Nova Evropa

odlučujućim faktorom procvata i blagostanja italijanskih republika XIII stoleća, Fašizam odbija i prvu i druću amalodiju: »Mi smo« — lazao je G, Musolini (u svom. govoru od 26, maja 1927) u Slkupštini — »stvorili talijansku wnitarističku Državu, Zamislite _ samo da, čak tamo od Rimskog Carstva, Italija nije imala jedne

unitarističke države!« — Malo pre toga (1926), Musolini je pred Direktorijem svoje partije rekao: » — Ми зе, dakle, nalazimo u jednoj Državi koja kontroliše sve snage, dejstvujući u krilu Nacije. Mi kontrolišemo moralne snage, mi kontrolišemo ekonomske snađe, mi se dosledno nalazimo u punoj korporativnoj Jašističkoj Državi.,..« — I, konačno,: — »Mi predstavljamo jedan nov princip u svetu, mi predstavljamo antitezu jasnu, Кајебопспи, ·defimitivnu, demokratije, plutokratije, masonerije, u jednu reč, celoga sveta besmrtnih princip4 iz 1789« (Musolini: »Govori« iz 1926, str, 120), Univerzalnost Fašizma, njeđova uloga u istoriji, označena je u toj zgradi čiji su temelji postavljani od postanka Fašizma do danas. A da se to postigne, trebalo je odagnati ceo svet predrasuda i verovanja, koješa je Italija bila prepuna, trebalo je obračunati sa celom jednom istorijski odlučnom ftradicijom, kakva je bila italijanska liberalna tradicija, koja je ulazila u same osnove italijanske države,

Ти su, razume se, bile mnoge teorije, poplavljajući talijanske literarne kavane i salone, u kojima se inteligencija биђЏа 504:mama u razdovorima, a svi su se kretali oko tođa da li da prihvate ili da odbiju Fašizam, koji je u medjuvremenu postajao stvarnost, Ko je proživeo te italijanske godine, taj je mogao Копstatovati, koliko je jedna velika i plemenita бепетастја talijanskih moz8eova bila daleko od toga da dejstvuje i da ispuni život alkeijom, koju su dogadjaji tražili, Musolini je bio čovek alcije u času neodredjemom i bolesnom, u kome je najveći deo italijanske misli summjao, »ispaštajući« grehe koji možda nisu ni učinjeni, on je predstavljao veru u jedan mitos, smisao za stvaranje i ostvarivanje, Musolini je talijanskoj omladini, koja nije mogla sva da se utopi u komunizam, a koja isto tako nije mogla više da se vrati idealima predjašnjih deneracija, dao mogućnost čvrstog opredeljenja. Korporativna Država predstavljala je, u tome redu ideja, ostvarenje jednog sna, otpočinak na jednom lutanju, i prekid stalnog nepoverenja, Musolini lično, utelovljujući u sebi rasne elemente Italijana, sa svim vrlinama ı manama, predstavljao se je, u agoniji Treće Italije i jednog sveta u propadanju, kao najizgradjeniji ideal vodje, šefa, i predvodnika, uz koji se mogla da prikupi sva pažnja jedne zemlje u očajanju. Bez skrupula i pedantnogsti predratnog talijanskos državnika, i uopšte političkog čoveka Treće Italije, Musolini je zasekao dublje, u samu tradiciju sredovečnih vodja, mas4, kondotijer4, imajući više nego iko u Italiji smisla za dekorativnost, za spoljni efekat, i osećajući kao malo ko u svojoj zemlji težnju za usnu-

386