Nova Evropa

gornjom svojom rečenicom izrekao jedmu istorijsku laž, i to svesno i zlonamerno, jer ni »preka ćud« ne može biti naučniku i akademiku isprika, da javno i glasno, bez uzdržavanja i kategorički, i bez pokušaja dokaza, izriče odlučan sud koji dovodi u sumnju vredmost i celishodnost ozbiljnog i priznatog javnog rada od dvadesetak godina, a 'koji se odnosi nesamo ma jednog čoveka 1 pisca već i na čitavo kolo javnih radnik4 koji s njime saradjuju. Da bi čitaoci »Nove Evrope« mogli lakše oceniti nesamo Jažnost nego i apsurdnost ovake lakoummo izrečene tvrdnje V. Ćorovića, neka nam dopuste da ih potsetimo na glavne momente našega 'pokreta, pri čemu im skrećemo pažnju i ma lične promene medju saradnicima i članovima Radnoga Kola »Nove Evrope« kroz taj ne baš kratki perijod vremena. A na V. Ćoroviću ostaje da dokaže svoju »činjenicu«.

»Nova Evropa«, osnovana (1920) kao pokret — пезато Као časopis —, s odredjenim programom i s izrazito napredno-demokratskim tendencijama, ostala je ma istoj načelnoj liniji od početka do danas: mnogo se oko mje menjalo, i mnogi su se oko nje memjali, a ona stoji uvek ista. To joj miko dosad nije pokušao da ospomni; i po priznanju pozvanih sudija, kod kuće i ma strani, niko od svih ipublicističkah organ4 iı ustanova u ovoj zemlji ne prati duže i stalnije političko-socijalno i kulturno zbivanje u Jugoslaviji nego »Nova Evropa« i mjeni saradnici. To joj je pouzdano najpozitivnija strana, iako bi se ujedno moglo reći da baš to — u prihkama u kojima se kroz ova dva decenija razvijala politika u svetu i u Evropi, i poimence u Jugoslaviji, — nije doprinosilo njezinu širenju i popularisanju. Ipak je »Nova Evropa« zadržala svoje pokretače i saradnike, ukoliko smu omi ostalimna njezinoj liniji, pa je — konstruktivna i kao pokret, iako više u pozadini nego u dnevnoj politici, — uspevala i u ponekoj konkremoj akciji na prikupljanju i alirmiranju maprednih i demokratskih snaga i struja (spominjemo samo Zagrebački Kongres, koji je zamislila ı priredila poglavito »Nova Evropa«, te učešće u donošenju Memoranduma zagrebačkih intelektualaca, Nacrta Ustava, i drugo). Može se uopšte mirne duše reći, da je retko ko u Jugoslaviji tako uporno i istrajno ispovedao svoja načela, i služio im do kraja verno, kao saradnici i Radno Kolo »Nove Evrope«. Posledica toga bila je, da je dobra polovica nesamo članova Radnoga Kola i saradnika mego čak i pretplatniki ostala ista kroz svih ovih dvadeset godini. Da li to mogu reći za sebe drugi naši pokreti i njihovi časopisi, a

370