Književne novine

Stivn SPENDER

MODERNA POEZIJA — na engleskom jeziku — mogla bi se gotovo zvati američkim pronalaskom. Opštepoznato je da su Paund i Eliot, pre prvog svetskog rata, bili ti koji su pokazali kako emgleska poezija može da se mođernizuje, a džordžijanski pesnici opovrgnu, lučenjem, od kompleksnih, strateški naklonjenih francuskih pesnika — Bodlera, Remboa, Laforga — koji su pripremali svoju osećajnost za pisanje poezije modernog grada (u suštini poezije „ružnoće“, nasuprot poelicizmima „lepote“). Oni su pokazali da tradicija mije toliko put koji krivudđa iz prošlosti i nepromišljeno se proteže u sadašnjost, koliko arsenal kojim će se poslužiti moderni pesnici koji traže u njemu stara oružja koja bi se mogla prikladno prilagoditi majnaprednijim potrebama. Čoser, na primer, sa svojom trezvenom neumoljivom neposrednošću, svojom gotovošću da sve nazove svojim imenom i ođ toga stvori poeziju, bio je možda Morisniji od Šekspira sa njegovim hiperbolama. Donova sposobnost da svija kompleksne ideje kao kovano gvožđe u obličja koja je mamefala njegova fantastična imaginacija TĐokazala je modernim pesnicima put ka analiziranju zbunjujućih kompleksnosti savrememog življenja. Iznad svega, Amerikanci su učili važnosti povratka primarnoj jedinici poezije, pojedinačnoj reči ili slici, i ponovnom građenju ma mjima, bez podleganja zavodljivostima starih melodija i metara.

Tpak, mlađi engleski pesnici i kritičari nedavno su prostavili jedno pitanje. To jest, nije li uništenje engleskog kontinuiteta koje su izazvali američki pesnici i kritičari koji su se u prvom ređu bavili američkim potrebama i koji su mpostali ekspatriote dovelo do amerjikanizacije engleske poezije. Bez ovoga prekida engleska poezija se mogla razviti duž sasvim različitih linija. Izbor Bdmunda Blandena, džor-

džijanskog pesnika — kojeg je podržavao Robert Grejvz — za oksfordskog profesora poe~

zije masuprot kandidaturi Roberta T,ouela, dramatizuje ovo pitanje (mađa bi mladi, verovatmo, da im je bilo dozvoljeno da glasaju, izabrali g. Louela).

U svakom slučaju, pošto je sve veći pritisak američkih uticaja na engleske pesnike, i pošto mnogi engleski pesnici rađe na američMim univerzitetima, čini se verovatnim đa če Tnglezi morati još meodložnije da se upitaju — da li je mođerna engleska poezija nezavisna od američke? Kao što je sve do dana današnjeg Amerikancima izgleđalo da engleski primer slabi ono što bi trebalo đa bude nezavisna i originalna domaća američka poezija, tako će sutra engleski pesnici razmatrati me postaje li engleska mpoezija minomi ogranak američke književnosti.

Trađicionalno, engleska poezija naginje onome što je Gete zvao „nevini mesečarski razvoj“, Tačno je da su početkom ovoga veka džorđžijanski pesnici postali suviše domaći, sanjalački, obični i pastoralni za jednu Englesku kojom je, konačno, dominirao London. Tpak, rat je neke pesnike probudio. Pesme koje su između 1914. i 1918. napisali Vilfrid Oven, Robert Grejvz i Sigfrid Sesum pokazuju kako lično osećana, romantična linija koja se produžuje od Kitsa do Voltera đe la Mera može da se usmeri gorčim efektima, kao u poeziji Vilfriđa Ovena o zapađnom fronfu:

Biumene usne misw fako Yımemnme

Kao ukaljano kamenje koje ljube mrtvi Imgleži. Koliko drukčije od PEzre Paunda:

Um?rlo ih, je bezbroj,

I majboljih, među njima, Za stam, krezubu Kkučki, Za sprtljanu, civilizaciju.

