RTV Teorija i praksa

film, pa imate TV teatar, pa imate TV svakodnevnu debatu. U tom smislu verovatno je vrlo interesantno pitanje na koje koleginica (Otašević) ukazuje. Sigumo ophrvana svojim problemima u sopstvenom sektoru, jer osnovna je intervencija kako bi se televizijski medij mogao estetički opremiti, da svaka televizijska primena ostane sama sebi dosledna. To znači da to ne bude film, da ne bude teatar, da ne bude radio - i sve drugo redom. ]a ču još jednu tezu da izložim. Televizija je medij koji večito, i tu je ogroman problem za ideologiju i za idejno funkcionisanje tog medija, večito održava auditorij na nivou raspoloženja. Kad govorim o trenutnoj situadji, to znači da još uvek nije rođena televizijska publika. Da li će se ona roditi ili je ovo ukleti medij koji nikada neče dozvoliti da se formira publika koja če moči da čita televiziju kao što čita knjigu i da munjevito prenosi taj neki unutrašnje-psihološki duboko doživljen materijal u sferu svesti, u sferu intelektualnog. Dakle, da se komunikacija počne odvijati kao preko knjige. Makluan je verovatno tu napravio jednu izuzetnu grešku kad je tvrdio da je knjiga vizuelni medij. On nije znao ili nije hteo da zna da vizuelni simbol nije pojam grafički reprodukovan, nego je to slika. Bitna je razlika između slike i grafički reprodukovane reči-pojma koji je zaposednut semantičkim logičkim značenjima i tu nema dvojbe, tu se odmah zna šta je šta. Slika je nešto drugo. To je jedna razuđena struktura koja može, ako je metaforički dignete do jednog, prvog, trečeg i petog stepena, da izazove čitavu snažnu skalu raspoloženja u pojedincu, i još više ako to dignete na kolektivni nivo.

94