Nova Evropa

ročito pod Marašlijom, činili sve da stanje bude što snošljivije: Srbi nisu smeli vredjati Turke, a Turci nisu smeli ugnjetavati Srbe, Turci meštani imali su pravo da putuju po zemlji pod oružjem, ali oni koji bi dolazili u zemlju primani su samo po jedan, i to bez oružja, No iako se raja nije smela ugnjetavati, Turci su je još neprestano držali za nešto niže; još ona nije smela slobodno nositi odelo zelene boje, koje je bilo samo turska privilegija, niti joj je odelo smelo biti lepo i okićeno; gdešto nije smela nositi ni jemenija, ni crvenih fesova, još manje fesova sa kićankama. Greške protivu ovoga Turci su nerado podnosili, 26, aprila 1821 godine skupili su se majstori abadžijskog esnala u Beogradu u londžu, da im se pročita oštra zapovest od vezira, po kojoj će se odsada vladati; izmedju ostalog u zapovesti se naredjivalo, da se majstori pošteno i esnafski nose, »zeleno i srmu na sebe (niko) da ne meće, makar (bilo i) izdrato«. U punomoćiju izdatom 20, oktobra 1820 godine srpskim deputatima, koji su polazili u Carigrad, naveo je Knez Miloš izmedju ostalih narodnih želja i to, da se svima u Srbiji odobri »jednako pravo nositi pri sebi oružje i upotrebljavati svaku odeždu i svakoga cveta (boje) po volji svojoje, — Ali uzajamno licemerstvo nije moglo prikriti pravo stanje stvari: turska taština morala se razbijati pred očevidnošću da su vremena Turaka u Srbiji otišla u nepovrat, i da su namesto njih došla druga. Zatvoreni po varošima, oni su potpuno zavisili od sela, od onoga sela koje ih nije volelo i koje ih nikad nije trpelo u sebi. Rujinirani, oni su živeli od zalogaja koji im je pružala ruka onoga koji je predstavljao srpski narod, Po izgledu gospodari, oni su u stvari bili taoci onih nad kojima imaju tobožnju vlast, Sem malog broja trgovaca i zanatlija, svi su postali bili bednici bez igde ičega, i u svojim opalim i naherenim domovima živeli su od dana na dan, Oholi i neradni, oni su držali na sebe i trpeli ljutu oskudicu; ali kad bi im glad dosadila, oni bi se spuštali do ispod moralnog nivoa, do agenata i dostavljača Knezu Milošu, ili do formalnih prosjaka, Uboge gomile turskih žena nudile su po ulicama na prodaju poslednje ostatke svoga odela, kućnog posudja, pa čak i ćeramidu i eksere od svojih kuća, ili su prosile kao najobičnije prosjakinje, Kad bi ulicom prolazila Kneginja Ljubica, bacale su joj se pred noge u prašinu, bogoradeći da im što udeli,

Koliko je bilo svega Turaka u Srbiji, za vlade Kneza Miloša, apsolutno je nemoguće tačno izvesti. Podaci Vuka Karadžića o približnom broju kuća po gradovima, varošima, i palankama, ne vrede mnogo, Jer su i suviše otprilike, i jer se odnose i na turske i hrišćanske kuće ujedno, Mršavi brojni podaci koje inače ovde-onde nalazimo nesamo što se medju sobom ne slažu već se isključuju, Čak se ni na podatke koje je o broju Turaka davao sam Knez Miloš ne možemo mnogo osloniti: dok u pismu A, A, Piniju (od 5, oktobra 1818 godine) veli da broj Turaka u Srbiji iznosi preko 7000 duša, koje vojnika, koje nastanjenih, dotle u pismu tome istom činovniku godinu i po dana kasnije (od 25. maja 1820) veli da će, sem posade, biti na 7—8000 turskih duša; i opet dokle Knez Miloš, u pismu Piniju od 6, novembra 1818 godine, kaže da u Beogradu ima na 2500 turskih domova, dotle Pirh, 1829 godine, tvrdi da Beograd ima »posade i stanovnika« na

461