RTV Teorija i praksa

bude, malo više psihologiziranja nego što bi smelo da se pojavi u dobrom tekstu) mislim da smo obavili jedan pošten posao. Ali sam se ja pitao, za sve vreme snimanja, kako je to pre dvadeset godina moglo da ide uživo? Kako je jedna drama, bez obzira što je ona kamernog tipa, što ima sedam glumaca, što ima tri prostorije u kojima se glumci kreču, mogla sat jedan da ide sa tri kamere uživo. u tom istom studiju gde sam ja sad radio sa četiri kamere? Verovatno da ima razlike u kadriranju, u ritmu, tempu itd., ali ja se danas, posle dvadeset godina pitam: kakav je to kvalitet entuzijazma kod svih nas bio, da je bilo moguče takav jedan tekst, i kasnije sve druge tekstove korektno izvesti. Do koje mere smo mi, nas stotinak, bili sposobni da to izvedemo i da publika to ima u jednom izdanju koje čak nije bilo loše prihvačeno? Znači, entuzijazma je tad bilo u izobilju. Ali, mislim da čemo verovatno u diskusiji uskoro preči taj ~žal za mladošču”, tu istorijsku fazu i doči na trenutak koji mene izrazito, kao poslenika televizijskog, a zaljubljenika televizije, muči a to je: mi smo danas na pragu tzv. druge generacije tehnologije televizije u svetu. To je pojava kablovske televizije, laserske televizije pa multipliciranog ekrana itd. sve do mondovizije koja je predviđena da startuje 1985. godine. Mislim da su tokom 20 godina postignuti zaista izvanredni rezultati. Međutim, imam utisak da se u stvaralaštvu došlo do jednog „zamora materijala”. Mi imamo ozbiljne probleme stvaralaštva. Ti problemi su uglavnom na liniji (ja govorim o programu koji, verovatno, dobro poznajem) umetničkih programa, na liniji umetničkog oblikovanja sadržaja. Ne govorim o informacijama, jer to ne znam i ne radim

41