vilfriđ Oven i Tdvarđ Tomas, dva Yatna pesnika najvećma u engleskoj trađiciji, poginuli su u ratu, koji je možđa više od ijednog drugog razloga đoveo do preloma u razvoju enleske poezije, Jer, u stvari, ništa se bitno nije desilo u moeziji kakvu su pisali rođeni Tnglezi (Amerikanci su izbili napred fokom dvađesetih gođina) do samog Kraja one decenije kad se pojavio Odn. u svom ranom delu pođ snažnim uticaiem Eliota, a malo kasnije i Tore Rajding: ali i pod uticajem Ovena i Tidvarđa Tomasa. Crejvz je, prema tome, onaj engleski pesnik koji je (mađa živi u jnostranstvu, ma Majorki) počevši umnogome kao džorđžijnnski pesnik, održao u svojoj poeziji Trontinuitet engleske tradicije. Ovo ostaje istina uprkos njegovim izletima i digresijama tu apstrahtnu filozofsku poeziju kađ je ma njega mnogo uticala Lora Rajding: i uprkos mjegovim teorijskim fekstovima o Beloj Boginji koij sačinjavaju projektivni sistem za opremanje njegovih pesama. slikama, mitovima i Yraisom W'efre-om (zaljubljivanie u bele boginje) — slično Jejtsovoj opravđavajućoj sistematizaciji, „Viziji“ (mađa bi Greivzu bilo malo drago zbog povlačenia ove paralele). Ono što je kod Grejvza najenmgleskije to je poštenje: nije to Odnovo moštenje, gde se isWazi u njegovoj poeziji disciplinuju merilima onoga što on smatra za objektivnu istinu. nego je fo osećanje koje on pruža o potvrđivanju svojih iskaza testom svojih đoživljenih osećanja u stvarnom živott. U njegovim stihovima neprestano se čini da stvarni događaj koincidira sna poetskim:

Mad je ona iznenada ušla Činilo se da vrata mikad, neće moći i ponovo đa se 2atvoYe, ' Ni ona ih, čak mije »atvorila — oma — ona Soba je ležala otboyema poseti mora Koje mijedna vrata me bi mogla da zađrže. Ne samo povod ili predmet, nego jezik, forma i ritam koji su rezani lačno prema meri osećanog doživljaja pružaju merilo poetskog poštenja. Kad je Grejvz manje ličan, čak diđaktičan, u njegovom delu postoji poštena autentičnost jezika doživljenog sa krvlju. Uz ovo takođe iđe njegova kritika pesnika koji daju

8

engleSKMoj

LE: aa: dei Će]

TT. S. BILJIO' EZRA PAUND

VILFRID OVEN

značajne opšte iskaze o civilizaciji, Tilozofiji i tako dalje, a đa oni nisu ponikli iz pesnikovih stvarnih doživljaja. Ratnik u prvom svetskom ratu, Grejvz možda posmatra život pravog pesnika kao obavezu, kao borbu, i on ne mari neborce kao što su Vergilije, Eliot i Jejts.

Tmgleskoj liniji Relija, Vajeta i Dona čini se pravilno da poezija treba đa bude veoma bliska stvarnom. doživljaju, kakav je doživljaj vojnika koji piše pismo kući prijatelju pesniku koji je možda dvoranin — u svakom slučaju, gospodin. Čak i pesnik tako blizak engleskom seoskom maniru kao Frost nikada u potpunosti ne postliže ovaj identitet pesnika i alttivnog čoveka. Postoji koprena sentencioznosti, svesnosti o privatnoj ulozi koja se javno igra, između poezije i čitaoca čak i u sfihovima kao što su „Nešto ima što ne voli zid“. Robert Frost nikad ne prestaje sasvim da igra ulogu Roberta Frosta, i u njegovoj poeziji postoji fanano međudejstvo između ličnosti i bezličnosti, javnog i privatnog, „vokacije“ i „aVOokacije“. Od svih engleskih pesnika koji su posle rata stekli ugled Filip Larkin najviše ostaje Englez, i najviše se opire „amerikanizaciji“. On je razvio više nego ijedan pesnik posle Edvarda Tomasa osobeno intimni kvalitet ličnog, privatnog sveđočanstva. U anegdotskoj pesmi „Dokeri i sin“, đekan oksfordskog koledža, gde je pesnik obrazovam, napominje pesniku, koji posećuje Rkoledž mnogo godina nakon diplomiranja, da jeđan njegov vršnjak, Dokeri, sad u koledžu ima sina. Vraćajući se kući vozom, pesnik meditira o svom meženjenom, bezdetnom stanju[...]

