Književne novine

KOZA iLB

MOGUĆAN

esej esej ese] esej esej esej esej –BGO | AN" esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esej esei esej ešej esej esej

ČRSTO MOŽEMO pročitati pohvalu upućenu nekom autcru, koja se zasniva ma tome da je napisao dobar romzm zato što je „čist“. Šta znači pojam „čist“ u romanu? .Mora li da bude vezan za pojam „umetnosti rađi mametnosti“? Upućuje li nas na oblast estetizma? Podrazumeva li „čistota“ rcmana samo odsustvo svakog utilitarističkog. gledišta, ili, još, i odbacivanje ideje po Mojoj je književnost uopšte, i roman posebno, potpuni izraz čoveka u njegovim mnogostrukim i složenim odncsima sa svetom? Da bismo mogli odgovoriti na ova pitanja, koja se iiču same prirode romana kao književnog roda, moramo ukratko izložiti nekoliko važnih tre-

nmutaka u razvoju moderne teorije romana.

Na početku pobune protiv realističkog metoda stoji Flober i to ne toliko kao autor „Gospođe Bovari“ ili „Sentimentalnog vaspitanja“, koliko kao autor čuvenih pisama u kojima je izlo» žio strasno i nadahnuto svoja shvatanja, svoje slutnje o potrebi drukčijeg, originalnijeg načina pisanja u oblasti romanesknog stvaralaštva. Njega više ne zadovoljava balzakovski mođel i to on majjasnije kaže u poznatom pismu od 16. januara 1852, upućenom Lujzi Kole. Navešćemo jedno karakteristično mesto iz tog pisma koje se sto godina posle Flobera mnogo citira i podrobno · komentariše: „Ono što mi izgleda divmo, što bih hteo da napišem, to je neka knjiga ni o čemu, knjiga bez veze sa spoljnim, koja bi se držala sama od sebe unutarmjom snagom stila, kao što zemlja lebdi, a ništa je me pođubpire. Knjiga koja me bi imala skoro nikakav predmet, ili bar u kojoj bi predmet bio skoro nevidljiv, aka je to moguće. Najlepša dela su ona u kojima ima majmanje sadržaja.“ Ovim rečima dovedena je u pitanje sama epska i realistička priroda romana. Njemu je potrebno, ako misli da nastavi da se razvija, da istisne iz sebe istoYijske i materijalne sadržaje; da se oslobodi poftčinjemosti stvarmom svetu, razvijajući se u samostalnu, uzvišenu, skladnu građevinu koja će najviše zadivljavati svojom konstrukcijom. Na planu. načina pisanja to znači napuštanje radnje i karaktera kao glavnih sredstava izražavanja mrealističkog romana; ha planu izraza šire shvaćenog, to znači usvajanje poetskog jezika umesto dotađašnjeg Mesto suvog i hladnog pripoveđačkog kojim se opjsuju događaji i lica uzeti iz stvarnosti,

Pola veka kasnije Marsel Prust će produbiti Tloberovo mišljenje o romanu koji više ne robuje „stvarmosti“, romanu oslobođenom. od materijalosti, kako je to priželjkivao Flober. U PFrustovoj teoriji romana, izloženoj u „Frona-

đenom. voefnenu ., 'flobenovski prezir prema stvarfion _ društvenom, materijalnom i spoljnijem, Ss 'se pojačava, dobijajući u smazi raz-

