Nova Evropa

skog pasoša, budući da sam na putu za Beč imao sastanak s njime, jer me je on, poslije mog izgona, zamijenio bio na položaju urednika zagrebačke »Borbe«; tom prilikom je Baljkas odštampao u »Borbić i dva moja članka o stanju u Italiji. I nakom svega toga, on se sada ne Жетата да istupa javno s izmišljotinama o nekakoj mojoj »smrinoj kazni« i dobijanju pasoša tek u Rusiji!...

Dakle, dok sam ja bio saglasan sa politikom Komintemne i Moskovske Vlade, bilo je posve u redu da sam se po mogućnosti služio talijanskim pasošem; a kada sam se razišao sa njima, tada je moj talijanski pasoš postao dokazom, da moj kritički stav prema sovjetskim prilikama proističe »po tudjoj narudžbi«! Ova педоsljednost nije doduše formalno-logična, ali je — razumljiva.

S jeseni godine 1934, ja sam ponova dobio talijanski pasoš; dobio sam ga bez ikakih političkih uvjeti, iako tek ma osnovu odluke Ministarstva Unutarnjih i Spoljnih Poslova. GPU nije očekivala onako pozitivan za mene rezultat, osobito kad sam ja — na simiptomatičan telegram Poslanstva: »Kanim li putovati u Italiju ibi u koje druge evropske zemlje?« — smotreno odgovorio: »Putovati kanim rodjacima u Istru i Hercegovinu, pasoš molim za sve evropske zemlje, kako sam imao i ranijeć. Tada su se GPU i Moskovska Vlada obratili na talijansko poslanstvo s predlogom, da mi se oduzme pasoš i da me se isključi a posteriori iz talijanskog državljanstva, uz argumente koje nam sad otkriva sam G. Baljkas —: ta on je protiv vas dizao bume i činio veleizdaje; osim ioga, ni demokratske vlade ne otimaju se baš mnogo za avoje državljane komuniste u inostranstvu, pa zašto da to radite vi, fašisti!... Ti su argumenti upalili: talijanski ambasador nesamo da nije za mene intervenirao, već je dao saglasnost da mi se oduzme pasoš i da se vrati Poslanstvu (što je CPU odmah i učinila), a mene je prepustio GPU i Sovjetskoj Vladi, da čine samnom što hoće. Baš m to vrijeme je Sovjetska Vlada sklopila bila s Italijom »pakt o prijateljstvu i neutralitetuć, na osnova kojega je i slala Ttaliji benzin u doba Abesinskog Rata. Nakon toga (koncem novembra 1934) mene su prebacili iz Krasnojarska na 400 km dalje prema sjeveru, u Jenisejsk, otkuda sam, dobivši nove tri godine zatočenja (u svome protestu od 24. jula 1935, prokuroru Višinskom) opisao ove makinacije sljedećim riječima: »Taj smiješni strah sovjetskih vladinih organa pred mojim povratkom u Evropu ide dotle, da mema više tog nasilja, te nezakonitosti i nelojalnosti, kojima nisu

195