Robert Frost ispričao je u jednom svom Dismu da on, da bi postigao pravi idiom, sluša razgovor koji se odvija u susednoj sobi. iza poluotvorenih vrata. Divna vežba; ali ovde se oseća razlika, da Tilip Larkin he sluša kroz vrata, on prosto ima sopstveni glas. Do tog stepena čovek meri jaz između publike i odgovornog glasa koji govori i za sebe i za druge; glasa koji gorko žali ako ne može da „komunicira“ — američkog pesnika, i privatnijeg engleskog glasa, koji ne govori baš sebi, ali niti mimalo ne brine da li ga ko prisluškuje.

Ipak, mađa čovek ne bi želeo da Larkin piše drukčije, ciljevi koje on postavlja svojoj poeziji izgledaju, u mođernim prilikama, ograničeni. Čovek se pita, takođe, nc ukazuju li oni na jedan obim uži nego što je američki, koji obeležava danas ograničenja strogo engleske poezije. U belešci pisanoj za „Bilten poetskog književnog društva“, koju je napisao kađ je jedna njegova knjiga ušla u njihov izbor, Larkin je rekao:

Pre nekoliko godina došao sam do zaključka da napisati pesmu znači. konstruisati verbalnu žamisao koja će neodređeno sačuvati jedan doživljaj, reprođukujući ga u svakome ko pročita pesmu. Mao radna definicija. ovo me dovoljno zadovoljavalo đa bi omogućilo pisanje pojedinih pesama. '·Ukoliko je ona nagoveštavala da je sve što čovek mora učiniti to da uzme doživljaj i sačuva Ba, onda je ona, međutim, bila suviše prepojeđnostavljena. Danas niko ne veruje u „poetske“ predmete, ništa više nego što veruje u „poetsku“ dikciju. Ipak, što čovek više odmiče, sve više oseća đa meki predmeti jesu poetičniji od drugih...

Ove reči tretiraju pesmu prosto kao prenosnika manje ili više (čini se da jc odnedavno postalo više) poetskog doživljaja od pesnika do čitaoca. One imaju oreol grejvzovskog poštenja, aH ja mislim da bi američki pesnici i čitaoci osetili da pesme moraju da čine nešto više. Once prosto ne „prenose“, one „komunici-

raju“, a da bi khomunicirale moraju nešto da .

„kazuju“. Karakteristično je da Larkin sa pot-

ROBERT GREJVZ

ROBERT PROST

V. H. ODN

cenjivanjem govori o „mit-ćupiću“ iz kojeg crpu neki pesnici. Ali američki pesnici uzimaju za gotovo da je pisanje poezije „strategija“ koja traži svakojake iznalaske, odsečnu tehniku, koja komunicira svest o tehnici opreznom čitaocu; ironiju, razvijanje „uticaja“ i tako dalje. Sve ovo je deo ideje „komunikacije“ koja se čini opsesivnijom kod Amerikanaca nego kod Engleza. 3

Odn je jednom primetio da svaki američki pesnik sam oseća da piše celu poeziju od početka, prvi put. Ovo znači da se američki pesnik istovremeno oseća krajnje izolovan i krajnje odgovoran. Krajnje izolovan, po tome što mora da izmišlja sve za sebe, kao da ne Dpostoji „zajednica“ poezije; ali isto tako odgovoran, jer on ima osećanje da ono što izmišlja freba da bude pristupačno i korisno drugima. Da su Eliot i Paund osećali i izolovanost i odgovornost očigledno je samo po sebi; i Tirost, isto tako izolovan, isto je fako želeo da uči svojim metodima i praksi. U kontekstu američke mođerne poezije nema ničeg iznenađujućeg u ideji da se kreativnost može naučiti. Ali engleski pesnik i dalje instinktivno veruje svom ličnom ukusu i običajima kompozicije koji su mu dati. Šta dvugo znači fraza „pesnici se rađaju a ne stvaraju“ nego da pisanje poezije podrazumeva tehnike i navike organizovanja koje se gotovo instinktivno stiču? Ipak, početkom ovog veka engleska poetska, nesmoirena, lenja nemarnost pokazala se neadekvatnom za pisanje poezije u modernom svetu; otuda veliki uticaj američkih pesnika.

