Naša stvarnost
82
„Ideja” (u kojima je Svetislav Stefanović zahtijevao da se i ovdje spali sva slobodna i pacifistička. literatura, u koju, nažalost, spadaju i njegove pjesme o ljubavi!) dobro sa poznati, kao i principi advokata Mladena Horvata, i još nekih od članova beogradske filijale Pen-a, Pen-klub je klub aktivnih književnika, a M. Rakić je već dvadeset godina književni penzioner. Pen-klub {e klub ljudi koji zaista rade neki literarni posao, a ko u ovoj zemlji zna šta fo na tom planu rade: M. Djorić, P. Konjović, B. Popović, M. Djurić (neki istina drže profesorska predavanja — ali onda u Profesorsko društvo gospodo!). Šta je, makaft „najprosječnije vrijednog, napisao advokat M. Horvat, i šta uopšte posljednjih godina piše, sem sudskih odbrana ma kojima mu niko ne zavidi (za ađvokate |e advokatska komora, g. advokate!).
Istina, neki od ove gospode saradjuju ovih dana na jednom beogradskom parnjaku one zagrebačke revije „za teoriju i praksu”, i možda su zbog fe „teorije” članovi Pen-kluba. Ali, feorija je vezana sa praksom, i onda bi se beogradski Pen mogao proširiti i na poznate ljude od prakse... i Dva blaženstva. — Kod nas književni rad shvataiu kao neozbiljan i neodgovoran posao samo još — književnici. Kod nas još samo književni-
DESANKA MAKSIMOVIĆ
Blaženi oni što vole zvezde u mesto zlata, mirno će ostaviti semlju, smešiće se Rad idu senbhom tuđih palata, Blaženi zanesenjaci
što u zemlji borave sna, radostima njinim već nema ni broja, ni honca, ni dna. Blaženi srca čisfa,
ma Rkahvu im zadali ranu, mahnuće ruhom samo. Gospoda oni vide
pre nego što pred njega sfanu.
(Pesme, S. bh. e., Beograd 1936).
NAŠA STVARNOST
ci, za koje se stalno tvrdi da trebaju da budu „jasnovidci” — ne vide ništa. Kod nas još samo književnici, koji treba da uče i mwubjedjuju ljude, — ne uče ništa, ne znaju ništa i nemaju ubjedjenja.
Književnica D. Maksimović pisala je prije četiti godine ovako:
„...i pričala sam i njoj ponovo, kako ima boga, kako svi koji umiru gledaju pred smrt svoje pokojnike i zovu ih imenima i pružaju im ruke. Sigurno ima boga. Eto, toliko puta javili su se u san živima oni koji su poumirali, pa kažu kako je tamo lepo... I komično sam uživala u svOjim rečima koje su bile prazne čaure i u dubini mene izazivale mi neku dosadu i sitost..” (Ludilo srca, str. 12.).
Ove godine književnica D. Maksimović postala je saradnik „Hrišćanske misli,”
Prije četiri godine D. Maksimović je pisala, istima sentimentalno, no ipak pisala o teškim savremenim socijalnim problemima. („Bog mu se prikazao kao vrhovni poslodavac, i neko ko mnogo više brine o razdeobi hleba na zemlji, nego o j#kretanju zvezda”, — |L. srca, s. 57). Ove godine ona je zaboravila sve te pro-
bleme i ofišla u „Blaženstvo”, koje ćemo donijeti uporedo sa „Blaženstvom” M. Matijaševića — da bi blaženstvo bilo većel
MARIJAN MATIJAŠEVIĆ
Blažen onaj koji ore njivu
i stado pase:
mršavo bljuse, bravu ili prase
i poreze plaća.
Mahar je i gladan i poderanih gača. Cio dan, Ropati ili plužiti,
fim se može samo nebo zaslužili,
ali se porezi i lihva ne mogu razdužiti,tim se poslom bavi naš seljah,
naš sfari veseljah.
Blažen onaj koji ore polje,
jer faj je siguran da ne živi bolje
od blaga gospodnjeg,
Roje muče i tovare vuče
uvijeh jednaho gladno, danas ho i juče,
(I licu gnjevnom, pjesme.S. Brod 1956