RTV Teorija i praksa

grupe stvaralaca ali služi samo najopštijoj perspektivi. Funkcionalne priče (dramski komadi) su najtipičnije kao bit - kao i sve ostaio - tih simboličkih sistema. (Za naše iskustvo ovde nabolje može da posluži primer serije Gradić Pejton, koja je prikazana i na jugoslovenskoj televiziji, prim. M. R.) Legende (vesti) i druge demonstracije „realnog života” obezbeđuju verovatnosti i „dokumentarnu" potvrdu celom mitološkom svetu televizije. Svi tipovi emisija koji se postavljaju u programskoj strukturi komplementarni su i treba da se uzajamno pojačavaju. Iz tog razloga nema smisla ni istraživati sadržaj ili dejstvo jednog tipa programa kao potpuno izolovanog od drugih tipova. Jedan isti gledalac gleda sve njih; totalni sistem je kao celina apsorbovan u glavnom toku zajedničke svesti. 5. Prvi put posle preindustrijskog doba, ili možda po prvi put u istoriji uopšte. gotovo da nema generacijske razlike ili razdvajanja simboličkog materijala koji socijalizuje članove zajednice. Televizija je potpuno iskustvo od kolevke đo groba. Deca se rađaju u televizijskom domu i od nje uče zvuke i predstave pre nego što progovore i, da i ne pominjemo, рге nego što nauče da pišu. Do momenta kada dorastu do škole već su provela više časova sa televizijom nego što će ih provesti u školskim klupama. Na dalekom kraju životnog ciklusa, stari ijudi i najviše institucionalizovane populacije gotovo sasvim zavise od televizije zbog redovnih „humanih” kontakata i uključivanja u širi svet. Samo mali broj dece ili pojedine grupe odraslih gledaju ono malo prograraa posebno namenjenog njima. Za razliku od drugih medija, televizija priča svoje priče deci, roditeljima, bakama i dedama, svima u isto vreme. 6. Otada je posebna televizijska karakteristika da se bavi u osnovi ujedinjavanjem heterogenih publika i prodajom njihovog vremena

reklamnim oglasivačima Ш drugim institucijaraa koje su joj sponzori. Publika obuhvata Ijude oba pola, svih doba starosti, etničke, seoske i druge interesne grupe. Svi su izloženi istim porukama koje se ponavljaju i koje su najširi zajednički imenitelj vrednosti i društvenog upravljanja. Manjinske grupe posmatraju sopstvene predstave onako kako ih je oblikovao dominantni interes većinske kulture. To znači prevazilaženje koncepta o autonomnim javnostima (publikama) bilo koje autentične grupe ili klasne svesti. Televizija obezbeđuje organski ujedinjenu, sintetizovanu, simboličku strukturu, koja predstavlja totalan svet značenja za sve. Taj totalan svet značenja za sve veoma je značajan za državu, kao što je u prošlosti bio značajan za crkvu. Sve to dovodi do zaključka da se koristi neselektivan kulturni model koji više ne služi kultivisanju selektivnih i različitih grupnih, klasnih ili drugih svesti publike. Model je unapred formulisan, ritualan, ponavlja se. On obogaćuje novost, ali je sam otporan na promenu i neguje otpor prema njoj. Po torae su, takođe, društvene simboličke funkcije televizije nalik na preindustrijske funkcije religije, i to više nego funkcije bilo kog medija pre nje. Proces ima ogromnu moć masovne mobilizacije, јег uokviruje ogromnu večinu, i najmanje informisane, i najmanje obrazovane. Rezultati našeg istraživanja, objavljeni pod naslovom Život sa televizijom: Profil nasilja u prolećnom izdanju časopisa „Journal of Communication", pokazuju da posraatranje televizije vodi ka kultivisanju posebnog odraza društvene realnosti čak i među veoma obrazovanim i tradicionalno „elitnim” grupama. Ispitanici koji gledaju veoma mnogo televizijskog programa su zabrinutiji, bojažljiviji i nepoverljiviji nego njihovi parnjaci po polu, obrazovanju i dobu starosti koji malo gledaju televiziju. Postoji bojazan da gledanje televizije u Americi stvara konsekvetan zahtev da

196