Ošišani jež

U četničko-ustaškoj vrhovnoj komandi

Zakonite te da ćete п ovom znaku produžitl ra jednički paL

Blagotvorne posljedice Maršalove „pomoći“

РЕУI transporti američke pomoćl razbill su i poaljednje sumnje u korisnost I blagotvomost Maršalovog plana. Austrlja, na primjer, zahvaIjujućl tome planu, uspješno je riješila pitanje sirovina za svoju industriju gvožđa, , po-Bto se poslatih 1.000 džipova, mogu idealno upotrebiti kao staro gvožđe. Sto se tiče ishrane, i to Je pttanje Maršalov plan riješio na vrlo radikalan način: ргеhranbenih artikala šalje se toliko da se uopšte ne mogu pojesti zbog nesvarljivosti. Pa čak I velike količine raznih boja, koje je Austrija dobila kao prvu i preku pomoć ra podlzanje svoje inivrede, nlsu još utrošene, ma da se u toj remljl mnogo traže, g obzirom na veliku potrebu prefarbavanja. Pojedincl tvrde da su boje 1 pored velike tražnje, ostale neupotrebljene, prosto zato što su neupotreb-

Ijive to izgleda malo čudno, јег cio svljet vidi da su Amcrikanci tim istim bojama savršeno prefarbali samu Austriju. Isto tako 1 Francuska je na najboljem putu da pomoću Maršalovog plana riješi pitanje svoje pamučne industrije. To pitanje uskoro neće uopšte postojati, kao što neće posto-

jati ni francuska pamučna industrija. Amerikanci su riješili da i tu brigu prebace na svoja pleća, odnosno na svoje labrike. A stvarno, i Sta će Francuzima da se, pored problema nezaposlenosti, natežu još i sa problemom svoje pamućne industrije kad ionako nernaju dovoljno pamuka? Poslije ovako übjeđljivih dokaza i ćoravi mogu vidjeti da je Maršaiov plan stvamo vrlo korlstan za Amerikance. Još nešto o Maršalovoj „pomoći"

Pripovijeda se kako je nekakome čovjeku sin kazao da im je vuk izio kobilu, a otac mu rekne: Ne govori na sva usta. Onda sin metnuvši na po usta trl prsta: Bogme 1 ždrijebe. KAKO STJ NASTALE „SRODNE DUSE“ NA ZAPADTT Nekakav ništavac rišćanin poturčio se bio, a njegov susjed Turčin za podrugati se jednome drugome rišćaninu đe se ovaj poturčio, reče mu; Poturči se 1 tl! Vldiš kako se ovaj poturčlo (pokazujući na nj prstom). A ovi pogleda na oba pak reče: —Cuj me! Otkini u nas psu uvo, pa ga zovu kudrov, a otkinl mu гер, zovu ga kusov, no pas ter pas, sve jedno ime.

Pribilježio

Jež Karadžić

POD VATIKANSKIM ARKADAMA

Prcčasni, u Zagrcbu je utvrđeno vaše saučcsništvo. Kako smiju da otkrivaju svctc tajnc?

Sitne KRUPNICE

RADILI Anka Todorović, Marija Drk i Vlada Antonijević oko mašina u svome preduzeću, i jednog dana primijeti neko od njih: Ovo ulje nešto kaplje! Pa ono mora malćice da kaplje. Ali, stvarno da udesimo nekako da ne ide u štetu? A šta misliš, ako neko kaže: Manite ćorava posla i dosada je kapalo, pa nije nastupio nikakav potop. Ama, ipak mi da pokušamo pa šta ispadne! I podmetnu oni kanticu, tek probe radi. Kad ono, za neki dan, kantica puna. Angažuju onda jednu oveću kantu, ali se uskoro ispostavi da bi trebalo jedno Кtavo bure. Iz kantice u kantu, iz kante u bure, pa se za nekoliko mjeseci utvrdilo da bi tu i clstema mogla da se napuni. Petru Pećancu, opet, dojadili otpaci. Sjekao on metalni materijal nožem, a ovaj, misliš, ne može tanji biti: svega dva milimetra. I, naravno, gdje god ga prevuće, nož siječe bez greške, a prltom vadi, taćno kao sat, dva milimetra materijala otpadak. Bogme, ovi otpaci mnogo široki kaže Petar jednog dana. Kako široki? čude se. Pa to su milimetri! Gdje ćeš s milimetrima petljati. Uostalom, probaj, pa ćeš vidjeti; pipavo je to. A Petar Ujepo uzme nož od pola milimetra, pa udri s njim. Ono,