Ipak, ima znakova da neki engleski pesnici počinju da osećaju da je za njih teže i preprečnije da pišu američku poeziju nego što ie smafrano ranije, kad su američki pesnici kao što su Paund i Eliot izgledali gotovo kao Englezi; i da možđa ima izvesne svrhe u razvijanju nezavisne engleske poetske linije. Slično tome, američki pesnici danas su veoma svesni sebe kao Amerikanaca, a engleske poezije kao nečeg prevaziđenog. U stvari, pisci na obe strane Atlantika postaju sve svesniji razlika između stavova. Razlika je uglavnom rezultat različitih prilika.

Američki pesnici su, kao što sam ranije prime{io, u Americi relativno izolovani. Oni ovo često gledaju sa Krajnjom gorčinom, Gorčina ne potiče upravo iz izolovanosti nego iz američke koncepcije demokratije koja nateruje izuzetnu ličnost da se vređa što je izuzetak. Samo pođ ovom pretpostavkom ja mogu da shvatim neobičnu ozlojeđenost izraženu u neobuzdano sjajnom eseju Renmdala Džerala o nejašnosti poezije (om ga pretvara u napad na

nejasnu poziciju pesnika u američkom dru-

štvu). Američka elita, čak i kađ je svesna sebe kao elite, izgleda da želi đa demokratija prizna njenu vrednost, .možda da se izjednači s njom. Tli možđa američki besnici, čak i kad su priznati, ne prevazilaze prvobitno osečanie izolovanosti koje se obično doživliava za vremce njihovog vaspitanja.

Tingleskom pesniku je teško da razume da toliki američki pesnici izgleda da misle da je biti pesnik tragična vokacija heroja osuđenog da bude zapostavljen, čak i onda kada igra dramu o tome kako je neshvaćen pred mnogobrojnom Huniverzitetskom bublikom, (Džerelov esej prvobitno je bio predavanje — koje sam slučaino lično čuo — održano u Harvardu pred nekoliko stotina slušalaca). Evropski pesnik uzima za gSotovo da će njegov odnos sa bublikom biti ono što je Rilke zvao „suma nesporazuma“, Ali smrt Džerela i Retkea, ponovlieni porazi Roberta Louela i Džona Berimena. gnev fako darovitog pesnika kao što je Šapiro na svoje kolege koji još pišu formalne stihove sve io direktno ili indirektno liči na rezultat

HI

krajnje nesrećnog odnosa američkog pesnik sa američkom publikom. a Ali, razume se, najvažnija razlika izmeđi američke i engleske poezije je u tome što, jezici i isti i različiti, i što se razlika iz dan u đan sve više povećava. Da je američka popa zija toliko, idiomatska i kolokvijalna kao š\, Amerikanci ponekad tvrde, razlika bi bila bil metnija. Ali uprkos svom modernom idjom, vođeći američki pesnici u ovom veku nastavili su da pišu jezikom zasnovanim pmoglavito n štampanoj engleskoj poeziji, staroj i mođernoi — kao što holivudski glumci govore neku Sal stu srednje-atlantskog američko-engleskog, Ma, ni nikad ne bi moglo pasti na pamet da bih u romanu mogao da pišem američki dijalog, Ali kad pišem pesmu koju će Amerikanci pre šj tati nego slušati, posle podđužeg razmišljanja iznenadilo bi me kad bi pesma, kao idiom ad. štampana izgledala drukčije od američke pesme, | Činjenica je da ima pesama Čarlsa Tomlin. sona, Deniz Levertov i Toma Gana koje, od štampane na strani, izgledaju isto toliko em. gleske koliko američke i obrnuto. Kada Čitam poeziju svojih američkih kolega, ne pada u oči jezik kao naročito različit od englesk sem ako pesnik nije namerno kolokvijalan, N, odštampanoj strani, najveći deo američkog p. sničkog idioma izgleda suštinski anglop-amori. čki — kao što je, izgleda, posle 1945, postaopi veliki deo engleske poezije. Izrazito individux. listički jezik Paunda, Volasa Stivensa i Rw. berta Louela čini se da je rezultat podvaljiva. nja njihove ličnosti ovom opštem idiomu, a m toga što su oni kolokvijalno Amerikanci. Ideja da postoji zajednički anglo-amoeriški idiom. naročito je privlačna za engleske pesnike koji pređu „Atlantik i osete da će m Ameri biti primljeni gotovo kao američki pesnici, sa ono malo posebnosti koja dolazi od britanskog akcenta. Ipak, ova ideja je uveliko iluzorna,i što pesnici svoje pesme više čitaju pred publi. kom, ovo postaje očiglednije. Poezija se go. vori, kao što se piše i slaže. Kad se govori, razlika između engleskog i američkog, često neprimetna u štampi, postaje upadljiva. Tadi postaje jasno da idiom nije samo stvar {ra

