Nova Evropa

dlagoljaštva, ı grč ruku СОтвига Мизкоба nije nikakova ћизоузка. gesta, nedo izražaj o uvjerenju djedovske i nacijonalne pravice, grč herojizma i martirija naše nacije od hiljadu godina, To je veliko vidjenje umjetnikovo,

Ali u tom trijumfalnom vidjenju sadržano je i veliko vjerovanje Meštrovićevo, da su borbe, patnje, i grčevi našega naroda Svjetskim Ratom dokončani, Grgur Ninski je samo detalj u Meštrovićevu gledanju na našu prošlost i naša budućnost, On vjeruje, kako je tisućljetna borba završena u Podunavlju pobjedom Slovenstva, tako je završena i na Jadranu, Veliki Rat sankcijonirao je poglede velikih sredovjekovnih apostolika Nikole I, Hadrijana II, Ivana VIII, i dao je slovenskim narodima prirodno pravo na samosvojni državni i narodni život. Koja bi sila na svijetu mogla naš mali narod maknuti s Jadrana kada iza njega stoji pola Evrope, čitav slovenski svijet, koji danas nema drugoga izlaza u sredozemnu КоШпи пебо jadransku obalu? ...

Meštrović je odmah nakon završetka Rata zamislio, da ovjekovječi našu narodnu i crkvenu misao na Jadranu, i već onda se bavio »Kraljevim kamenom«, krupnom figurom Svetog Jeronima, i Grgurom Ninskim, Meštrovićeva je umjetnost u svojoj osnovi vedra i optimistična, — ona znači izmirenje S prošlošću i nadu u budućnost, Ona niče iz tla, koje znači simbijozu slovenskoga i latinnskoga elementa, Sam Grgur Ninski živio je i djelovao je na zemljištu što su ga Sloveni učinili svojim istim pravom kojim su Rimljani učinili Galiju svojom postojbinom i Talijani Lombardiju svojom kraljevinom, Slovensko bogoslužje prodiralo je istorijskim razvitkom u zidine latinskih gradova na Jadranskoj Obali, pače je zašlo i u časni mauzolej drevnoga Cara Dukljanina, i kada umjetnik postavlja kip Grgura Ninskoša u peristil cara Dioklecijana, ne stavlja ga na tudje nego na domaće tle, On u ovo istorijsko mjesto ne unosi disonansu nedo izmirenje, kako unosi izmirenje i slovensko bogoslužje što se danas pjeva u najlatinskijoj gradjevini zadnjega Cara Rimljanina. U svom umjetničkom vidjenju, Meštrović nije mogaodrugšgamo postavitisvoga Grgura Ninskog: mjesto u peristilu je integralni dio njegove zamisli i njegova spomenika,

Duboko i sinovski poštujem autoritet Don Frana Bulića, ali se nikako ne mogu uvjeriti, da bi pri izboru mjesta morali biti odlučni arheološki momenti. U razvitku gradova, u kojima su antički i klasični spomenici organski i sastavni dio, jači su biološki razlozi čitavoga naroda, pa se nauka mora prilagoditi životu. Jednako se ne bih nikada mogao saglasiti, da bi se purifikacija morala tako daleko provoditi, da se i hrišćansko svetište ukloni iz Careva Mauzoleja. Rimski Panteon bio bi danas studenom ruševinom, da nije bio obraćen u crkvu; spomenik

36