Nova Evropa

Hrvate ili za Srbe? Zar nije danas potrebniji nego ikad »пастјопаlizam«, u Bosni i a celoj zemlji, onako kako su ga obrazlagali učesnici u Atentatu, u smislu ujedinjenja Hrvati i Srba, ma osnovu jednakosti i ravnopravnosti, posred Evrope koja bukti u neizvesnosti i pred opasnostima koje nam svima prete sa svih strana? I дат 10 · danas ne uvidja Vaso Čubrilović, doktor istorije i profesor Univerziteta, koji je kao mladić od sedamnaest godina, pred sucemtudjincem, sa glavom u torbi, umeo tako jasno da oseti i tako lepo da uoči sudbonosno rešenje i spasenje koje leži u narodnom sporazumu? Šta se desilo u duši Srbohrvata Vase Čubrilovića, šta ga Je ponukalo da napusti uverenje svoje i svojih drugova na mpretiresu, na čelu sa Principom, pa da usvoji gledište jednoga jedinoga medju njima (Nikole Forkapića) koji je izjavio, da je »radikalni Srbin« i da »nikako ne želi da se Srbi spoje sa Hrvatima«? U suštini, ništa se nije izmenilo; naprotiv, ima još više razloga, i — kako rekosmo — i praktičnih razlog4, da Srbohrvati u Bosni od 1914 ostanu Srbohrvati, pobornici narodnog sporazuma, i u Jugoslaviji 1939. To uostalom najbolje potvrdjuje držanje još živih drugova Vase Čubrilovića iz onoga doba.

Da li je Dr. Vaso Čubrilović pročitao knjigu svoga školskog druga iz Tuzlanske Gimnazije: »Naše tamnovanje«, u kojoj je i o njemu reč; i da li se naročito zadržao na predgovoru m kojem је njegov drug Božidar Tomić izneo, »kako je postala i kako se razvijala Prva jugoslovenska nacijonalna organizacija m Tuzli, majaktivnija, najbolje organizovana, i najbolje vodjena borbena jugoslovenska družina m Bosni«, kojoj je i on — Vaso Čubrilović, kao djak VI razreda gimnazije, — pripadao, te iz koje je dospeo medju učesnike za pripremanje Atentata? Mi o njoj govorimo malo dalje i doprinosimo jedan dokumenat u prilog izlaganja G. Tomića. Zar me bi i Dr. Vaso Čubrilović, o dvadesetipetgodišnjici Sarajevskog Аљептата 1 опос pretresa na sudu, bio dosledniji sebi i sredini u kojoj se učio nacijonalizmu, prikazujući i osvetljujući rad i duh predratne djačke omladine u Bosni, te objašnjujući zašto treba biti i danas Srbohrvat: naročito pred beogradskim imtelektualcima, u Snpskom Kulturnom Klubu? To je — mi ostajemo pri tome — јеdini pravi put u narodni sporazum, i otuda se mora poći opet ako se hoće — kako reče С. Slobodan Jovanović — »u mašoj sredini izgraditi jedna nova zajednička jugoslovenska kultura«.

(:.

202

a S