Ritam

POSLE FARMERICA

American Music Ciub su najbolje čuvana tajna američke rock muzike. Bez razloga. Krajem 1991. godine "Rolling Stone" je proglasio Marka Eitzela, lidera sastava American Music Club, za "songwriter"a godine. Ni danas nije jasno zašto je taj lepi, šareni japijevski časopis to učinio. Kao da je tim gestom "Rolling Stone" - nekada najvažnije šesdesetosmaško glasilo, a danas samojedan odpropagatora vrednosti i uverenja zasnovanih, kako kaže Grant Lee Phillips, na novcu, benzinu i anđeoskom prahu - hteo da dokaže da je još uvek na liniji najžešćeg i najautentičnijeg rock'n'rolla. Mark Eitzel, proćelavi čovečuljak iz San Franciska, sa zlokobnim alkoholičarskim sjajem u očima, koji svojim napevima ocrtava psihološke profile otpadnika od američkog sna, nikako ne može biti deo površine, hedonističke, kokainomanske kulture. Eitzelove pesme, sirovi isečci iz života poraženih i napuštenih, subverzivne suu odnosu na sve elemente japijevskog svetonazora. Mark Eitzel jeste songwriter decenije, ali ne u izboru "Rolling Stone"-a. Brzina zvuka usamljenosti. Na pločama American Music Cluba inaugurisana je estetika sunovrata onih koji su u životno doba koje sledi "posle farmerica i minđuša", kako bi rekao Raymond Carver, ušli opterećeni neizlečivim adolescentnim ranama, promašenim Ijubavima, zaleđeni nepodnošljivom anksioznošću i dubokom depresivnošću. Akteri tragičnih životnih scenarija čije se završne scene odigravaju u ludnici, sudnici ili mrtvačnici, protagonisti su Eitzelovih napeva. Stereotip rock žumalizma je da je rock muzika adolescentne drame. Mark Eitzel i njegov zloguki orkestar dislocirali su rock'n'roll iz njegove uobičajene teritorije i prakticiraju ga, na svoj apartni način, u jednoj potpuno neuobičajenoj oblasti. Rock'n'roll u verziji AMC nema onu uobičajenu dramatičnost i komunikativnost. Mark Eitzel je od rock'n'rolla načinio batiskaf kojim je zaronio najdublje u dramu i tragediju onih koji suočeni sa "bolešću na smrt" tonu u depresiju i anomiju svakodnegnog življenja, koji zagledani

u dno čaše prebiraju po uspomenama tražeći trenutak u kojem su načinili pogrešni korak i izgubili sebe u lavirintu života. Usamljeni Ijudi u praznim sobama, sustanuli, predelirantni alkoholičari, ocvale prostitutke i njihovi žalosni Ijubavnici, vlasnici HIV-virusa, "smrti naklonjeni", sluđeni i obeznađeni, naseljavaju nevesele Eitzelove napeve. Ovi klasični rock'n'roll junaci su glavne ličnosti pesama i drugih velikih rockera: Dylana, Younga, Parsonsa na рг. Međutim, u napevima tih rock velikana životne sudbine ovih nevoljnika se mitologiziraju na specifičan način i u njima se otknva heroizam, nepristajanje, neka vrsta otpora. Takvim tretmanom te sudbine se uklapaju u veliku rock'n'roll mit i postaju njegovi značajni segmenti. Eitzel, međutim, ne manipuliše ovim sudbinama, on ih prihvata kao gole činjenice životnog poraza. Poetizuje ih i potkrepljuje humorom, do duše. Ali ništa više od toga. Eitzelove pesme su poetski zapisi o porazu individue pred kompleksnošću života i okrutnošću sudbine. Nije lako ući u Eitzelov poetski i rockerski svet. Barijere su psihološke i habitualne. Eitzel, naime, peva o onim stvarima koje bi prosečni slušač rock'n'rolla najrađe da zaboravi, potisne, izbriše. To radi na jedan neobičan,, uvmut, iščašen način. Njegove pesme nemaju uobičaj ene rock formu i potrebna je dobra koncetracija i posebna otvorenost da bi se uspostavio kontakt. Muzika AMC je introvertna, duboko lična, idiosinkratična. Čini se da su Eitzel i AMC redefmisali odnos između rock pesme i slušaoca zahtevajući od ovog drugog jedan seriozno-kontemplativni stav. Za uzvrat, kao nagrada za taj neobičan položaj, recipijent dobija od Eitzela i njegovih drugara sredstvo kojim može da premeri dubinu tuge, brzinu zvuka usamljenost, ugao bola i jačinu suiciđalnih impulsa. Formalno gledano u Eitzelovim pesmama preovlađuju folk, country i country-folk idiomi sa elementima jazza i rocka. Odnosi izmedju tihsastavnih elemenata su neobični i takouspostavljeni da na najbolji način mogu daprihvate, elaboriraju i emituju nesvakidašnja mračna, deziliuzionirajuća Eitzelova iskustva. Tragično osećanje života o kojem Eitzel govori pronalazi u tako konstruisanoj formi pravo sredstvo za izraža-

102