Nova Evropa

...

Ukrajinski pokret u Galiciji.

Pod gornjim naslovom objavljen je u »The Slavonic and East Kuropean Review«, za juli 1935 i januar 1936, članak Nikole Andrusjaka, mladog ukrajinskog istoričara. Treba reći, da pisac tendencijozno prećutkuje rad i zasluge takozvanih »Rusofila« u Galiciji, u odbranu narodnih prava galicijskih Rusi, te prikriva veze »Rutena« i »Ukrajinaca& s austrijskom administracijom, neustručavajući se ni od iznošenja očiglednih netačnosti. Ali je inače članak zanimljiv, jer živo prikazuje odnose galicijskih Rusa prema Poljacima, te njihovu oštru medjusobnu borbu u toku čitavog jednog veka; zato ga ovde donosimo

u izvodu, uz nekoliko napomen4 prevodioca, koji — budući Malorus i istoričar — i sam dobro poznaje prilike medju svojim užim i daljim zemljacima. -

| Uredništvo.

Galicija je potpala pod Austriju godine 1772. Poljaci i Rusi u njoj odmah su počeli da se utrkuju oko Bečke Vlade, ko će je bolje pridobiti za sebe i iskoristiti protiv švog takmaca. Poljaka aristokracija prikazivala je Beču kao opasne za Austriju i malorusko stanovništvo i samu Unijatsku Crkvu, i tražila da se unijaistvo istisne katolicizmom. U odgovor nato, unijatski galicijaki mitropolit Lay Šepticki (1749—1779) dokazivao je, da su galicijski iMalorusi zaseban narod, koji se razlikuje i od Poljak4 i od Rus, te može da bude iskorišćen u svrhu pripojenja Austriji svih Malorusa. Sve do godine 1867 odnos Beča prema Malorusima nije bio naročito loš: Šepticki je maloruske kandidaić za sveštenstvo slao ma obuku u Beč, u bogosloviju zvanu »Barbareum«: ali već 1783 Josif II osnovao je u Lavovu iUnijatsku Bogosloviju, a 1787—1809 zavedena su ma teološkom i filozofskom odeljenju Lavovškogr Univerziteta predavanja na ruskom (»Studium Ruthenum«). Mitropolit Mihajlo Levicki (1845—1858) izdejsivovao je onda dozvolu predavanja na ruskom u parohijskim unijatskim školama. Nacijonalna svest kod galicijskih Malorus4 bila je slabo razvijena. Plemistvo je listom prešlo bilo u Poljake i katolike, a duhovništvo je govorilo poljskim jezikom. Intelektualei su često smatrali sebe Poljacima, pa uzimali i učešća u borbama za slobodu Poljske. Nastavni jezik u školi, bogosloviji, i na univerzitetu, nije bio pravi narodni jezik, nego neka mešavina ovoga sa crkvenoslovenskim. Ipak, upotreba u školi posebnoga jezika, te dodir u bečkom »Barbareumu« sa predstavnicima nacijonalno naprednijih Sloven4, i čak učešće u poljskom nacijonalnom pokretu, probudili su narodnu svest i kod galicijskih Malorus4,

155