loga i prefinjenosti rasčlamjivanja. Romansijer ne treba da opisuje političke i društvene događaje: on mije hroničar savremenih zbivanja koja uzbuđuju društvo u određenom istorijskom periodu. Subjekt koga je već Flober postavio u prvi plan, dopuštajući da se konture i sadržaj objekta rasplinu u ništavilu, postaje u Prustovom delu još nezavisniji, moćniji i udaljeniji od. sveta Što ga okružava. „Pojmio sam da samo grubo i pogrešno poimamje sve stavlja u predmet dck je sve u duhu“ — kaže Prustov dvojmik Marsel (citiram prevod Vinka 'Tecilazića). Ali ni đuh ne može da izvojuje pobedu nad mrtvom, bezobličnom i nezanimljivom materijom cdmah i zauvek. Tek u retkim tremucima, unutrašnjeg obasjanja, nadahnuća, uzbuđen i uzvinut nekim slučajnim spoljnim podstrekom, on dobija krila izrastajući u fvoračžku snagu koja pobeđuje smrt i prolaznost, koja savlađuje ravncđušnost, beznačajnost i besmislenost matarijalmog sveta time što mu daje duhovno značenje i umeinički oblik. Mnoge ma prvi pogled besciljne i puste godine treba da prođu pre nego što se probuđi duh sposobam da kroz mesvesno sećanje evocira protekli život, oslobađajući mjegovu suštinu od stega i mamosa smrinosti, zaborava i praznine. U čuvenoj scemi prijema kod Germantovih Marsel, čekajući u biblioteci da se završi koncert, dolazi do saznanja o samom sebi i o Živobu uopšte. Zahvaljujući 'spo= meni ma madlenu mpotftopljenu u Maj, dve ma nejednakim „kamenim pločama u dvorištu Germantovih, zvuku iljuške koji čuje u svojoj blizini, on se iznemađa budi iz dosađe, mrtvila, pustoši, izdvaja se iz mufme reke proticanja;, saznaje, duboko potresem svoOjim. otkrićem, da samo S&tapanje udaljenih vrememnskih perioda kroz jedam utisak donosi oslobođenje od razomog dejstva vremena. Sve što je u nekoliko knjiga ispričao, mnogobrojni portreti ličnosti koje je naslikao, sredina koju je opisao, sve io ima smisla tek iz krajnje Prustove perspektive. Dekori i Junaci njegove drame bivaju tek na kraju osvetljeni sjajem jedne neočekivane vizije. |

Može li se, međutim, napisati romam samo usredsređivanjem na tih nekoliko izuzetnih tremutaka intuicije koji nam omogućuju da se iščupamo iz vlasti spoljnjeg zbivanja? U postavljanju OVO. pitanja na stranicama „Pronađemog vremena“ malazi se zgusnuto izražena sva

problematika ne samo Prustovog pothvalaYa več 1,

modernog romana uopšte. Mi, tvrdi Marsel Pru

samo mehotice, nesvesno, nevoljno š GGbdoiao prođiremo u suštinu postojanja; razum opisuje banalnosti, površinu stvari, svet koji pripada svakome i čiji nam dublji smisao izmiče sve dok mas neka vizija ne primora da ga doživimo za sebe i u potpunosti. Tntuitivno saznanje, munjevita svetlost vizionarskog doživljaja: to je kod Prusta spasonosna snaga o kojoj je sanjao Flober pomoću koje romam prestaje đa bude bamalna priča o banalnom svetu, Ali Prut zna, i to je u svemu najvažnije, da se roman ne može održati samo oživljavanjem {ih retkih umutrašnjih ozarenja. Prostori jednog romana zahtevaju da budu nastanjeni, i pored toga što su Droželi malim brojem vizija, nelm čvrstim, opipljivim, gustim i slojevitim:

KNJIŽEVNE NOVINE

„Ipak sam slutio,

primećuje Marsel u „Pronađenom vremenu“, da te istine koje inteligencija crpe izravno iz stvarnosti, ne smijemo potpumo prezreti jer one mogu optočiti, do duše ne tako čistom tvari, ali još uvijek tvari prožetom duhom, one utiske koje mam. izvam vremena donosi suština zajednička, utiscima prošlosti i sadašnjosti, a koji su dragocjeniji, ali. suviše rijetki da·bi se. umjetničko djelo moglo sastojati samo od njih. Buđući da sam ih tako mogao. iskoristiti, osjećao sam kako se u meni tiska mnoštvo istina u vezi sa strastima, karakterima i običajima... Shvatih da je sva ta građa književnog djela moj prošli život“. Prust, dakle priznaje, iako tužno. sa žaljenjem, da je nemogućno napisali „čisti roman“. Pošto je prihvatio Floberovo shvatanje, on ga u svom delu prevazilazi. Građa (strasti, karakteri, običaji.. -), je neophođan elemenat u romanu. Vizija je povezana sa Ižimjenicama. Duh, da bi mogao ostvariti svoju oslobodilačku i gradđiteljsku moć, da bi mogao dokazati nadmoćnosž riad materijom, podrazumeva postojanje i mečega što on nije (govoreći Floberovim rečima, to je predmet, suprotnost ničemtu). Mi shvatamo lepotu i veličinu „FPronađenog vremena“ tek cnda ako ga posmatramo zajedno sa ostalim delovima „Traganja za izgubljenim vremenom“, u kojima je Floberu mrska i odvralna materijalnost i·te kako prisutna,

