RTV Teorija i praksa

Dr Marin Mladenov

VIŠEZNAČNOST U NOVINARSKOM JEZIKU RADIJA I TELEVIZIJE

Novinarski jezik, kao specifična upotreba prirodnog jezika, nikad ne ide potpuno samostalno. U listu je taj jezik pridružen grafičkim, fotografskim, slikarskim, topičnim i drugim elementima. Svi ti znakovni elementi ujedinjuju se u jedan opšti zriak, semiotički uzev, koji možemo nazvati novinarskim znakom štampe. Jezik na televiziji vezuje se za žive slike, fotose, za grafičke, muzičke i druge elemente i čini s njima novinarski znak televizije. Na radiju se prirodni jezik na sličan način vezuje za zvučne, muzičke i druge tonske elemente i čini svojevrsnu celinu - novinarski znak radija. Čitava ova znakovnost (u prvom redu znakovnost prirodnog jezika) u svojoj veoma složenoj zaokruženosti daje sistem koji nazivamo novinarskim jezikom, odnosno novinarskim stilom. Taj stil, nesumnjivo, pored sve svoje medijske i žanrovske različitosti i sličnosti s mnogim drugim stilovima, ima svoju nezavisnost, svoje svojstvo, svoju semantičku boju, dakle ovaj stil predstavlja nešto jedinstveno. Takvim jezikom ostvaruje se komunikacija izmedju javnih glasila i različitih društvenih grupa, čiji su kodovi deliraično različiti iz geografskih, ekonomskih, kulturnih, verskih, političkih, ideoloških i đrugih razloga. To je veoma složen i odgovoran zadatak. Naša SMK ga izvršavaju svakodnevno, raanje ili više uspešno i to svaki medij na svoj način, ali uvek služeći se prirodnim, standardnim srpskohrvatskim jezikom. Za društvenu efikasnost poruka koje se u našem društvu upučuju veoma širokom krugu korisnika (radnim

Ijuđima, samoupravljačima, gradjanima, potencijalnim korisnicima), veoma je važno pragmatičko gledište ovoga pitanja, tj. onaj odnos koji nastaje izmedju samih znakova i primalaca, odnosno pitanje poimanja znakova, dakle - razumljivosti informacija. Sve češće upućuju korisnici žalbe da su neke poruke nerazumljive: „Zašto ti Ijudi ргеко televizije ne govore jezikom da ih svi lepo razumerao...” (.Politika, 22.11 75). U štampi se ukazuje na stalnu „opasnost od verbalizma” (Ž.Minovič) u sredstvima javnog informisanja, te na nerazumljiv jezik u našim propisima (P.Perovič, Politika, 2.1X 75), a veliki broj komentara izazvala je vest da „Utva” i Rafinerija nafte u Pančevu uvođe radna mesta „tumača tudjih reči” (Novosti, 11 .VIII 75), koji će samoupravljačima pružiti jasne i pregledne informacije ( VUS, 27.V111 75) i koji će se, kako ironično primečuje Ekspres (15.V111 75) pretvoriti u prave „prevodioce”, Problem je složen i aktuelan, kako za sredstva informisanja, tako i za sve radne organizacije koje su dužne da svojim radnicima pruže informacije. Nevolja se jednim delom krije u samom jeziku, čak I onda kada postoji želja komunikatora da se izrazi jednoznačno, jednosmerno. U prirodi je jezika (u normalnoj upotrebi) da bude višeznačan. Recimo, američki predsednik Ford izjavljuje ( Politika, 28.V 75) da je on za „postizanje pravednog mira na Bliskom Istoku”. Pojam „pravedni mir” upotrebljavaju mnoge direktno i indirektno zainteresovanc strane, ali svaka na svoj način odredjuje sadržinu tog pojma,

99