RTV Teorija i praksa

radija. Dolazili su Ijudi iz teatra, nešto malo sa filma i novinari. Tako da praktično mi, koji smo stvarali sliku i reč, nismo imali audio-bazu, več smo imali početno iskustvo, ali iz medija koji su bili bliži televiziji. DUŠAN MITEVIĆ Mislim da ne bi trebalo da preskočimo činjenicu da je Televizija umnogome ostala izmešan medij. Na neki način između radija, štampe i medija slike. Dosta dugo trajala je radijska škola u TV novinarstvu. Kada sam ja došao u Televiziju 1967. godine, Dnevnik je tada još u mnogome ličio na radijski, samo sa slikom. ]oš i danas u kritici, u izjavama gledalaca, postoji ~žal” za tim starim vremenima kad su lepo spikeri čitali vesti. U stvari, tako je počelo, Televizija je uzela sve što je mislila da je dobro i iz pozorišta, i iz radija i iz filma. Trebalo je da dođe jedna generacija novih novinara, koji uopšte nisu bili na radiju, da bismo počeli ozbiljnije da se opredeljujemo od radijske fakture, radijskog načina rada. Znači, u trenutku kada је Lola Đukič došao i počela Televizija 1958 - svi novinari su bili sa Radija. Godine 1967. dolazi prva grupa, pa druga 1968. Danas u Informativnoj redakciji, prvi put, ove godine, mi imamo više zaposlenih Ijudi koji nisu radili ni u Radiju niti u novmarstvu. Televizija je njihovo prvo stručno novinarsko obrazovanje. Druga negativna pojava bila je što smo mnogo od načina proizvodnje uzeli iz filma. Znači, s jedne strane smo imali jednu informativnu strukturu, koja je bila radijska po karakteru, a s druge strane, počela je da se množi filmska proizvodnja. Od toga, da tako kažem, Televiziji „raste trbuh”, raste

31