Književne novine

Mudrac iz Taruse

JEDNO OD PRVIH OSEĆANJA koje je došlo s ljubavlju prema ruskoj knjizi bila je želja da vidim Konstantina Paustovskog, Pre nekoliko godina, za vreme moga boravka u Moskvi, ona se razbuktala kao snažna uspomena na prve doticaje s njegovim knjigama. Na žalost, moji moskovski prijatelji su učinili sve da me uvere kako je Paustovski teško bolestan od astme, kako su lekari zabranili gotovo sve posete njegovim prebivalištima u Tarusi, u Peredelkinu, u. Moskvi, na Crnom moru. Kao utehu ispričali su mi svežu pojedinost iz piščeve biografije, koja je kružila kao legenda. U moskovskom Centralnom domu pisaca bilo je veče Marlene Ditrih. Prisutni su je' zamolili da nešto otpeva. Odgovorila je da će pevati ako to poželi Paustovski. Pozvali su ga, bolesnog, iz njegovog doma u Kotelničkom sokaku. Kada ga je uglecala, slavna glumica je klekla, poljubila mu ruku i toplim rečima zahvalila na velikom daru na »Povesti o životu«, iz koje je upoznala i zavolela Rusiju. Paustovski je stajao zbunjen, uzbuđen, uzbuđene su bile sve zvanice u zdanju u Hercenovoj ulici te nezaboravne moskovske večeri. Mojoj želji da vidim Paustovskog tada se pridružila bojazan za njegov Život. Ona je trajala svih potonjih godina, čini se da nije prestala ni danas kada tvorca ćudesne knjige o životu više nema.

. »Crno more« je bila prva njegova knjiga koja mi je pala u ruke, dalekog prolećnog dana 1941. godinc. Počinjala je demaskiranjem stare legende o moru, završavala se saznanjem sreće što je prošlo jeqno leto, što je svaki njegov dan »bio ispunjen mudrošću, snagom, ljudskom toplinom, prijateljstvom — svim onim što nazivamo najlepšim na svetu«, U knjizi se ništa nijc događalo s ljudima koji su boravili na njenim stranicama, i dogodilo se mnogo; U NJOJ je, između ostalog, gorelo more, i ta slika koja se više nije ponovila ostala je za ceo život, Za ceo život je ostao i napor da odgonetnem tajnu knjige: bila je to knjiga uspomena, kao i sve što je autor napisao, u kojoj

Od

Winrakuzem

ao · Bretonm

JEDAN OD DUHOVNIH VOĐA pobunjene studentske omladine na Zapadu je filozof Herbert Markuze koji je, zahvaljujući burnim događajima na mnogim univerzitetima Evrope i Amerike, postao poznat i široj javnosti. Kakva su shvatanja ovog mislioca čije ime nemački i francuski studenti najčešće spominju pored imena Marksa i Maoa? O tome piše poznati francuski kritičar Rober Kanters u »Le Figaro littćraire«-u (broj 8—14 jula) povodom najznačajnije Markuzeove knjige »Jednodimenzionalni čovcek«. Položaj ovog filozofa nije nimalo srećan: optuživan je i sumnjičen i u Americi i u Sovjetskom Savezu. Čime je na sebe navukao podozrivost i stekao glas subverzivnog autora? Markuze tvrdi da danas u svetu, i kapitalističkom i socijalističkom (misli u prvom redu na Sovjetski Savez) tehnologija postaje dominantna sila, sila za sebe, koja je u krajnjoj limiji uperena protiv čoveka. Visoko razvijeno industrijsko društvo porobljiava čoveka, čini ga jednodimenzionalnim bićem. »Mi živimo i umiıemo, kaže Markuze, u znaku racionalnosti i Đrodukcije«. Ovakav tok događaja utoliko je besmisleniji ukoliko je deklarativno usmeren ka ljudskom oslobođenju; u stvari, on direktno vodi u naročitu vrstu masovnog porobljavanja. ' Potčinjeni tehnici, ljudi danas žive da bi proizvodili, a proizvode da bi što više trošili.

