i gotovo nametljivo. Tai utisak pojačava

Pomenuto je svaštarstvo Makavoejeva i u tome me treba videti nikakvo prebacivanje. Svako piše ono što mu je u glavi i bolje je ispisati nešto prihvatljivo haotično nego dosadno sređeno. I može se Makavejevu zameriti za neku inierpretaciju, recimo onu o infelektualcu (da li je uprošćeni stav Seku Turea bio prigodno izB-

bran, ili je to istinski credo autora?). ali se nc .

može poreći primamljivost mnogih replika. žapažanja ili formulacija.

U onome što je „Poljupcem“ obuhvaćeno. najlucidnije zvuče reči posvećene onome što je na prvom mestu u Makavejevljevom svaštarstvu. · Silom prilika amater u jednoj gotovo potpuno diletantskoj kinematografiji, Makavejev je.

·verovatno, intimno pre svega filmski reditelj.

a:

Sekspir kakav Jeste

NEG Klajn:

„ŠEKSPIR I ČOVEŠTVO“; „Prosveta“, Beograd 1964.

prema nemctivisanim ili spekulativnim inieypretacijama šekspirologa Bredlija i Grenvil-Barkera, ali je takođe neumoljiv kad razbija zablude najnovijih vulgarno-socioloških tumačenja: ŠajJoka kao borca prctiv vladajuće kapitalističke klase, kad scenu Lirove „molitve za siromahe i golaće“ negira kao presudnu za delo i kao tobož politički naprednu, kad pobija Stanislavskog i njegovo režisersko definisanje Jaga kao „velikog tehničara“ umelnosti intrige i zla, kad. Morzozovu i Juzovskom odriče istinitost u šagledavanju suštine Hamletovog cklevanja, itd. Klajn hoće Šekspira onakvog kakav on jeste, smatrajući da je takav — najveći. I u tome, uglavnom, ne greši. U celom toku knjige on će samo dva puta, i to parcijalno, bili ispod sVOjih mogućnosti, na nivou jednog od mhogih mogućnih, ali takođe, jednog od mnogih nedovoljno uverljivih objašnjenja, tj. objašnjenja ostavljenih u mokviru najličnijeg ukusa i utiska. kakvih je puna svceiska nauka o Šekspiru. Fošto ta podbacivanja nisu ni izdaleka presudna, ja ću ih samo zabeležiti, i to mamje kao prekor, više kao konirohno markiranie. Prvo, cdgovarajući na pitanje zašto Harvlet okleva

Monografski pokušaj o La

Miloš I. Bandić:

„MIHAILO LALIĆ: POVEST

O LJUDSKOJ HRABROSTI“, „Grafički zavod“, Titograd 1965.

ću

“VN OLy(Oy LER |. 200 9 VAZE Zo aj Aa daaa bi se' kadi Bandić povezuje Laličevo stvaralaštvo sa piscima koji, bar na prvi pogled, stoje veoma daleko od njega, kao što je, verujem, slučaj sa T. S. Eliotom ili Semjuelom Beketom.

Težište svoje &ritičke analize Bandic je šiavio na idejno-sadržinsko prcetresanje Lizlićevog dela. Pri tom je s pravcm Lanlića doveo u vezu sa egzistencijalizmom, msda je Laličeva vera u život i snage čoveka da savlada zlo u &kladui sa etikom koja je svojim humanizmcm dalel) od dvosmislene etikc egzistemcijalizm. Pokazu-

jiući kako Hajdegerovu bespomoćnu zebnju l,a-

lić prevazilazi svojim aktivizmom, Bandić tvrdi da je fime „mogućnošt jedne eli jednog humanizma i morala ne samo našlu o kazana nego i pokremuta. izvađena i nog, statičnog inventara ijudskih vrlina v menjena u času kad je bila nasužno neophodna i dragocena“. Ovo je citat iz poslednjem DOglavlja Bandićeve knjige. Međutim, več na njiemom početku on je govorio ne o mogućn9bsti etike kod Lalića nego o samoj Loalićevoj etici, koja će, oslonjena na Njegoševu etiku, „u ljudskoj hyabrosti, požrtvovanju, istrajnosti i slobodayrskoj svesti imati svoie naidragocenije komponente, svoje jezgro, svoju neiscrpnu /

i W

Pohvala parole

Dušan Makavejev: „POLJUBAC ZA DRUGARICU PAROLU“,

„Nolit“, Beograd 1965.

