Ritam

sobom. Neko ko razume samo prava osećanja - a ne ona koja nastaju posređstvom stimulansa. Mali šok koji je PJ Harvey izazvala zato je više ogledalo totalne blaziranosti u koj oj se (za sad) završila priča o brit-rocku. Doduše stil, a ne sadržaj, često je u toj storiji ođnosio prevagu i ranije, a plesno luđilo poslednjih godinabilo jenužna i neophodnarazbibriga mladog sveta uklještenog između "tačerizma bez Tačerke" i sve manje obećavajuće budućnosti, Pošto je sad došlo vreme naplate računa, nekako je neizbežno bilo da se pojavi grupa koja zahteva osećajni život i prirodne instrumente. Polly Harvey nikako nije odjednom isplivala kao vrhunski autor - kao i obično, kad malo zagrebemo po površini, otkrivamo da je bila tu već neko vreme, pokušavajući da se snađe sa načinom na koji se u Londonu vode poslovi, obilato sarađujući na pisanju pesama i pratećim vokalima sa jednom obećavajućom grupom za koju posle niko nije čuo (Automatic Dlamini) i, čak, šaljući kasetu sa svojom muzikom jeđnom Jugoslovenu - bio je to Voja Nešić, nekađa dopisnik "Ritma" iz Londona (sada u Budimpešti), koji je pre 1991. imao svoju izdavačku kuću u Britaniji pod imenom ETT. Nije mu se posrećilo da upiše u svoje zasluge izdavanje njenog debi LP-ja, ali i ova činjenica pokazuje koliko su putevi slave ponekad puni Srba na neočekivanim mestima. (Stvamo i jesu, јег je jedino izdanje sa etiketom firme našeg Voje bio mini album grupe Asphalt Ribbons - danas poznate pod imenom Tindersticks, čiji je istoimeni debi proglašen za ploču '93. po "Melody Makeru"). "NE MOGU DA NAĐEM KASETU" (REČE VOJA POLLY) Polly je dakle stigla usred muzičkog svetau kome su britanske gitarske grupe (odreda stuđentske tvorevine) počele da se razlikuju samo po tome koja skida A stranu, a koja B stranu neke ploče The Byrdsa ili The Beatlesa. Nije ni čudo Sto je međunjima njena dramatična svirka sa dva prijatelja iz kraja (R. Ellis bubnjar i koautor, S, Vaughan - bas) - još jednapobeđa rock tria kao konačne rock 'n' roll postave - u svojoj gorućoj ogoljenosti zazvučala kao jedini način da se danas nešto zaista važno kaže kroz muziku. Ono što su oni bolesni od poređenja odmah prepoznali kod nje kao "novu Patti Smith" - ustvari je bila njena povišena, skoro ekstatična osećajnost koja dovodi đo katarze kroz cepanje instrumenata, ruku i glasnih žica. Neizdržljiva napetost koju izaziva neočekivana smena pasaža šapata i vriska, muzike i tišine, nalazila je protivtežu u rečima koje je pritom izgovarala - ili idiotski zasmejavajućim, crtanofilmovski duhovitim, ili šokantnim, tihim ispovestima ili pravim kratkim storijama iz života, čije jake slike podsećaju

na Bob Dylanove pokušaje da poetskom vizijom i simbolikom svoju muziku uzđigne na nivo mitova. Mitova koji čine srce госк 'ri rolla. PJ Harvey je to odnekud znala i to je bilo najveće moguće ohrabrenje. DUHOVI LJUBAVNIKA Pri tom je oslobadajuće sveže delovao humor s kojim se u isti mah poigravala i muškim i ženskim šovinizmom ("Me-Jane" u kome Tarzanova saputnica izaziva nemoćnog Tarzana), izvrgavajući ruglu sve uslaljene podele uloga u ovom svetu koji se rastočio, kao predstava koja se raspala dok glumci pokušavaju da održe privid njenog trajanja. Polly celu stvar muško-ženskih odnosa, kad se timebavi, stavljau ođnose koje dve osobeimaju, unekinjenprirodanljudski smisao. Dva duha koja se traže, dva tela koja se nalaze. Treba li reći đa je tek nedavno dopustila da se otkrije da je njen drugi album, "Rid Of Me" (Island, '93), nastao kao prirodna reakcija na raskid jedne dugogodišnje veze? I da se sa tim još nije pomirila? Deo njegove besomučne histeričnosti tako otpada na Pollyno ovladavanje situacijom u svom životu, Nije li Bob Dylan svoj najbolji album iz sedamdesetih, "Blood On The Tracks", napisao po raskidu jednog dugotrajnog braka? Koliko još ima takvih ploča u istoriji? Krah Ijubavne veze ne znači da će ploča biti dobra, ali ako jeste, toje obično najedanneponovljiv, specijalan način, koji čine ovakve istupe najdirljivijim stvarima koje čovek može da sroči. VELIKA STOMACNA POBEDA Muzika koju za sobom ostavlja PJ Harvey velika je na onaj isti način na koji sunekada bile velike ploče koje je za sobom ostavljala rock muzika pre mnogo godina, kad se još besno sudarala sa kulturom iz koje je nastala. Velike госк ploče nekadašnjice bile su pored ostalog - izraz potrebe da se nešto sa sobomuradi i promeni u svetu, a danas su više izraz nemoći đa se išta promeni i priznanje da je to tako. Najlakše je reći da muzika nije tu da menja stvari, ali neki su - nekada - upravo to pokušavali sa divnim i večnim rezultatima (đok su drugi sa sličnim pokrićem samo trošili vinil). Pošto se današnje grupe skoro s radošćuutapaju u apatiju i osećaj da čoveku nije ostao ni on sam sebi, oni najtalentovaniji u ovoj novoj izgubljenoj generaciji, koja ne priznaje da išta postoji osim osnovnih instikata i TV-a, stvaraju muziku natopljenu osećajem uzaludnosti i nemoći da se išta u životu razreši do кгај a. Ovo bi možda i bila obična ekvilibristika zaludnih muzikanata, kad baš na ovom mestu ne bi iznova otkrili da je opšteplanetami problem postala nemogućnost da se sa drugima komunicira neposredno, putem osećanja. Ni sa kim se ne uspostavlja ništa trajno. Istorija je samo priča, postoji samo Sada. Veliko saznanje generacije

37