Nova Evropa

takav ostao i iza njega, nepokušavajući ničim da svoj položaj olakša, naproliv nastojeći da svu odgovornost uzme na sebe. Slavoljubivi Čabrinović nosio se istom mišlju, upravo živio je samo za nju (kako je to sad lijepo dokazao svojim člankom i G. M. Ambrožić, u »Novoj Evropi« za februar), i ni u čem nije htio da zaostane za Principom. Treći fanatik u tome savezu bio je Danilo Ilić. Naravno da je atmosfera oko njih bila pogodma, jer su se misli o atentatu nalazile takoreći »u zraku«, osobito u revolucijoniranim sredinama nacijonalističke omladine; ali su Princip i Ilić svoje oduševljene mlade drugove upotrebljavali poglavito za sporedne uloge, ili za prikrivanmje svojih pravih namjera. To se vidi i po tome što su se javmo pokazivali baš s onima koji su bili poznati kao »veseljaci« i »lumpaši«ć, pa su se neki od ovih poslije Rata i hvalili time gdje su sve bili i šta su radili u društvu Principovu, u ome dane pred sam atentat! Ja sam još onda znao s kim imam posla, i koliko je koji upleten u zavjeru, pa sam se ponekom i »u brk smijao« (ikako se sad jedan na mene tuži), i puštao ih ispod sudjenja iako su priznavali da su »nacijonalisti«. Ja sam vjerovao Principu, kad mi je za pojedime uhapšene omladince odvraćao otprilike ovako: »Zar ne vidite, gosp'odine, iz cijele istrage, kako smo ja i moji drugovi atentatori bih stalno opremi, ı pri prelazu u Bosnu i u prenošenju oružja, pa u samomni Sarajevu, prije Atentata? Da li je iko vidio zajedno Crabeža i Čabrinovića i mene u te dane? Ja sam se naročito družio tada, i sastajao po lokalima i kavanama, s omladincima kloji nisu mogli biti sumnjivi policiji, baš zato što su rado sjedjeli noću uz čašu vina ili išli sa dievojkama. Možete ih mime duše pustiti kući, oni ništa nisu krivi i oni vam mišta ne mogu otkriti ...& A gle, sad se neki od tih djakaveseljak4 prave većim atentatorima od samih atentatora, zamjeraju Čabrinoviću i Iliću što su »lodavali« drugove, i ističu sebe — otvoreno ili izmedju redaka — kao »ideologe« »Mlade Bosne« i glavne mučenike iz onoga doba! Izdajući svoju knjigu očekivao sam, da će svaki ko ima što reći doprinijeti otkrivanju činjenica koje su ostale još u magli i razjašnjenju nejasnih mlomenata (kako su io učinili G. Slijepčević i G. Trišić); medjutim, najviše njih upotrebiše ipriliku da udare po sucu-istražitelju čisto osobno i vrlo površno. Neće mi biti teško, sad kad sam se opet udubao u stvar, da — ostavljajući postrani simičave lične objede i ubode — pokažem, koliko mi je i nekada i sada stalo bilo jedino do istine u Sarajevskom Atentatu.

Leo P}leffer.

112