Nova Evropa

тепе, Тако је bijedno prositi, i Još k tome sa nečistom savješću, Tako Je bijedno lutati tudjmom, a oni će me ipak zgrabiti«. Faust: »Ja ostajem kod tebe«, Margareta; »Brzo! brzo! Spasi svoje bijedno dijete, Hajde! Uvijek putem uz potok gore, preko staze, u šumu unutra, lijevo, gdje su tarabe, u bari, Zdrabi ga odmah! Ono hoće da se uspravi, Još зе ргаćaka! Spasi da, spasile Kad Faust hoće da je silom odvuče, spominjući da već sviće dan, Margareta veli: »Dan! Da, dami se, posljednji dam sviće; a on je imao da bude dam moga vjemčanjal« I vidi u duhu kako se pune ulice mnoštvom, zvono zvoni, 1 nju vuku na stratište., Mefistofel ·:dolazi upozoravajući da konji već čekaju, Margareta: »Što se to diže sa tla? Onaj, onaj! Otjeraj da, Šta će om na svetom mjestu? On hoće menel« Faust: » Ti moraš da živišle Margareta: »Pravdo božja, tebi sam se predala«, Mefistofel hoće da odvuče Fausta, a Margareta kliče: »Tvoja sam, oče! Spasi me! Vi amdjeli! Vi svete čete, postavite se oko mene da me sačuvate! Henriče, ja se grozim od tebe.« Mefistofel: »Ona је osudjema,« Glas (odozgo); »Ona je spasemal« Faust iščezava s Melistofelom, dok Margareta očajno dozivlje: »Henriče, Henriče!«

Svaka riječ, svaki prikazami osjećajni pokret svjedoči o prismom pjesničkom doživljaju, Psihologija se odmotava organskom nužnošću, u spomtanom dramatskom križanju oprečnih duševnah stanja, Cio duševni život Margaretin, u početku prizora, usredsredjen Je u jedmoj mish; u mudsli na grijeh i ma nesreće koje je izazvao; ali ma zvuk ljubljenoša glasa, cijela raskoš prošlih dana budi se u njoj, Ona bi htjela da je zadrži, da obnovi prošlost i da se spase od strahota u kojima se nalazi, i da ponovno okuša nekadašnje poljupce, Jao! omi su , tako hladni, i njoj je Фако ftjeskobno u Faustovu zagrljaju, Prošlost se ne vraća, jer grijeh se ne da zbrisati:;: mrtva majka i udavljemo dijete isprečuju se pred njom, a i Faustova je ruka zamazana krvlju njena brata, Ne ostaje Joj drugo do počinalk u smrti, Ali, i u posvemašnjem odricanju od života, i u času kad izriče želju da niko ne smije da leži kraj nje u grobu, život Joj se nasilno nameće uspomemom na ljubavni zagrljaj, {Dramaski se konflikt odigrava ovdje u једпош vamredno spontanom asociramju!) Kako je bilo lijepo priviti se uz bok draбоба! Ме, зуе зи to varava prividjenja prošlosti, sve Je to iščezlo u nepovrat, ı ona ne smije da nato misli, Izaći će iz tammice jedino ako je vam nje čeka grob, Pa ipak, i u tome času otima joj se nehotično uzdah »O Henriče, kad bih ja mogla s toboml« (O Heinrich, kommt ich mit!) Jedan jedini uzdah, ali u kojemu je zgusmuta cijela tragedija jedne slomiljeme mladosti i jedme skršeme ljubavne sreće u пјепи ртvom zametku, I onda grozne slike koje je progone: dijete koje se hoće da uspravi u bari, praćalkajući se nožicama, avet mrtve

195