Nova Evropa

iilozožiju, koja je danas nesamo zanemarena već i zaboravljena (a bilo bi bolje nezaboraviti je, kao tipičan oblik jedne greške koja se večno ponavlja), mi se vraćamo па nezasluženo podizanje емонсковб еКопошзкоб principa па stepen društvenoS zakoma, i mislimo da ima razloga da se taj princip porekne, t. j. da mu se odrekne važnost, budući da se čisto utilitarističkome zadovoljenju opire kao superijorna. nužda moralan zahtev, a prosečnoj potrebi utilitarističkoš zadovoljenja, le više-manje raširenom i opštem Kkvantitativu, protivi se kvalitativ, iliti ono što je kvalitativno moralno. Niti ima smisla — da bi se izašlo iz neprilike — ograničiti sfere onoga što bi trebalo dopustiti, niti onoga što ne bi smelo da se dopusti, Jer je ovaka pozicija problema uopšte lažna u svetlu etike, budući da ova ne poznaje i ne priznaje pojam »dopustnoša« i »nedopuštenoga«, Toliko je to tačno, da kadgod se pokušava da konkretno izvrši ono ograničenje, obe se sfere zbrkaju i zbunjuju, tako da izlazi da ili je sve slobodno ili nije ništa,

Teškoćš nestaje sa priznavanjem prvenstva ne ekonomskome liberizmu, već etičkome liberalizmu, i sa posmatranjem ekonomskih problem4 društvenog života uvek u odnosu prema etičkom liberalizmu, koji prezire svako autoritativno upravljanje екопотзЕти delom, budući da ga smatra umrtvljavanjem stvaralačkih mogućnosti u čoveku, pa radi toga i zaprekom porastu dobara i blagostanja, A u tome, on se kreće na istoj liniji liberizma, kao što je to i prirodno, postavši zajedničkim idealnim korenom, Ipak, ne može da prihvati tumačenje, da su dobra samo ono što zadovoljava individualnu volju, te da je i bogatstvo samo nagomilavanje sredstava u tu svrhu, IH, još tačnije, ne može da, sa svoje tačke gledišta, prihvati teoriju, da su io uistinu dobra i bogatstva, ako se svi ne slažu u tome da to budu sredstva za podizanje čovečanstva, »Sloboda«, o kojoj on govori, upućena je pravcem da pokreće duhovni život u svome integritetu, t, J. ukoliko je on i moralni život.

Pod ovim pretpostavkama, za liberalizam se sada problem postavlja tako da on, prema mestu i prema vremenu, te u datome slučaju, ne determinuje da li je izvesna mera »liberistička« {čisto ili apstraktno ekonomska), već da li је »liberalna«; ne, da li je kvantitativno produktivna, već da li je kvalitativno važna; ne, da li je njena vrednost prijatna jednome ili većini njih, već da li je ona spasonosna za jednog, za više njih, i za sve, te za čoveka uopće, u njegovoj snazi i u njegovu dostojanstvu kao čoveka. Može da se desi — pa se to često i dešava —, da u ovome ispitu liberalizam prihvaća mnoge zahteve ili bar veći deo zahteva i mer4, liberizma, kojima moderna civilizacija duguje mnoga dobročinstva, Ali liberalizam prihvaća te mere ne iz ekonomskih razlog4, već iz

197