Ritam

BEZ STRAHA OD ТILТА

Rođen m i prvih četrnaest godina živeo sam u jednoj južnobanatskoj varošici. Život n takvom mestu podrazumeva dostaprostorai slobodnog vremena. Dok ste mali -klikeri, "fuljenje" sličica, žmurke; a kad malo stasate - fudbal (sa neizbežnim tučama ekipa iz raziičitih ulica), košarka, vožnja bicikla, kupanje na jezerima ili reci leti, sankanje i klizanje na zaleđenom jezeru zimi, odlazak u "Izviđački dom" nakarambol (bilijarkoji seigrasamos tri kugle) i stoni tenis ili biblioteku po novu knjigu, čitanje stripova i flustrovanih časopisa, bioskop da se pogleda tek pristigli film - ulaze u red svakodnevnih i nedeljnih aktivnosti Ođrastanje u takvoj atmosferi podrazumeva osećaj melanholije i dosade, jer život se, u stvari, uvek dešava “tamo negde". Kuća u kojoj sam živeo bila je na takvom položaju odakle sam imao uvid u glavne gradske promene - kakav je na primer dolazak cirkusa. Cirkusi su tih šezdesetih godina bili veoma populami, a njihov dolazak jedanput ili đvaput u sezoni sa zadržavanjem od 3-5 dana predstavljali su pravu atrakdju i direktnu vezu sa "onim svetom spolja". Posle moje desete godinc - akrobati, klovnovi i krotitelji životinja, sve su me manje zanimali, a sve više sam u blizinu tih mesta dolazio zbog - muzike. Uvek ste sa razglasa koji je bio uključen barem 12 sati na dan mogli čuti aktuelne svetske hitove, (Aktuelne u ovom slučaju znači tekuće godine). Imao sam drugove 2-3 godine starije te sam tako mogao da “upijam" njihove razgovorc o pesmi koju slušamo, pa sam tako "dobio prve lekdje" na temu Bitlsi, Stonsi, Enimalsi, Kinksi, Trogsi, Bič Bojsi i Huovd..., i, naravno, Rađio Londonu sa čuvenim Markom Isternom koji je ispunjavao željc. Prve ozbiljnije prepirke sa ocem nastajale su oko biranja stanice na radiju - ja sam uvek nastojao da pronađem Radio London, a on je protestvovao što ne može da sluša vesti. Kada je moj đtug Pera jednoga dana od pomenutog Marka Isterna dobio sliku Bitlsa sa njfliovim potpisima i datumom kada će se njegova želja emitovati bio je glavni u kraju čitavog leta te 66-te. 1b ito je ista takva slika sa istim potpisima stigla na moju adresu mesec dana kasnije nije podiglo nikakvu prašinu. On jc bio prvi. On je bio taj kpji sc otisnuo u "veliki svet” koji smo toliko želcli da prigrlimo. I dan danas mogu da osetim miris onog lenjog letnjeg popodneva '6l. kada sam prvi put čuo Kinkse i njihov Watcrloo Sunset. I dan danas, ni sam nc znam zašto, oči mi se ovlaže kada čujem tu pesmu... Još jedna stvar me je nagonila da kod takvim mesta provodim po celi bogovetni dan sa pauzom za ručak. Kada sam nekoliko puta "übio" iz vazdušne puške sa metiicama ccntar metc i time "zaradio" razne đinđuvc, pa "ukapirao" da su cevi svaki sledeći put zakrivljenije, odustao sam od streljačkih avantura i naglavačke uleteo u FLIPERE. Uz cirkus, u zavisnoeti s njegovim imenom i veličinom, uvek je išao prateći zabavni park. Tu sam prvi put stao uz flipcr. Bili su to oni stari mehanički fliperi sa pet kugli. Da bi ste ostali za mašinom morali ste dobro igrati, jer tri ili najviše pct aparata, retko kad su mogla zadovoljiti žclje desetina užagrelih klinaca. Osećaj da vam uvek neko duva u vrat tera vas ili da übrzo odustanetc ili da ga naterate da vas poštuje. A poštovanje u ovom slučaju znači da posmatra vašu igru, da počne da navija za vas, znači - da vam se divi. Jednostavno - išlo mi jc. Übrzo sam postao poznat u kraju, pa i šire, kao "onaj mali" što odlično igra. Bila je to savršena ulaznica za svet starijih. Najčcšće ne bih morao ni da plaćam igru, jer bi sc svi otimali da im budem par, obezbedujud time mesto za mašinom i često ekstra igru.

Od tada podrazumevalo se da, kad god sam u prilici, odigram neku partiju. Mehaničke mažine übrzo su zamenjene elektronskim i jedno vreme ih je, zaista, bilo svuda. Nekoliko puta sam zakasnio na avion zbog izazova novih mašina... o vozovima neću ni da govorim. Verujte, devojkama je zaista teško objasniti tu vrstu strasti. Jednostavno, ili misle da ste ludi - što je ređe, ili, češće, da lažete. Nikako ne mogu da prihvate đa ste u stanju da toplu ruku, zagrljaj i nežne poljupce pretpostavite mehaničkom škljocanju. I u pravu su... Danas, gotovo da nema flipera, pa više ne kasnim na voz ili autobus. Avionom više i ne letim. Kompjuter i pored prihvatljivih simuladja nije odgovarajuća zaraena. Nema ko da vam đuva za vrat, niti da vam se divi... Giedam svoju đecu kako im se cakle okice dok obaraju najbolje rezultate. Oni ne žuđe za tamo "nečim velikim", ili ja to još ne vidim. Hoće odmah i hoće sve u ovora plastičnom svctu. Mislim da to razumem. Ali... ja još uvek oscćam miris onog lenjog letnjeg popodneva.

Momčilo Rojin

(Momčilo Rajin je istoričar umetnostikojise verovatno najviše bavio populamom kulturom kod nas, па razne načine - kao novinar u "Džuboksu” urednikstripizdanja uDečjimNovinama,pokretač "Yustrip magazina", urednik u "Momentu” i "Beorami", i, konačno, osnivači izdavač časopisa kog upravo držite u ruci)

81