Pavle

ZORIĆ

orije .U eseju „O nekim zastarelim pojmovima“, piše o romansijeru: „Kađa cn misli na budući roman, onda uvek način pisanja obuzima još u početku njegov duh i poziva mjegovu iuku. On ima u glavi kretanja rečenica, arhitekturu, rečnik, gramatičke konstrukcije, tačno tako kao

'što slikar ima u glavi linije i boje. Sve ono

što će se desiti u knjizi dolazi posle kao izluče= no iz samog pisanja. On se ne oslanja ni na kakvu istmu „koja postoji pre njega; može se reći da objašjava jedino samoga. sebe; mora da stvori svet, i to polazeći ni od Mega, od prašine“, Neostvarljivi Floberov san o romanu koji će sadržati samo. snagom svojih rečenica, nalazi svoj odjek kod Rob-Grijea: istimski pisac, po njemu, nema šta da kaže... Poreklo ovakvog stava Postaje nam u nekoliko razumljivo, ako uzmemo u obzir da Rob-Grije odbacuje Sartrovu angažovanu književnost; ali uopšteno dato, kao osnova jedne nove estetike romama, ovo shvatanje izaziva samo čuđenje: smemo li mi da kažemo za Tolstoja, Dostojevskog, Balzaka, Dikemsa, Prusta ili Tomasa Mana đa ih je mišta bilo cpčinilo; da nisu imali nikakvih ideja i misli da saopšte;da su „Ratimir“, „Čiča Gorjo“, „Traganje“ ili „Čarobni breg“ stvoreni pod pritiskom stilističkih problema?

· BEZ DODIRA SA. ŽIVOTOM,

Ali, Floberova koncepcija „čistog romana“, koju je Frust u mnogo čemu izmenio, ima i danas, jedan. vek posle Flobera, upornog i čuvenog privrženika u Alenu MRob-Grijeu. Za razliku od mnogih drugih romansijera koji su,samo unekoliko prihvatili floberovski ideal dopunjen prustovskim iskustvom, Alen Rob-Grije postavlja izvorni Floberov cilj kao osnovu svoje estetike. Sve ono što je Flober samo Spominjao kao jednu mogućnost koju ni sam u svojim romanima nije ostvario, Rob-Grije hoće da sprovede u delo u najzaoštrenijem vidu, Želeći da prečisti roman, da ga provede kroz fazu isposništva, kroz „kuru mršavljenja“, kako je duhovito rekao jedan kritičar, on ističe Flobe-= ra kao svog prethodnika. „Ja mne Wrevodim,

ja konstruišem, kaže u članku „Od realizma ka realnosti“. To je već bila stara ambicija PFlo-

bera: izgrađiti nešto polazeći ni od čega, Što

će se držati uspravno, potpuno samo bez oslanjanja ma na šta spoljnje prema delu, to je danas ambicija svakog romana“. Roman se postavlja prema stvarnosti kao nova, zasebna stvarnost sa svojim zakomima postojanja, Ovakvo tvrđenje može se prihvatiti ukoliko ono podra= zumeva neprekidnu dijalektičku vezu između

dva sveta; ali Rob-Grije kao da to ne do-.

