RTV Teorija i praksa

našeg društva tiče, da su takvi komentari samo izuzetno prihvatljivi i sa odredjenog nivoa, kada se radi o pogledima najkompetentnijih društvenih faktora. Samo onda možemo u odredjenoj meri da prihvatimo takvo pisanje. Pisanje neadresiranih kritika ne bismo sebi mogli da dopuštamo, s obzirom na funkciju novinara kao tragača za konkretnim istinama, za konkretnim mogućnostima za poboljšavanje društvenih stanja. Dakle, komentar u principu ima i argumente i ohjašnjenja. Izmedju ovih žanrova, ako ih shvatimo kao posebne žanrove, postoji komplementarnost kojoj svaka redakcija mora da posveti pažnju. Jer, preveliki procent, preveliki udeo isključivo informativne gradje, bez komentara, nije dobar za propagandno efikasno delovanje bilo koje redakcije, kao što ni preveliko komentarisanje sa malo informativne gradje ne valja; kao što ostajanje isključivo na komentarima, bez člankopisačkog, svestranog zahvata pojedinih društvenih sfera, takodje nije kompletna slika ni odraz jednog stvaralačkog tima koji javno tretira relevantne teme. Znači, mera i komplementarnost žanrova i briga za ravnotežu svih oblika novinarskog nastupa predstavljaju deo koji je i za ovu raspravu o komentaru važan, jer čemo kasnije govoriti o takozvanim štafetama koje komentator mora da uvažava. Pretenzije komentara su, rekosmo, da osvetli neko značajno društveno pitanje, dogadjaj, pojavu ili tendenciju, i da to učini na uverljiv način. Komentar hoće, i treba, da proširuje saznanja primalaca poruke, ali i da im usadjuje i učvrščuje neka uverenja. On ne apeluje, ne obraća se, ne startuje isključivo na prvu sferu percepcije, na saznajno, golo činjenično prihvatanje. Komentar traži mnogo složeniju misaonu percepciju od golog saznavanja fakata. On pretpostavlja uticaj ne samo na svest, nego i na savest. Dejstvo, dakle, ne samo na razum, nego'i na osećanja, na maštu i na društvenu samoinicijativu primaoca poruke. Uslovi za ispunjenje tih pretenzija komentara bili bi sledeći. Pre svega, izvesno znanje na obe straiie, i kod komentatora i kod primaoca komentara. Naravno, kod komentatora veliko znanje. Da bi imao kvalifikaciju da javno raspravlja o jednoj temi on mora da spada medju Ijude koji o toj temi najviše znaju. Onaj ko uzme pravo da na pisaćoj mašini otkuca komentar u 300.000 primeraka, mora o tome da zna više nego 300.000 čitalaca tog lista, Ili bar toliko da svakome od njih

115