Toj činjenici može biti upućena zahvalnica za jedan od najbriljantnijih tekstova O probiemima domaćeg filmn. Slučaj nesrećnog i mryržvorođenog „Krsta Rakoca“ inspirisao je Makavejeva za napis kome se može pridati oreol ne samo ličnog proglasa, nego programa vada čitavog jednog kruga filmskih stvaralaca Uu čijim je vedovima, kao i oni sami, Makavejev do skoram bespomoćno bio primoran da uglavnom “stoji. „Brkata estetika na terenu“ je napad no film, „u kome svaki čas sa ekrana izlazi ru ka sa čekićem i zakucava ljudima u glavu etiketice — male naprednc ideje“. Ono što Makavejev zahteva za naše' društvo, to je kinem;itografija bez etiketa, ali sa odnosom rediheh: prema tome društvu, a ne zaklanjanjem iza brLdatih, brkatih ili obrijanih shema,

Klajn insistira na njegovom strahu od pakla; time Hamletovim religioznim bićem (previše ga naglašavajući) pokušava da objasni Hamletovo delalno „odnosno misaono biće, i time postupa uprošćemo, u suprotnosti sa složenim svetom Hamletovog „moram“, „mogu“, „smem“, „ne smem“, „zašto“ i „kako“. Drugo, nudeći ispravan ključ za vazumevanje Ledi Malkbet („mleko mjenog čoveštva“ pretvorilo se u „žuč mcčoveštva“ i baciloe je u „rastrojstvo neprirodno“), Klajn, istovremeno, biva neubedljiv kad ta gospođu proglašava mogućnim tipom engleskog shvatanja makijavelizma i kad dokazuje da ona inače nije „rođeni zločinac“.

Ali rekoh već da Klajn, uglavnom, me greši. Tcažem, šta više, da je Klajn superioran u va-

” lorizaciji Šekspirovog dela. I to treba videti.

Uzrok propasti Romea i Đulijete, ma primor, sadržan je u prostoj činjenici da za njihovu ljubav, „uzvišenu i duboku“, svet ogrezao u blagostanju ili u prljavoj trci prema blagostanju (blagospavanju, blagožvakanju, blagocmalka– nju), nije imao mi trunke razumevanja. Hamlet je shvaćen potresno i gorostasno ljudski, kao čista vatra koju su zapalile magle. Data je ona najpenspektivnija i najčovečnija dimenzija njegove sudbine. Klajn piše: „... Hamlet na kraju nalazi mir svojoj duši u saznanju da spasa ne može i ne treba da bude van spasa zajedničkog „tela“ .(kojeran pripadaju i Klaumije i Laert, i sve rcđemo i još nerođeno — D. S. IJ, u tome što bez rezerve i bez skvupula ispunjava svoju dužnost prema njemu ,i to po cenu svoje lične žitve, Svog života“. S Hamletom Šekspir je hteo, ukazuje Klajn, „ne glorifikovati,aktivnost, &likanjem Hmneaktivnosti, već najoštrije osuđifi nežovečnu alttıvnost sebičnih, mesavesnih ubica — slikanjem, supyotstavlianjem, uzdizaniem iznad nje neodlučncsti potlištenizka s niegovini neplodnim iadom. niesovom mučnom unutarniom borbom“. Što se tiče Kralie Liya, on je poluđeo kad se, posle svih jih ludosti, Žana, batnji i mučenja za»itzo — „šta je, u suštini

Nastavak na 4. strani

Dragoljub S. Ignjatović

životvorncat“. To je jedna od nesaglasnosti koje sam već pomenuo.