Horizont rada je zatvoren i nizak za sve omc koji rade, i nema drugog horizonta; jer razonoda i kultura koja se distribuira u školama i po kućama samo su dopunski proizvodi produkcije koja je zagospodarila društvom u celini. Visoko razvijeno kapitalističko društvo stvara obilje materijalnih dobara koja uspavljuju narod. Učestvujući u raspodeli bogatstava čitavog sistema, proletarijat sve manje želi da taj sistem sruši. Jedan prefinjeni sistem pritiska povezuje veoma tesno sve članove društva: svako služi nekoj birokratiji, administraciji, plani-

8

KONSTANTIN PAUSTOVSKI

su se ljudi i stvari preobražavali prema zakonima umetnosti neviđene u istoriji ruske Pisane reči, | .

Učenici piščevi, najbolji autori današnje Rusije, nazvali su fu neprekidnu knjigu uspomena »zemljom Paustovskog«. Pod njom su podrazumevali onaj čudesni predeo umetnosti u kojem je sve na izgled istinito i verodostojno kao u životu, ali je on ipak podvlašćen magičnim pravilima otkrovenja; vođeni tim pravilima, dospevamo u pitomu Meščoru s njenim dobrim ljudima i blagim obzorjima, u plavetnu Jaltu gde na kaminu u Čehovljevom domu još uvek u tuzi počivaju večiti stogovi Levitanove kisti, na trome obale Oke ili u hujne gajeve Mihajlovskog, pod drvorede pariskih kestenova ili u udžericu danskog obućara u kojoj je rođen veliki čarobnjak Andersen. »Zemlja Paustovskog« se prostire na ceo svet, na sve trenutke njegove istorije; u njoj su zbližene epohe i krajolici, njeni žitelji udišu sveži i neponovliivi vazduh novih zemalja, I ona nam se javlja kao bliska nostalgična panorama Žživota, koji. je već prohujao i koji će tek nastati.

O velikom sanjaru Aleksanđru Grinu Paustovski jie zapisao kako mu je stara Rusija »još od malih nogu oduzela ljubav prema stvarnosti« i uputila ga u sfere blistavog: maštarenja o nepostojećim zemljama. Paustovski je nastojao da nasledi Grinovu ljubav prema snovima i da istovremeno sačuva ljubav prema stvarnosti. Otud romantičarski nagon sveg Njegovog stvaralaštva, koji je toliko prkosio epohi u kojoj je živeo, otud njegova specifična kosmogonila, u kojoi je očuvano trojstvo prirode, čoveka i stvaralačkog rada. Junak Paustovskog je uvek čovek romantičarski aktivan, stvaralac; njegova socijalna i duševna jednostavnost objašnjavaju se time što je za pisca idealna ličnost prevashodno ona, koja svet preobražava trudom svojim i nemirnim duhom tragalačkim svojim. On ne dolazi u svet da ga iznova otkrije, već da ga bolje pročita, dešifruje; istorija ljudskog rođa je, između ostalog, istorija nje-

ANDRE BRETON

HERBERT MARKUZE

Tikaciji, dok su aparati pojedinih političkih parlija i sami u službi produkcije. Sloboda „iščezava, smatra Markuze, a demokratija postaje puki verbalizam.

Moderni tehnološki sistem je zatvorem. Pošto je uspeo da uguši unutrašnje fermente Olpora, on može da se širi i učvršćuje pod izgovorom da zadovoljava sve potrebe. Tehnološki stil života može opstati samo zahvaljujući nauci: »Nauka je, zbog svog metoda i svojih koncepata, načinila plan jednog univerzuma u kome Je vladavina nad prirodoni ostala povezana

Milivoje JOVANOVIĆ

govih zabluda, te je sasvim mogućno da ljudska dela i same ljudske ličnosti u jednom vremenu deluju jeretički, a u drugom postaju nosioci aktuelnog stvaralačkog posleništva. Stoga je delo Paustovskog i veliki otpor dilemama svakodnevice; kao neprekidnu priču o snu poniklom u realnosti i vaznesenom nad njenom svakodnevicom valja primiti sve njegove knjige — »Crno more«, »Blistave oblake«, »Romantičare«, »Kara-Bugaz«, »Kolhidu«, ponajviše »Povest o Životu«, knjige često neshvaćene, neprihvaćene kao svedočanstvo umetnosti.

