Ritam

АRHAIČNO

CROSBY, STIĹS, NASH AND YOUNG AMERICAN DREAM (Atlantic- Jugoton)

Posle svega, ova ploča je morala da se desi. Istorija se uvek piše ponovo, a CSN and Y su vise bill u njoj od mnogih drugih koji su se vratili da ponovo napišu svoje poglavlje. Naravno, CSC and Y su se vratili da bi dodali novo poglavlje i u tome nisu uspeli dovoljno. „American Dream”, ni manje ni vise, predstavlja sa svojih 58 minuta testamentalno delo Woodstock sna, glupavo koliko je san bio glupav, veliko koiiko san može biti kad se probudite i počnete da pričate o njemu. Studiozno rađen, možda i pažljivije nego pomalo precenjeni „Deja vu”, njihov jedini studijski produkt iz 1970, (ali bez atmosfere koju ima bez pravog razloga potcenjeni dupli koncertni „4 Way Street” Lz 1972), ovaj album je starački rad suprotne prirode od Lou Reedovog „New York”. Dok Reed sad igra Reeda kakvog on zamišlja da drugi žele da vide, CSN and Y pokušavaju da budu ono što su bili na način koji pokazuje da su željni komunikadje ne samo sa svojom starom publikom, koja će ionako u novim pesmama prepoznavati pandane svojih starih favorita. To je osnovna zabluda ispod celog „American Dream” projekta korak ka istinski novom je prekratak. Da su bili malo ludi, moda su mogli da shvate da su, takvi kakvi su, upravo obrazac savremenog post-rokenrol sastava, drskoeklektričnog (od Jimi Hendrixa do countryja via Toto) isprazno idealističkog, nostalgičnog ne zna se za čime, pritom savršenog vladara umilnih vokalnih harmonija - sve ono što Tanita Tikaram neće nikad biti. Zahvaljujući posvećenosti „lepoti” muzike i talentu kompilatora različitih uticaja, CSN and Y su saobrazni ovom ispoštenom vremenu i vise nego ranim sedamdesetim, kad se njihov „Deja vu” nosio kući pomalo kao značka svesnosti, obeležje da „znate o čemu se ovde radi” i da pripadate jednoj stvari većoj od vas samih. CSN and Y tako tek sad doživljavaju zasluženi trenutak poklapanja sa vreme-

nom u kome žive, čas u kome su nešto vise od iskolažiranog odraza zbivanja, kako im se to nekad prebacivalo. Baš zatoje donekle šteta što se „American Dream” iscrpljuje u trudu da se tačka gledanja iz 1970. prenese u sadašnjicu. Ona je danas toliko istrosena da su i CSN and Y, priznavši svoju nemoć da budu nešto vise od onog što su već bili, usput priznali i da njihova tako naglašena „društvena svest” danas ne samo da može, već - da bi uopšte postojala - mora biti deo mainstream popa (vidi: slučaj Tracy Chapman). Cinjenica da su učinili ono što su svi očekivali od njih je, možda, njihov poraz koji je i njihova pobeda. Kao kad na kraju „Godine opasnog življenja”, Mel Gibson iznese glavu čitavu mada ne uradi ništa herojski, i vi znate da je to jedini pravedan ishod. Dakle, devetnaest godina kasnije, CSN and Y se vraćaju kao 4 glasa hippy-apokalipse sajoš jednom pločom koja ima svoju priču. Posle svega konceptualni albumi i nisu tako loša ideja. Nastranu to što je priča sada šuplja, CSN and Y su obnovili malo onog originalnog duha rokenrol bratstva i sestrinstva, duha koji je činio da se generacija za generacijom mlađih ljudi tokom 60-tih i 70-tih oseća okupljena na istom poslu (koji bi se mogao odrediti kroz dve reči: Poboljšarije i Življenje; prioritet jednog ili drugog davan je po svom nahođenju). Slobodni najzad i od sebe, i od generacije čiju su govomici. bili CSN and Y pokazuju hrabrost dostojnu njihovih talenata kod uopšte pokušaju da snime ovakvu ploču iskrenog napora da se nešto kaže, i iskorače toliko van društvenog okvira koji ih je činio presudnim bendom, nekad davno. Sadržaj tekstova zato varira od kvazipacifističkog mainstream idiotluka (Graham Nash u „Soldiers Of Peace” i „Shadowland”, i David Crosby u „Nighttime For Generals”) do dirljivosti koju najčešće uspeva da doda Neil Young („This Old House”, „Name Of Love”, „Feel Your Love”) i dalje dečački neposredan i uveren u ono što priča. On je najviše i pretrpeo u ovoj deceniji (mada „sporting life” duh Nasha i ruinirano telašce Crosbyja mogu naizgled govoriti drugačije), dostojanstveno klizajući kroz sve promene koje su se uopšte mogle smisliti, da bi stvari opet postavio na svoje mesto prošlogodišnjim „This Note Is For You” albumom razornog rhythm and bluesa, sa koga na ovoj ploči gostuje duvačka sekcija Bluenotes (pojačavši Stillsovu „That Girl”). On je i skrivena zvezdica ovde, a kad se i ostali malo vrate sebi, CSN and Y danas deluju kao Fleetwood Mac uznemirene savesti i uzburkane političke svesti, što, zaista, uvek i jesu bili. Protestni mainstream. Ali kako lep.

Dragan Ambrozić

JERRY HARRISON CASUAL GODS (Phonogram - RTB PGP)

Jedna od najvažnijih vrlina koja krasi sastav Talking Heads svakako je odlično razuraevanje članova unutar grupe, pa su oni jedan od malobrojnih bendova koga nisu pratile priče o raspadu kada su David Byrne, zatim Tina Weymouth i Chris France (poznatiji po porodičnom bendu Tom Tom Club) i Jerry Harrison objavili svoje solo projekte. Pokazalo se da ti albumi ne samo da nisu ugrozili status Talking Headsa medu publikom i kritikom već su predstavljali sigumosne ventile za istiskivanje kreativnog pritiska i realizacjju onih ideja koje nisu našle mesto na studijskim albumima matične grupe. Prvi solo album Jerry Harrisona pojavio se još 1981. godine pod nazivom „The Red And Black” (Sire Records). Pesmama kao što su „Things Fall Apart”, „Slink” ili „Worlds In Collision” Jerry Harrison je ootvrdio da nije samo „tihi i mimi” deo „brbljivih glava” već

odličan gitarista i klavijaturista u kome David Byme ima izvrsnog saradnika, i čoveka koji mu daje podlogu za različite eksperimentalne izlete. Kod nas je ne tako davno objavljen drugi solo album Jerry Harrisona (u svetu se pojavio 1988.) koji nosi naziv „Casual Gods”, pomalo neočekivano, obzirom da nije naišao na toliki publicitet, koji je ranije bio presudan da bi se neka pioča pojavila licencno kod nas, što samo može da raduje. Ploču „Casual Gods” otvara igriva numera „Rev It Up” iza koje sledi još poletnija „Songs Of Angels”, što je i naiplesnija numera na celom aloimiu.

Ostale pesme uglavnom su u nešto mimojoj atmosferi kao što je „Man With A Gun” i „А.К.А. Love”. Nepretenciozna funk svirka Jerry Harrisona ne pomera standarde u plesnoj muzici i ne teži umebesnoj zabavi, Možda, zato što „Casual Gods” sebi ne postavlja velike ciljeve, dolazi do trenutka koji su bliski monotonoji, ali se granica ne prelazi. Ovaj album, će ipak, najbolju publiku imati kod Ijubitelja Talking Headsa, kojima je prevashodno i namenjen. Nebojša Mićković

59