RTV Teorija i praksa

čitam o tim teorijama i TV kritike iz štampe, trudim se da nešto dokučim, jer kao što ga u teoriji ne možete sasvim zahvatiti, otprilike ga takvog ne možete ni praktično kontrolisati. Možemo se übiti radeči ili celu naciju na hoge diči, ne možemo ga dovoljno kontrolisati. Ja sam po zadatku gledao dve emisije Nedeljnog popodneva. Išao sam i na diskusiju o tim emisijama. Iznenadila me je jedna svojevrsna politika televizijskih Ijudi. Iznenadila me borba da se zaposedne ama baš svaki slobodan vremenski trenutak čoveka. Ko je bio na tom sastanku, iž reči Milana Vukosa mogao je otprilike ovo da čuje: drugovi, mi smo maltene nanjušili da tu postoji još jedan prostor i dajmo da ga zgrabimo. I onda dovedete u onako komponovan program i mlade, i stare, i decu i čitavu jednu skalu starosnu i vežete ih za ekran celo to popodne. A šta se u tim glavama događa iz ovakvog dejstva tih televizijskih poruka, to je jedno za sada neispitano polje. Niko živi ne zna šta će se dogoditi u jednoj ili petoj generaciji, ako ovako nastavimo. I otuda, po mom mišljenju, ističu ogromne odgovornosti za Ijude koji rade u programu TV. Mirkovič je veoma dobro govorio o kvalitetu zaposlenih Ijudi... A mi - kao gledaoci, svi smo u stvari prepušteni televiziji. Ako televizija nema kadrove, a ima i kadrova koji se ne iscrpljuju - to je evidentno, mislim nije to rabačenje idejno ili moralno do te mere problem, nego ima ovakvu situaciju kakvu ima, onda se tu stvarno postavljaju vrlo krupni problemi. Jer televizija je stravično snažan medij, koji - ako još nije vešto vođen - može do krajnje mere da deformiše psihološki doživljaj, psihološku sliku sveta i da, verovatno, u nekoj perspektivi ne

96