Novelu Paustovskog »Krčma na Braginki« Bunjin je svojevremeno uvrstio u najbolje priče ruske literature. Pohvala se mogla odnositi na stil piščev, jedan od najbriljantnijih u istoriji njegova jezika, i na samu storiju, koja je odisala neobičnim strastima zemlje. Storija ima okus tragičnog, ali ie tragičnost umanjena snažnom apologijom ljudske muževnosti. Muževan čovek — to je ideal Paustovskog; njegove knjige uspomena su — knjige sećanja ma te ljude, na njihove neobične istorije, uvek obavijene maglom fajanstva. Tajanstvo čini da su nam sve ličnosti Paustovskog prisne, kao da smo ih doživeli u svojim životima, i daleke, kao da smo ih usnili u svojim snovima, u svojim najlepšim snovima. Čitajući niegove knjige, mi postavliamo sebi pitanja, odnekud važna za naše postojanie, za naše ambicije. za naše osećanje života. Da li ie postojala Hana, sušičava devojčica iz našeg i autorovog detinjstva, kraj čijeg se ranog groba osećamo tako nelagocno što ga nismo pohodili sami, je li nam eterična devojka Lena odista mogla pružiti onai miris sreće, koji svojim blaženstvom zrači samo u dečaštvu, iesmo li odista voleli svoie Nataše i Hatidže istovremeno, svesni da ljubavi umiru kao cvetovi i kao cvetovi se ponovo rađaju? Tz koie je to zemlje došao sveštenik Tregubov, koji nije mogao da podnese poniženje što je odao poštu Lavti Tolstoju, otpadniku od crkve, ba onai Toreli iz Odese sa svojim smešnim i lukavim blanovima »nodvale« revolucionarnoj užurbanosti, pa umetnik Vinkler. kadar ca umre od neuzvraćene liwbavi na mestu gde se u niemu brobudilo veliko osećanie, Đa daleka Margarita iz nevesele bioprafiie gruzinskag slikara Pjrosmamišvilijla — iz koje su to zemlie u naše živote došli svi oni i mnogi drugi. svedoci idile, života bliskog baici o ]ndskom životu? Čak i one movele Pausfovskog, čiin ie inspirneija ı nebosrednoi realnosti, pružaiu podršku wretmostavci o živofu-bairi. — setimo se samo iumaka »Odvažnosti«, »Telegrama«, »Snega«.. Prenbražni starne romantičarskope osećania u movi doživliai živnta kao baike bio je eviđentan u literarnoji slici Paustovskog,

On je naročito prođoran u njegovoj filozofiii wmetnosti. Popled ovog čoveka na misiju umet-

mosti bio je puškinski, obuzet težnjom za skla- .

dom u životu, za sklađom života i umetnosti. To se ogledalo u svim njegovim tekstovima o

Pavle ZORIĆ

sa vladavinom nad čovekoma. Naučni racionalizam nije neutralni racionalizam, već je Usmeren ka osvajanju i dominaciji. Unutrašnja logika čitavog sistema teži da zameni upravljanje ličnosti administracijom stvari, Ovaj proces porobliavanjia čoveka je prefinjen i spolia teško uočljiv. Koji čovek, uostalom, ne želi da

Živi u komforu, da ima automobil, kuću i, u

krajnjoi liniji, antiatomsko sklonište sa tclevizijom? u aaa Treba rasplamsati revolt protiv imperijalizma tehnokratskog razuma, smatra Markuze. Pobuna je mogućna zato što živi čovek ipak” odbija da bude samo instrument u službi moćnih birokratskih mašina. Kad piše o snagama Tevolta koje odbijaju da se integrišu u industrijski sistem, o jezgrima stvaralačke akcije, Markuze ukazuje na omladinu, na ljubav i Eros. Markuze je u Berlinu pred hijladama studenata govorio o moći cveta i moći ljubavi. ; Masovni revolt protiv tehnološkog društva odvešće čovečanstvo jednom novom razumu kada će ljudsko biće znati da Živi istinskim životom. Treba stvoriti, dakle, „čoveka sa više dimenzija. Tako će se obnoviti i jedna kritička filozofija, a to znači filozofija neuslovljena fehnološkim razumom, već otvorena ka mogućem. Evo jedne knjige, završava Kanters svoj članak »Kako je svet, gospodine Markuze«, dobro načinjene da rasprši iluzije srećne svesti.« i U istom broju »Le Figaro littćraire«-a objavlien je i veoma zanimljiv članak pesnika i krifičara Marka Alina pod naslovom »Jedna revolucija bez pesnika«. Kako se desilo da majska revolucija francuskih studenata nije imala svog pesničkog tribuna? Ako se pročita mnoštvo stihova ispisanih po zidovima fakulteta i štampanih za vreme burnih majskih događaja, lako se može primetiti nesrazmera između potrebe za poetskim govorom, s jedne strane, i malc literarne originalnosti, s druge, Ni jedna od ovih pesama, piše Alin, ne otkriva nov stvaralački temperamenat. To su uglavnom imitacije šara, Elijara, Prevera, Aragona, naičešće pisane u duhu nadrealističke poetike, Bretonovi stihovi bili su preplavili studentske publikacıjc. Uzalud ćemo tražiti u gomili stihova i parola rođenih u frenucima revolucionarne groznicc stil koji bi nagoveštavao budućnost. Reč jc o načinu pisanja poezije koji je već usavršem, dobro poznat, klasičan, koji pripada prošlosti. Izražavajući Žžalienje zbog ovog usvaiamja konvencionalnog stila i istovremeno nadajući se da će pokret omlađine, koji je toliko značajan, dubok i trajan, iznedriti i Svoje originalne revolucionarne pesnike, Alin se pita u kakvom se položaju nalazi danas onaj deo intelektualne omladine koji želi da stvara književna dela. Kakvo stanje zatiče i na šta može računati? Mladi odbijaju da prihvate jedan svet prepun stihijnosti i nabujalih materijalnih potreba,

