RTV Teorija i praksa

I zar sve to nije štampao u svojoj knjizi Ulaz zabranjen? Za Kiša ništa nije bilo zabranjeno, on nije priznavao tabue. Stigao je do glačalaca dijamanata u Amsterdamu i Antverpenu, išao je da vidi lionsku svilu i njen nastanak, spavao je sa skitnicima u übogim prenoćištima Vojske spasa, u londonskoj četvrti Uajt Čepel, slušao uvek iste, ili slične, ispovesti mladih prostitutki sa Pikadilija, čije je živote na ulice Londona izbacila svetska kriza, logorovao pod mostovima na Temzi, beležio zanatske priče lupeža i provalnika. Svakog je video i svakog razumeo. Voleo je život. Verovao u novu, svetlu zoru čovečanstva. Uvek radoznao za novo, Kiš, veliki svetski putnik s reporterskom beležnicom u džepu, krenuo je i u Sovjetsku Aziju. Uzbudio je reportera Kiša krupan korak inspirisan Lenjinovim delom i onamo, u Aziji. Video je novu Aziju, korenito izmenjenu. Imao je smelosti da sve viđeno opiše i objavi u vreme, ne zaboravimo to, žute Herstove i Mak Kormikove štampe koja je proizvodila milione antikomunističkih priča u svojim fabrikama laži. A te, 1932, godine, Kiš je leteo preko prvog Petogodišnjeg plana, video „Taškent otisnut u dve boje epohe”, jurio u vrelom vagonu ka Samarkandu, bio na mestu gde se uzdiže jedna mogila - Tamerlanov grob. Opisao je kako se dogodila revolucija u Buhari, kako su banditi i razbojnici ratovali protiv novog vremena i brzo, neobično vešto, krokirao obrise nove sovjetske azijske metropole. Tamo je ugledao veliku reku - reku svile, i napisao uzbudljivu reportažu Od tigrova ka pamučnim poljima, a u reportaži Ja, Šasjad Mirkulan ostavio je svetu lik tek oslobođene žene Azije, prošao kroz avganistansku džunglu i ponovo seo na treperava krila malog aviona da i dalje slika deo Azije preko čijih je prostora nastupala epoha socijalizma. Uvek je goreo na vatri strasti istraživača dramatike života, istine o čoveku, o vremenu kada se jedan svet ruši a drugi rađa i gradi. Te godine goreo je Egon Ervin Kiš na još jednoj vatri. Veliku lomaču, u zemlji Getea i Hajnea, potpalio je slepi i inferiorni ibermenšovski mit nacističkog slaboumlja, pa su na plamenu te krvave i zamagljene buktinje sagorela dela Remarka, Fojtvangera, Glezera, Kestnera, Mana, Pliviera, Tuholskog, Cvajga, Tolera i Kiša kao da se u toj ponovljenoj slici Inkvizicije mogao odista spaliti sav gorki i plemeniti humanizam naprednih nemačkih pisaca iz prve polovine našeg veka! Pa i samoga Kiša.

88