RTV Teorija i praksa

slušalaca, što bi bilo od neocenjive koristi za kulturu govora uopšte, Radio nam se čini ponajpre pozvan za to. Jer, u svim tim dramama prevashodan je slušni element, koji se može realizovati samo dobrim kazivanjem stihova. A ako je, kako smo to još na početku istakli, radio-drama specifična „igra za slušanje”, onda upravo klasična dramska ostvarenja pisana u stihovima, dobro izvedena, treba i da imaju odgovarajuče mesto u radio-dramskim programima. Obraćanje domačoj klasici, naporedo sa negovanjem specifičnog radio-dramskog repertoara, smatramo dužnošču ali i preimučstvom realizatora radio-dramskih programa. Jer, iz čitave naše dramske baštine oni mogu odabrati ono što žele i da ih to, istovremeno, ne sputava u negovanju izvome radio-drame. Takodje, dramska dela naše baštine zaslužuju nove radio-realizacije u ruhu stereofonskog pa i kvadrofonskog (ambijentalnog) zvuka! Jer, večina dosadašnjih snimaka naših drama načinjena je u mono-tehnici Zato nikako ne bi bili suvišni novi rediteljski napori i s njima istovremeno snimateljski potezi, koji bi ta stara dela oživeli na savremeni način i tako približili njihove nepravedno zaboravljene vrednosti i lepote novim, savremenim slušaocima. Pod pretpostavkom angažovane glumačke saradnje pri realizaciji naših starih dramskih tekstova, verujemo, te emisije doprinele bi raznovrsnosti našeg radio-dramskog programa i, što je najvažnije, upoznavanju mase novih slušalaca sa vrednim i dosad zapostavljenim delima. Takodje, uspela radio-dramska izvodjenja mogu biti i izazov pozorištima za sistematski pristup dramskoj baštini. Nema nikakve sumnje da obračanje domačoj dramskoj klasici zahteva i izvesna prilagodjavanja reahzatora emisije (reditelja, snimatelja, glumačkog ansambla), ali se to, uz dobru volju, može veoma lako postiči. Najpotrebnija je vera da se izabrana dela naših starijih pisaca mogu radiofonski izvesti i to tako da budu zanimljiva slušaocima. Ostvarenja pogodnih za takve poduhvate ima u našoj dramskoj baštini i ona čekaju inventivne realizatore. Osvrnuh smo se na mogučnosti radio-dramskih reahzacija iz srpskog dramskog nasledja. Ostaje nam, na kraju, da ukažemo kako se sve to može odnositi i na čitavo dramsko nasledje svih jugoslovenskih književnosti, što znači da se tako repertoarska riznica samo bogati. Istakli bismo potrebu sistematskog radio-prikazivanja dramskih ostvarenja književnosti svih naroda i narodnosti Jugoslavije, što če nesumnjivo doprineti ne samo afirmaciji našeg književnog nasleđa, nego i uzajamnom prožimanju naših kultura.

166