icima — o posustalom Kiprenskom, hra. dmeihiCIP o dkkealomi Uajidu, plemeni. tom Andersenu, surovom Kiplingu; ponajviše u apologiji tvoračkog akta Aleksandra Grina i Edgara ina Poa, koji su se svojim delom naj. maštovitije podsmehnuli svakodevici, Život Na. poleonovog oficira Šarla Lonsevila dostojan je

' života epohe, kaže Paustovski, dostojan pažnje

či čovečanstva; isto tako Je valjan život OVah umetnika-čudaka, nesebičnih u svom tvoračkom činu, ali nagrađenih u Pošledininj instanci umetnikove akcije; tako siromašni ko. vač Ostap iz Zamošja zasluži, ljubav lepe nez. nanke iz višeg sveta, a stari Šamet Postane simbol neimara svih »zlatnih ruža« umetnosti, koje će u svim vremenima biti štedro podarene ljudima. Neki su u ovoj simbolici videli okol. nost da u delu Paustovskog »sa ogromnom snagom počinje da odjekuje motiv usamlje. nosti umetnika, njegove udaljenosti od sveta i ljudi, motiv tragičnosti umetnosti«. Paustovski je na ovo upozorenje odgovorio slikom ve. čitog ribarskog truda na moru, u drugom .poglavlju »Zlatne ruže«. Kao stotinama godina, ribari odlaze na more i nc vraćaju se svi. Iza njih ostaje spomen-ploča — »Uspomeni svih koji su izginuli ili će izginuti na moru«, Ali, naglašava Paustovski, »svcjedno je valjalo na. staviti posao — opasan i težak, koji su zaveš. tali dedovi i očevi. Pred morem se ne sme ustuknuti«. I epitaf palima prima se kao nada »Uspomeni onih koji su se borili i koji će se boriti protiv mora«. | Tako i umetnost, oličenje ljudske rešenosti da se protivi zakonima nestajanja, zakonima umiranja: : : »U našoj mašti nikad ne izblede boje, ne završava se leto i ne umire ljubav. Samo u mašti neprestano duva vetar iz cvetne zemlje i čitavog dana svetli na nebu nežni mesečev srp, U mašti možemo da se smcjemo zajecmo s Puškinom, da stisnemo suvonjavu Dikensovu ruku i da u smrznutom potoku nađemo plave Dfelijine cvetove«, : Time sc Paustovski branio od neumitnosti životnog hoda, od preterane žudnje za srećom i nesavršenosti ljudskih odnosa. Time se Paus. tovski, velikan umetnosti, borio protiv uskogrudosti svoga vremena, za Rusiju, za lepotu ruske zemlje i ruske duše, za ceo svet. “o