pušta. Prust je znao da se veliki roman ne može stvoriti bez oslanjanja na realmcst, Rob-Grije misli da može. On prkosno izvlači pogrešne zaključke iz jedne same po sebi hipotetične te-

Ako se odstrani Sakdržaj, materijalnost, građa, alto se prekinu veze između stvamosti sveta i stvarnosti romana, onda ostaju samo „struktu-

re“ koje su, ma koliko bile znalački organizovane, bez snage, života i umetničke ubedljivostfi. Razume se da ovđe nije re o tehnici pisanja čije je preobražavanje neizbežno i plodno. Danas nam izgleda jedan roman napisan primemom balzakovskog ili toistojevskog postupka zastareo ili, u majboljem slučaju, samo mprosečan. Fabula je izgubila svoju privlačnost i tu nikakvi pozivi za vraćanje ma tradiciju ne pomažu. Moderni roman u odnosu na klasični, realistički roman pomera fežište od objektivnog ka subjektivnom; tačnije rečeno, omogućava da pojam subjektivnog dođe do vidljivijeg izraza. Ali i dalje postoji životvorna veza stvaralačke jedinke i sveta. Pogled stvaraoca, ma koliko bio ovaj zagledan u dubine psihe, ma koliko bio obuzef. pitanjima umetničkog jezika, obuhvata i svel koji se prostire u drugim dimenzijama. Velika umetnost romana stvarala se uvek tamo gde su se subjekt i objekt nalazili u neprekidnom složenom odnosu: las u neprijateljstvu, čas u lju-

'bavi, ali nikad tako uđaljeni đa nisu mogli obno-

viti svoju večnu, uzbudljivu, mučnu ili prijatnu igru.

Čitajući Tolstoja ili Balzaka, mi lako prepopnajemo svakidašnju stvarnost. Svet koji opisuju Džojs ili Kafka, međutim, ne podseća nas u tolikoj meri ma svet koji nam je blizak iz našeg

' zajedničkog iskustva. Već Prust, koji izražava.

na jedinstven i čudesan način spoj trađicije i duh nOVOB, kaže kroz usta svog dvojnika da stvarnost nije ista za svakog romansijera. Svaki značajni stvaralac stvara svoj univerzum podjedmako istinit kao i univerzum drugog nekog stvaraoca. Ova istinitost različitih, često sup-

„M

rotnih perspektiva rnogučna je zato što i pojam stvamosfi zavisi od ugla posmatranja. Stvarnost služi kao bezoblični materijal koji preobražava snaga vizije, ne vodeći računa o zdravorazumskim merilima sličnosti između umetnjkovog i stvarnog sveta. Upoređen sa Tolstojem, na primer, Džojs se više udaljava od jedne konvencionalno shvaćčene realnosti, ali ni on ne ukida pojam, realnog, objektivnog, spoljnjeg. Pored simbolističkog toka u njegovom stvaralaštvu, postoji i drugi, nafturalistički tok, kaže američki kritičar Đdmund Vilson. Upotrebljavajući ove izraze u smislu 'oji im je dao Vilson, možem5 Treći da nema nijednog izuzetnog romama koji nema elemente naturalizma. · Unutrašnji monovlos Leopolda Bluma sadrži bezbroj zbrkanih uhtisalca iz spoljnjeg sveta, koji dđočaravaju uzburk meposrednost, živoinog zbivanja ma ulicama Dablina. Romansijer povezuje pojedinačno i opžie. Život njegovim tvorevinama udahnjuje ne npstraktna „Mistota“, me filozofska iđeja kao takva, već sinteza objektivnih datosti i subjektivne vizije. Konkretno služi kao gradivo neophodmo za stvaranje simbola. Žan Pari, autor jedne studije o Džojsu, ovako objašnjava povodom Džoisove slike Dablina uzajamni mpreobražavslački odnos između postojećeg i izmišljemog, stvarnosti i mita: „Možda je bez primera da pisac uzima jJeđam grad za temu i jedimstven okvir, i da ga je opisao do tog stepema da se mogao pohvaliti kako bi, kad bi ga sveg kakav zemljotres progutao, grad taj mogao biti rekonstruisan po mjegovoim spisima. No ovaj, grad isto toliko mije mikakve veze imao sa svojim dvojnikcm kao ni mebeski Jerusalim sa zemaljskim. To je ona distanca koja od „Dablinaca“ do „Pinnegans Wake-a“ nije prestajala da se pmrođiib ljuje kao i između Džojsa i njegove epohe,

