Nova Evropa

Spomenuuvši sunce, pogleda na zapad gdje se P crnoj planini shlanjalo, a zatim se pokloni i neholiho puta prehPrsti. Zrahe foga istoga sunca u gustoj dubravi pozlačivale nedavnom bišom umiveno lišće, fe ono poigrava na zelenilu mlade jesenshe frave ljepše nego prolječem. Tu i famo iz grmlja virilo nebo blijeđožuto i rumenhasto cuijeće, koje reb bi da je htjelo i sahriti se i pobazati se ljudshim očima. Sfarom ljebaru činilo se da nibad nije disao mirisniji vazduh, što faho razueseljuje, i sjeti se zadušljivog, gustog vonja baruština uz Воје зи зе jufros provezl. 1 ne znadijaše da protumači zašto se u njegovu pamćenju jauviše ona izblijedjela slova nad vratima buća uz cestu.

Oudje, hroz golema debla hrostova, bubava, i nešfo manjeg jasenja, vidjele se fahodjer ošumljene gore, ћабо da se Ponibue činile golemom ufurdom u Poju se može doći jedino s istoba, othuda su i oni prispjeli. Iz dubrava čulo se polcibipanje, diple i pomiješani glasovi stohe. Učesfao fopot i Pblopotanje zvonaca, fe pjesma i dozivanje, jer je već sunce zalazilo. A bad je zašlo, sve šare postadoše blijede, osim na nebu: ono se u faj časaP prehri rumenilom i živom plaveti, bao lice Dbezdanoga jezera, šfo se uvalilo medju crvene blisure. I Uroš i Obrad pogledaše nebo, što je pohlopilo selo medju brdima. Na njemu još ni fraga Pojoj zvijezdi, no pratilac staroga liječniba ipah je famo nešfo vidio:

— Pogledaj! reče. Nad Bosna-Pbulom nešto se crno uobrug vije, Vije se, brate, i spušta na Ponab. Ondje su se, baže moj djed, Kofromanouići popeli had amo prebjegoše, a i mi s njima.

Liječnih pogleda, te uistinu spazi dva orla brstaša, boji se na plavetnilu neba crnili, pa jedan za drugim bružeći spuštali sve niže. Njemu se činilo da čuje i šum ovih hraljevshih plica. što oživuljuju davno opustjelu gradinu.

Orlovi, Pružeći sue niže, iščezoše u crnini planine i Pule, baš had je pufnibe staza dovela na čistina. Odavle im se ubaza tamno-zeleni breščić, i na njemu, u debeloj sjeni soleme planine, hrpa tamnih zgrada. Zidovi i pločati im brovovi samo gdjegdje virili medju drvuefima, no ipab se moglo naslućivati babo su velibe i ofurdle starinom.

Ma dogledu onog naselja, Obrad se frgnu i odjednom zapjeva: Grad gradila tri brata rodjena..,

Njegov snažni i zvonbi glas jebnu medju dubravama 5ре do planine, no odjednom zamubnu, bao da se je nečeg sjetio, Duboho uzdahnu i reh bi zasrami se foga uzdaha, jer odmah zatim pohaza rubom na breščić i reče ponosno:

— Ono su naše buće, duorovi Gavranovi!

A ljehar zapita:

— Kad smo već blizu i niho ne čuje, reci mi habav je fo u Vas ranjenih i Phabve rane?

383