Pored brižijivosti u idejno-sadržinskcj ana lizi Laličevog dela, Fondić pckazuje izvesno i ije i za struzturalnu i stiska emaljizu., „nom delu. con razmatra njegc-

vu OcCbpštu „struktu”u, GcCdnc8 delova i cejne 1, najzad, i fragmentie tek: da bi otkrio bitns

karakteristike „bDiščevcg la. Mema u OVOJ Mnjizi mnogo takvih analiza, ali u njima, ipak.

jedna samosvojna crta Bandičevog pristup: KRuiževncsli. Sa izuzetkom zagrepačke Stilističke škole, strukturi dcla i siilu obično 56 gkod nas ne obraća ona pažnja iciu potpuna Rkritička analiza zahteva i zalo u tome vidim jednu dobru osobinu „Bandićeve kyitičke delatnosti. U tom smeru Bandić može dn še razvija zahvaljušući i jednoj važnoj osobini koju takođe poseduje: pažljivosti. Ima kritičara koji zapažaju- samo opšte obrise i na osnovu toga izlažu svoje utiske i donose svoj sud. Bandičeva bpažljivost čihi njegove opservacije neobično bogatim. U ovoj knjizi on je, nema sumnje, baš svojim zapažanjima najviše doprineo osvetljavanju Lalićevog dela. Iako je dosad već dosta učinjeno u olkvivanju osnovn'h crta Laličevog stvaralaštva, niko nije dao više zapažanja o tom delu od Bandića. On je, na prime, ukazao čak i na gotovo nepyimeine tekstuelne promene u kasnijim izdanjima više Lalićevih knjiga i utvrdio malo vidiljive tematskc veze između nje gove boeziic i DYOozo.

Jednom rečju, Bamdić je marljiv, radin i pažljiv kritičar, koji prilazi književnom delu sa željom da stvarno cbjasni njegovu lajnu, a ne da tu tajnu pokrije tajnom svog vlastitog izražavanja. Tolvim svojim stavcm cn se našao na sotovo dijametralno suproinoji strani od lepršave i necbavezne improsionističke kritike. Kod njega ništa nije prepušteno improvizaciji. trewutnoj imzpiraciji i zamosu, nego še Sve objašnjava, svemu se traže analogije, sve BSC podvodi pod opšti slučaj. 1 sve to on čini smirenim,

Nastavak na 4, strani

Dragan M. Jeremić

gae r e resa Oea Sr Sar aaraaO aaa e aaa ea iaeia air a rio

Tzvestan inadžijski, bundžijski duh karaktevističan je i za druge tekstove u „Poljupcu“. Nije slučajno što Makavejev navodi epizode sa ubistvom teleta od strane jedne omlađinske radne brigade ili epskim ubodima noža Živadinkc Jovanović ispred doma kulture u Ritopeku. Bizarnost, kojoj je Makavojev naklonjen, uživa njegovo poverenje zato što pomoću nje uspeva da uhvati korene pojava,protiv kojih se postavlja čitavim ielom. |

U slučaju da bi se ipak, pred kraj, pokušala naći neka definicija šta „Poljubac za drugaricu barolu“ predstavlja. možđa bi kao opravdana mogla da opstane tvrdnja da je reč o sagledavanju jednog perioda koji je ostao za nama i koji današnji tridesetogodđišnjaci pamte kao vreme svoje prve mlađosti i one koja, je došla iza. nje. Dopuna te tvrdnje mogio bi da bude postavlianje jednog odnosa prema tom vremenu.

Makavcjev ga delje i brusi, seče i zakopava. Trudi se da olkriie njegove ponorne {n\ove i želi da ih skrene prema velikim akumulncionim jezerima. Ali, ma koliko da su njesnva dobronamernost, i iskrenost razložne, ostaje primetnna sentimentalna žica za ono doba kome su ekonomsko-politički instrumenti već odavno skinuli sve velove, Ono doba koje samo nešto mlađim generacijama no što je Makaveicv'i"va izgleda vredna poštovanja i podsmeha., U Makavejeva ironije prema prvim posleratn m go-

dinpma ima, ali se često oseti da on od nje kao”

da želi da pobegnc., .

Vreme patola. ovđe je hvaljeno, sa rezervama istina, kao i svako vreme koje je ptužalo šanse za mladalačka maštanja. Ven zamesenjaštva i privida drag je, dakle, i zajedljivima kakav Makavejev zna da bude.

Utoliko bolje za veo, ufteMkhe bolie za zajedljivost, Staša Stanoj ević |

A Or -