RTV Teorija i praksa

načinom života. Razvoj turizma dostigao je danas takve razmere da se više stotina miliona građana privremeno „sele” svake godine sa svojim porodicama u turističke zemlje da tamo provedu odmor u novoj sredini sa drugačijim jezikom, tradicijom, kulturnim oblicima. Današnji svet, govoreči sumarno, komunicira daleko više nego jučerašnji, i to ne samo posredno, ргеко knjiga, štampe, mass media, filma, likovnih i muzičkih oblika - nego i neposredno. To je velika, nova mogučnost za kulturno komuniciranje, za međusobno upoznavanje i prožimanje kulture, za obogaćivanje ličnih i kolektivnih iskustava. Mass media nesumnjivo tome doprinose, ali uglavnom samo uzgredno i više po inerciji nego osmišljeno i po sopstvenoj inicijativi, jer su pretežno usredsređena na druge ciljeve. Zato možemo s razlogom govoriti o danasnjim stvarnim i mogućnim funkcijama mass media u odnosu na kulturne promene. U poslednje vreme u sociologiji se govori dosta o tome da mass media doprinose socijalizaciji Ijudi, što je verovatno tačno, ali se pri tom uglavnom ispušta iz vida socijalizacija i samih mass media. ]er ova dva procesa socijalizacije su duboko međusobno povezana i uslovljena. Brehtov zahtev da mass media ne izoluju Ijude nego da ih dovode u dodir, da proširuju i obogaćuju oblike i sadržaje njihovog komuniciranja, njihovog učestvovanja u kreiranju kulture zajednice i vođenju društvenih poslova, podrazumeva nužno i izvestan stepen socijalizovanja mass media, tj. njihovog usmerenja da služe prvenstveno, a možda čak i isključivo, društvenim i kulturnim ciljevima. Mass media su danas, međutim, u većini slučajeva ili u privatnim ili u državnim rukama i podređena, iako ne uvek sasvim vidljivo, parakulturnim ciljevima: komercijalnim, zatim interesima vladajučih političkih grupacija, državnog prestiža, državne birokratije itd. Ona su, dakle, još uvek mnogo više komercijalizovana i podržavljena nego socijalizovana. Ovo drugo bi podrazumevalo ne samo preorijentacije u programskoj politici i široko otvaranje prema društvu i njegovom neposrednom uticaju, nego i drugačije oblike njihovog vođenja i organizacije. Upravljanje sredstvima masovnih komunikacija i njihovim skupim tehnologijama, organizovanje takođe veoma skupe proizvodnje kao i problem velikih investicija u njihov dalii razvoj prevazilazi mogučnosti malih grupa i sredina, što predstavlja najjači argument u prilog centralističkoj organizaciji, a to će reći u prilog moćnih finansijskih grupacija ili državnog aparata koji nevidljivo usmeravaju i kontrolišu programe i razvoj mass media.

216