između stvarnog građa i njegovog ?riviđenja, između njegove egzistencije i mnjegova mita“. Ambicije „čistog romann“ idu dalje i od samog Džojsa; one zahfevaji dskljulčivu preokupiramost priviđenjem, mi-

tom, simbolom, imaginarnim, apstraktmom i Vvečnom obpštošću, s Jedne strane, tehničkim pitanjilica Floberovog sna o romamu bez predmeta nkav je Alen Rob-Grije, biva osumnjičen za otpadništvo! Pezmerna strast „čistog romonzma“ fraži još veće isposmištvo. Filip 'Solers ide dalje i od samog Rob-Grijea. U „Drami“ prikazuje proces nastajanja romana u romanu, način na koji stvaralačka mašta izlučuje, nezavisno od svega, jedan nov, zasebam svet (ova tema „YOmana u romanu“, danas mnogo omiljena U. an– cuslcoj 'književnosti, potiče dobrim delom od Židovih „Kovača lažnog novca“,

. Jedan ođ najnovijih načina da se rcmanam oslobodi „uslovljenosti“ spoljnim ižinjenicama je, dakle, podrobno ispitivanje strukture jezika u toku samog uobličavanja dela, koje primenjuje Solens. Drugi način, osobito kod nas rasprostra= njen, jeste nasilno filozofsko uopštavanje teme i poetizacija stila. Pošto je naš roman u Dprošlosti često bio preopterećem preteranom lokalnom bojom, đošla. je žestoka i opravdana rcakcija; ona je, omogućivši procvat romana, stvorila u isto vreme i klimu pogodnu za konstruisanje dela čiji su autori hteli da osvetle tajne opšteljudskog bez posredstva konkretnog i isto= Tijskog. Mi tvrdimo, međutim, da se dobar roman ne može održati na apstrakciji, bez oslonca na nešto „spoljnje“. Uočljiva posledica ove orjijentacije romana ka „čistoti izraza“ je težnja da se visoki ton pesničkog kazivanja sprovede kroz ceo roman. Sve scene moraju biti „savršene“; u svakoj epizodi rešava se meki osnovni filozofski ili estetički problem; mistifikovana

„suština“ baca svoje odbleske na nekoliko sto-

tina strana, i to na veoma pretemciozan način: prosto nam se mameće, hoće da nas uzbudi patetičnim glasom koji nikađa ne slabi. U delima Anditića, Crnjanskog, Krleže ili Marinkovića postoje pređasi. Krivulja prikazivanja spušta se i penje. Pojedine „velike“ scene, „scene koje se pamte“ vezane su manje upečatljivim scenama. U „čistom romanu“ nema kopči među pojedinim delovima; celo ostvarenje je napisano fako kao da treba da bude naučeno napamet. Nastojanje da se roman pretvori u poemu retko je kad urodilo plodom jer previđa razliku između poetskog i romanesknog izražavanja. Nategnuta patetika najčešći je rezultat jednog tiakvog pothvata.

Moglo bi se reći da je roman postao najvitalniji rod moderne književnosti baš zato što nije podlegao izazovu „čistote“, što ne izvažava samo usko shvaćenu estetsku realnost; već i moralnu, žilozofsku, društvenu, i sve ostale, „Či-

„sti roman“ nema samo istorijski karakter; nije

vezan, dakle, samo za period „umetnosti radi umetnosti“. Za proteklih sto godina doživljavag je mnoge preobražaje, uzbuđivao, osobito na teorijskom planu, mnoge značajne duhove, ali glavni tok razvoja velikog romana išao je ipak mimo njega.

VINJETII IZRADIO ZORAN JOKIĆ