. zeologije, gramatike, reda reči itd., kojim ame-

rički pesnici, pripadajući na neki način više celokupnoj tradiciji engleske literature nogo tekućem kolokvijalnom američkom govoru, bišu. On je takođe, — i možda značajnije — stvar kako se rečenice izgovaraju, ritma, emfaz, naglasaka američkog govora. Recimo, pesnik ka) Frost, čija se poezija čita gotovo kao poezija Edvarda Tomasa, govori sasvim drukčije od bilo kojeg engleskog pesnika.

Kada Englezi čitaju za sebe američkoWi. hove oni im nameću englesko skandđiranje,' što ja, kad čitam Rasinov stih — „Vćnu toute entičre š sa proie attachće — naginjem da ga naglasim kao jambski šeks. pirov stih. Paradoksalno — a islo fako neiz. bežno — česti susreti britanskih i amoričkih pesnika ističu razliku koju omi primećuju u svojim različitim načinima čitanja naglas, 1 kao posledica ovoga među američkim pesnicima postoji osećanje — o ovome je pisao Džejmi Diki — da američki pesnici pišu odveć prema izgledu anglo-američke poezije odštampane n strani, a nedovoljno u saglasnosti sa svojim američkim sluhom.

Vilijem Kaylos Vilijems, Čarls Olson i drugi američki peshici usredsredili su. pobunu proti engleskih uticaja na pobunu protiv belog stiha. To su učinili zbog toga što oni beli stih, koji je postao gotovo mehanički uobičaien za em Bleske pesnike, smatraju za pokretačku silu ili infekciju koja dovodi američku poeziju poš ropstvo engleskog sluha. U suštini ono što je Vilijem Karlos Vilijems tražio bila je suštinska jedinica za američku poeziju, ključ za svi okolne stihove kao što je engleska jedinica beli stih, samo drukčiia. Možda bi takav stih ir balo da bude silabički pre mego naglašeni, jet američki jezik postaje sve više tonski jezik u kojem se emfaze koriste za interpretaciju naglašavanje značenja, i nisu metronomski Te gularne.

Vilijems je sumnjao đa moderni englešH pesnici temelje svoje rilmove na slušanju el gleske poezije u celini. On je želeo da oslo američku poeziju čari generacija engleskog Ti ma. Za njega, razlika između engleske i am“ ričke moderne poezije bila je u tome da „imš mnogo više nagoveštaja ka književni kompoziciji u američkom jeziku nego u cngl skom, gde su oni sputavani klasicizmom i d brim ukusom“. Premda se njegovi stavovi TP likuju od Frostovih, on ovde piše rečima A kojima bi se Frost mogao složiti: „Gde se dru de može pojaviti ono što fražimo sem u FOVO ru? Iz američkog govora za razliku od engle skog govora. U svakom slučaju (pošto nemam) pesama Koje bi se na engleskom mogle pote diti) iz onog što čuiemo u Americi. To je ne iz proučavanja klasika, čak ne ni američ" kih „klasika“. mrtvih klasika, koje, mogu da vas podsetim, nikad nismo čuli k sovore živi. Niko nije, niti može da ih u kako su napisani, nimalo više nego što m žemo čuti Grke“,

Ovo pokreće zanimljivu mogućnost, da w glezi nisu slušali kako se njihov jezik P“ vori toliko koliko Amerikanci, zato što je u SV kom slučaju sve do nedavno, engleski, govorili ili pisani, imao merilo ispravnosti koje je imal) klasno poreklo. Malo je šta imalo da se sluH sem „pravilnog naglaska“, Ima znakova da sle 1945. u Engleskoi može da se razvije oi engleski naglasak, „delimično radnički“. (Mia engleski glumci govore drukčijim ocngleski! jezikom od svih onih vitezova i dama 50 |P. zornice, niilhovih prefhodnika). Ako u gi skoj postoji novi engleski jezik on će biti dTU" čiji od američkog. i može da đovede do stva

ranja nove ensleske poezije. isto foliko nezaVP sne od američke, koliko je Amerika post od Engleske. Pp Preveo D. *'

ovIN?

KNJIŽEVNE N