Nova Evropa

da ostanu na odredjeno. ili neodredjeno vreme, kada car bude rešio, ali pod ovim uslovima: 1) drugi Turci, bilo iz Turske, bilo iz Srbije, tamo se ne mogu više naseljavati; 2) Turci koji bi hteli prodati svoja imanja mogu ih samo Srbima prodati; 3) Turci ne mogu podizati zgrade ni u predgradju ni na drugom mestu, i podvrđavaju se propisima srpskih vlasti o redu i čistoti; 4) samo vezirovi i kadijini momci mogu nositi oružje; zli Turci da se isteraju; a ako bi i posle ovih mera nastala ubijstva i neredi, Srbi imaju pravo tražiti potpuno iseljenje Turaka; 5) šanac i palisadi da se sruše; 6) Srbi imaju bezuslovno pravo trgovati u predgradju, a strani podanici mogu voditi irgovinu samo naveliko, Posle pročitanja ovođa novog hatišerila, Porta naredi da se iz Beograda isele zlikovci Turci, a sokolski i: роdrinski Turci da idu u Bosnu. Kako je već bila nastala zima, to se sokolskim i podrinskim Turcima dopusti da ostanu do proleća. Medjutim, Turci su ili odlagali iseljavanje, ili su se iseljavali vrlo sporo. Iz Ćuprije su se definitivno iselili tek krajem juna ili prvih dana jula 1834 godine, Turci u varošima i po selima pored Drine nisu hteli da se sele, već su se neki čak i oružjem odupirali, Zbog toga Knez Miloš naredi Vučiću Perišiću, »popečitelju vojno-policajnih dela«, i Lazaru Teodoroviću, »popečitelju pravosudija«, da idu na Drinu da Turke isprate »s pokretnim imanjem njinim kuda koji ushte, a ne'okretno, koje su isti Turci pod tapijama držali, da im isplate«. Do 14. jula bila su se iselila sela: Bulje i Peći u Soko, a Petrc, Lonjin, Postinje, Žabljak, Bušinje, i Besarovina — iseliše se preko Drine u Bosnu, Selo Perućac se zatezalo da se iseli, a Aluge i Rožanj se odupreše s oružjem u ruci. Zbog tog Knez Miloš naredi da »svakoga Тигčina, koji bi se protivio iseleniju svežu, i natovare ба zajedno s pokretnim imanjem njegovim na kola ili konja, pak da ga prevezu preko Drine, il upute u Sokol...« Veliki serdar Vule Grigorijević, koji je još pre toga dobio bio naredbu da iseli Turke iz Lešnice, Loznice, i Lipnice, dodje s vojskom i posle krvavih sukoba, stanovnici sela Perućca, Aluge, Bučja, Kozla, i Peći, povuku se u Soko, a njihova sela budu spaljena, Da bi koliko-toliko ublažio ovakav postupak, Knez Miloš dopusti Turcima ovih sela da se, kao gradski garnizon, smeste cdmah ispod samog grada Sokola, i dade im nešto novaca u tu svrhu. Sela Mali Zvornik, »pod topovima grada Zvornika«, i Sakar, pola sata od Zvornika, ostadoše neiseljena, Tako je najzad svršeno i sa podrinskim Turcima,

Posle ovoga, u Srbiji je ostalo Turaka još samo u gradovima: Beogradu, Užicu, Šapcu, Smederevu, Sokolu, i Kladovu, kao gradska posada, i nešto kao gradjanstvo pod njenom zaštitom, i, kao što rckosmo, u selima: Malom Zvorniku i Sakaru. Koliko ih je svega ostalo ne može se tačno znati; jedan Englez, koji je 1844 godine proputovao Srbiju i bio u mestima u kojima ima Turaka, veli da ih ima svega »nekoliko hiljada« (»a few thousands«), a u Užicu mu je rekao tamošnji vojvoda, da je »Užice glavna zaostala naseobina Turaka u Srbiji, da im se tu broj penje do 3500, a da Srba ima samo 600 duša«. Ovaj ostatak Turaka napustio je Srbiju tek za vreme druge vlade

Kneza Mihajla. Tihomir R.,. Gjorgjeuić.

464