RTV Teorija i praksa

Kada se povežu mišljenja i stavovi slušalaca-gledalaca o potrebi da govor na radiju i na televiziji bude pretežno bez pripremljenog teksta, neposredan, sa vanspornom potrebom da profesionalni učesnici, pre svega spikeri i voditelji, u programima tih medija budu reprezentanti standardnog književnog jezika, B ali da ispune ne samo naglašeni zahtev slušalaca-gledalaca, nego osnovni zahtev svake dobre komunikacije da jezik, pa i poruke njime prenete, bude razumljiv i jasan, onda je problem i za poslenike i na radiju i na televiziji i za lingvističke stručnjake daleko složeniji; ne tiče se samo fonetsko-artikulacionih prozodijskih i čisto normativnih fenomena gramatike, nego zadire i u mišljenje i pretakanje toga mišljenja u govor, tako da ono postane i ostane jasno, da se nejasnost i neznanje ne skriva, ne uvija u komplikovane visoko učene formulacije koje mogu biti i jezički sasvim korektne, ali za slušaoce-gledaoce nerazumljive, da poštujuči i priznajuči ono štoje u govoru i jeziku na radiju i na televiziji dobro i pozitivno, govorimo i onima koji poruke i informacije pišu, a ne samo onima koji ih čitaju ili interpretiraju. Ovo saopštenje imalo je za cilj da skrene pažnju i na aspekt odnosa slušalaca-gledalaca prema jeziku i govoru na radiju i na televiziji, jer taj odnos ima značaj povratnog uticaja i može biti uputan i za programsku politiku na radiju i na televiziji, za govorno ponašanje učesnika u emisijama radija i televizije i za pisanje poruka, kao što treba da bude uputan i za lingvistička, sociolingvistička i psiholingvistička istraživanja.

8 Standardni jezik - ovde u smislu definicije iznete u radu Dalibora Brozoviča 0 tipoloßiii standardnosti u zajednicama blisko srodnih jezika - na primjeru sLavenske, germanske i romanske jezične zajednice, „Radovi” Filozofskog fakulteta Zadar, razdio filoloških znanosti (8), 1974/1975. god. 13, sv. 13, str. 7: „Standardni je jezik autonoman vid jezika, uvijek normiran 1 funkcionalno polivalentan, koji počinje nastajati pošto se jedna etnička ili nacionalna formacija, uključivši se u internacionalnu civilizaciju počne u njeg služiti svojim idiomom, koji je dotad funkcionirao samo za potrebe entiČke civilizacije.” 232