Kao Šamet, nije dobio ništa zauzvrat, Mimoišla ga je slava za života, i pored želje mnogih njegovih sunarodnika nije dobio Nobelovu nagrađu, dugi niz godina proveo je u znaku teške, nesavladive bolesti. No, ostao je dosle. dan svojoj viziji umetničkog delovanja, koje se nadmetfalo sa akcijom života u njegovom vremenu. Povodom Mališkinove smrti, napisao je: »Umro je, ali Crno more huji kako je hujalo za njegova života«; bile su to krhke reči utehe, koje se u punoj meri odnose i na njega samog, Otišao je kao epoha, ali je ostavio nadu u budućnost zemlje, u lepotu maštanja, u smisao stvaranja. Otišao je kako odlaze veliki umetnici, oplakan od liudi, odan onima koji su ga oplakali; ali prolazi vreme i ljudi se sećaju njegovih knjiga, i polaze, kao na hodočašće, u »zemlju Paustovskog«, i vraćaju se svojim životima ohrabreni i mudri, i smeše se racosti koja ih je pohodila iz područja njegove precizne umetnosti.

lišen duha i smisla jednog movog humanizma. Oni su ogorčeni što se produbljuje jaz između kulture i društva i pitaju se kome i čemu služe pisci.

Savrememi pesnik, suočen sa jednim stranim svetom, rezignirano mu se pokorava. Već su pesnici i mislioci XIX veka, Nerval, Malarme 1 Niče, predvideli tužnu sudbinu čovekovu; videli su ga kao umornog slugu mašine, nesposobnog da komunicira sa ostalim ljudima. DamnaŠnja poezija nasledila je takav stav i produbila ga. Da li je ikad današnji čitalac makar i pomislio da prisustvuje, kada je reč o mladoj poeziji, proiekciji, na ekranu jezika, zbrke i tragičnog diskontinuiteta naše civilizacije koja priprema vlastiti kraj? Nemoć stvaranja, iskušenja neplodnosti, ovaj spomenik u slavu tišine koji toliki savremeni pesnici podižu, sve to nije nimalo slučajno i sve to ima jedan strahovito jasan smisao: univerzum ti kome živimo suprotstavlja se svom snagom inercije stvaralaštvu, umetnosti. Najbolji mladi pisci u Francuskoj potvrđuju, u stvari, jedno: postalo je nemogućno stvarati poeziju.

Belina koja guta stranicu i koja privlači pesnike, retke nehotično izgovorene reči izlizanc od svakodnevne upotrebe ili, nasuprot fome, mnoštvo hermetičnih slika koje odbacuju ma kakvo značenje: i jedna i druga vrsta poezije odražavaju nemoć čoveka XX veka da sredi svoja istraživanja, da ih poveže niftima jedne osnovne misli koja bi ta istraživanja, ta osvajanja u oblasti đuha situirala u određenoj moralnoj perspektivi. Zasnivajući naše društvo na objektu, niegovom proizvođenju, njegovoj potrošnji i njeecovom kultu i, uporedo s tim, zanemarujući sve što je duhovno, mi smo se, kaže Mark Alin, izjednačili sa stvarima. i

Istorija poezije za poslednjih deset godina mogla bi se tako svesti na bolni, usamljeni, neshvaćeni i očajnički napor pesnika da spreče jezik da i sam ne postane prosta prvobitna materija predodređena za stvaranje čudnih „objekata koji će omogućiti filozofu, filologu i psi hijatru da malo napreduju u razotkrivanju mehanizma misli. Ali, može li se beskrajno opirati pritisku čitavog jednog otuđenog sveta? Vladavina jezika — · materije već je počela: »istraživači« zauzimaju mesta umetnika razočaranih ravnodušnošću publike. Kao vajarstvo i muzika, poezija postaje umetnost luksuza, 74tvorena u scbe, umetnost koja negira sebe sa mu zahvaljujući odsustvu svake budućnosti. Kada se sve udružuje protiv umetnosti nije li stvaralac primoran da svrši s niom, da je učini zauvek nekorisnom, neupotrebliivom? ;

Takva je situacija pred kojom se nalaze mladi stvaraoci, konstatuje Alin. Problem je u tome kako stvoriti novi tip kulture koji bi prethodio budućim, a ne sledio već postojeće modele. Totalno osporavanje sklerotičnih struktura savremenog indusirijskog društva zahteva Jedan bitno drukčiji prilaz kulturi, svežija rešenja i originalan umetnički jezik. Markuzeove analize u mnogome objašnjavaju položaj savrćemene umetnosti o kome je Alin, upotrebliavaiući ponekad iste argumente kao i Markuzć, formulisao nekoliko prodornih zapažanja.

KNJIŽEVNE NOVINE