Naša stvarnost
NEDELJA 87
— Majko, ti samo danas nisi radila. Sutra opet ideš da radiš?
Njene se ruke i dalje brzo pomiču u pravcu šava, desna brzo zabada iglu i zateže konac.
— Da, sutra opet idem da radim.
Dugo gledam kroz prozor, u noć. Oči mi upijaju mrak. Iz udova polako, beskrajno polako otiče naslagani umor. Svest mi se muti, očni kapci su sve teži.
Igla u ruci, moje majke raste.
Raste i šav, izlazi kroz prozor, u noć, i pruža se, sve dalje i dalje, obmotaće čitav svet.
Glasovi.
»Bodensko jezero« je crna, nepomična tačka u daljini.
Glasovi.
_ Razbiću ti njušku, tu tvoju pogan njuu — Ušku! dolazi glas iz daleke daljine, kao iz podzemlja.
Topot.
Trava buja.
Majko!...
Utonuo sam u zelenu, visoku travu. Predamnom, uz golo brdo koje bije vrelo sunce, uspinje se moja majka. Na leđima joj je ogromno, oerno korito. Iz korita se presipa znoj, gust i bledožut, ona se uspinje i posrće i opet uspravlja, a u zlatnoj kosi joj je beli, beli kupinov cvet...
J. RATIĆ
Karel! Čapeh: OKSFORD