Nova Evropa

(Da saznam što svijet, u njegovoj najdubljoj unutrašnjosti, održava, da vidim čitavu djelotvornu sihi i — njegovo — sjeme, te da više me kopkam mpo riječima.)

АН јао! Ono što mu nauka pokazuje, samo je smrt i pustoš. Gdje je tu živa priroda, gdje su tu senzibilni slojevi duševnosti? Ovi, izmjereni i anahzovani, ili postavljeni u taj i taj pretimac, »klasificirani i reducirani«, gube sav čar i svu foplimu meposrednosti, i pretvaraju se u dim i kosture., I u tom kontrastu izmedju uwnutrašnjih potrebša i »naučne« zbilje, »згсе se tjeskobmno steže u prsima«. Ne radi se, dakle, o rješavanju jedmog problema, kako misli mtelektualistička kritika, Da je Gete riješio problem, poezija bi bila onemogućena, jer filozofija — ova samo rješava probleme — smiruje se u poravnanju оргека, dok ovdje pjesnik ostaje u nedoumici izmedju dva protivna shvatanja, i baš nedoumica izaziva njefovu tjeskobu koja se može da očituje jedino pjesnički,

Zbog toga ne može da umiri Fausta ni pojava »duha zemlje• (sErdgeist«). Ohrabren Nostradamusovim savjetom, da otvori mrtvo srce i otupjela čuvstva svijetu duhova, okmupavši svoja smrina prsa u rumenilu zore, Faust zaziva »duha zemlje«; ali na tvrdnju prvoga, da mu se osjeća srodmim, duh ga odbija:

Du gleichst dem Geiste, den du Ђевге 5, Nicht mir!

(Ti si sličan duhu kojega ti shvataš, ne meni!)

Duhovnost traži sebe, a ona je život te bježi od smrti, Samo čula očišćena od zemaljskoga mogu da udju u svijet duhova. Ali Faust — i u tome je njefBova tragedija, ali ujedno i njefova poetičnost, — vuče za sobom svoju čulnost kao prokletstvo, čulnost koja skamenjuje vas život što tajanstveno romoni u njegovim prsima, Faust zahvaljuje »duhu zemlje« što mu je dao divnu prirodu, kao kraljevstvo i snagu, da je osjeti i da je uživa: Nicht Kalt staumendem Besuch erlaubst du mur, VerBonnst mir, in ihre tiefe Brust Луде ап den Busen enes Freundes zu schauen. (Ne dopuštaš mi samo hladno začudjen posjet, nego mi priušćuješ da zavirim u njena duboka prsa kao u grudi jednog prijatelja.)}

Faust osjeća da konkretno saznanje nije »hladno začudjem posjet prirodi«, tojest imdiferemima intelektualistička klasifiКасца грођабпјеба, перо simpatetično pristupanje realnosti kao drugom ja, kao »grudima jednoga prijatelja«, jer unutrašnja talasanja, jzbačema u spoljašnost, prikazuju se u avetnom

186