i prije su bili otpaci mali, ali sad se skoro i ne vide; pola milimetra ehej! АЛ onaj milimetar i po ostaje. A tu je zec: materijal se siječe, dani зе kotrljaju, a kad se na kraju mjeseca uzme olovka pa sabere i pomnoži, eto ti 120 metara ušteđenog materijala. Ni Alojz Premović nlje sjedio skrštenih ruku. U njegovom odjeljenju sve je biještalo od električne svjetlosti. I gore, i okolo, i naokolo veće 1 manje sijalice, a na svakoj mašini još po jedna. Blješti odjeljenje, kao da tu ordinira neki Ijekar-okultista, koji je pripremio salu za opite s kratkovidima. A Alojz će tek jednom prlHkom; Ma, vidite li, Ijudi, one šaге na tavanici? Vidimo kažu. A kome je potrebno da Љ. vidi? Svako gleda svoju mašinu, a tu već postoji posebna sijalica. Tačno, ali elektrika nije skupa! Sta to kome smeta? To zaista nije smetalo nikome, već samo proizvodnim troškovlma: vidljivost šara na tavanici iznosila je dvadeset posto od svih izdataka za osvjetljenje. AU Alojz im je doskočio. A koliko još ima takvih stvarčica! Sitnica, sitnica a kad se bolje zagleda krupnica. Samo treba neko pažljivo oko, a ono se ponegdje još nlje našlo. K. S.

Šta sve ljudi ne izmišljaju...

j~y ACIONALIZATORI i novahf tori vraški su to Ijudi. Cas izmisle nekl djelić na mašinl samo jedno dugmence, tek toliko da se prolzvodnja übrza, čas opet nov metod zidanja, čas neku specijalnu iglu za pleteće mašine, pa rad s dvlje bušilice, pa automat ko kvačilo i vazdan sličnih drangulija. Otkrivaju, takoreći, trista raznih čuda, pa uzgred otkrili kako neki inženjeri koji su zaduženl po sektoru ispitivanja pronalazaka otežu stvar u nedogled. Ne bi moglo da se kaže da su i td inženjeri svi isti. Naprotlv. Ima ih kojl stvari obavljaju hitno ina vrijeme, ali ima jedan manji broj koji nikako ne može da se pomiri s tim da jedan radnik treba da mu soli pamet nekim svojim izmišljotinama. Ovi drugi su u manjini, ali smatraju da Su u pravu. Zamislite, molim vas, zar to nije da čovjek prosto pobjesni kad mu dođe predmet sa objašnjenjem da je jedan običan radnik otkrio način kako se pravi tamo neka burgija. To jest prava burgija za bušenje željezničkih pragova koje nema u našoj zemlji. I sad jedan takav inženjer nema druga posla nego da se mlati s tuđim burgljama! Pa bar da je taj radnik što je pronašao neku sitnicu obrazložio svoj izum svim potrebnim tehničkim finesama i proračunao u najmanju ruku do stotih dijelovat ako ne do hiljaditih, nego tek sjedne i napiše; ..Pronašao sam to i to, a vi izvolite vidjeti đa li valja ili ne“ A drug inženjer je morao da svrši i gimnaziju i tehnički fakultet. Pa tu su bili i seminari : vježbe, i praksa. Citav, dakle, niz paklenog mučenja dok se nije došlo do uhljebija. I taman se nađe zaposljenje, pa da se malčice dušom dane. kad deđe sad lupaj glavu s izumom nekog radnika, koji možđa nije pošteno završio ni osnovnu školu. Prosto čovjek da se čuđom načudi kako se takvi Ijudi uopšte upuštaju u tako šta da pronalaze i izmišljaju. Kao da su inženjeri. Usto još treba imati па umu da dobar d’'o tih stvari več postoji u inostranstvu. Zar moramo baš i mi da ih prav.imo? Zar nije lokše presaviti tabak, pa poručiti iz inostranstva.

Doduše mora se priznati da ima nekih stvari kojih nema još ni u inostranstvu, kao recimo automatsko kvačilo za željezničke vagone, što ga je izmislio neki badavadžija Sehić Iz Sarajeva. Ali, čim ga nema inostranstvo, znači nije ni potrebno to kvaćilo. A što je najinteresantnije to je kvačilo za vozove uzanog kolosjeka! Da je bar za široki kolosjek pa djene-djene, ali za uzani! E, pa to se ne isplati. Sto tl, bato, kađ si majstor nisi izmislio kvačilo za široki kolosjek? Osim toga ima još jedan važan razlog koji govori protiv tog kvačila. To je da su vozovi išli i do sada bez njega, pa nikom ništa. Nego, eto, ima Ijudi koji nemaju druga posla pa samo izmlšljaju. Daju inženjerima posla. Taj istl Sehić, s tim prokletim kvačilom, obija pragove raznih generalnih i drugih direkcija već tri godlne. Valjda hoće da bude slavan, ili koji mu je đavo! On je izgubio iz vida da je uobičajeno da se postaje slavan tek poslije smrti. Sta su tri godine prema vječnosti? Možda će taj Sehić da živi još pedesetak godina. Pa što je onda zapeo? Doći će red i na njega. Ovoga puta neka prođe voz i bez njegovog kvačila.

NAJMILIJEG GOSTA...

Austrija je prinuđena da troši milione za izdržavanje „raseljenih lica“.

Mnogo ше košta ova Ijubav.

24 ,Т ТТ l, Т 1 0 4 R