RTV Teorija i praksa

Ponekad se može čuti ili pročitati da su psihološke i dramaturške mogućnosti i granice malog ekrana drugačije od kinematografskog. To je netočno zapažanje. Utjecaj veličine ekrana je potpuno beznačajan. Ako autoru uspije radnjom i događanjima zaokupiti pažnju gledatelja, zapostavljaju se dimenzije ekrana i gledaoci imaju isti dojam kao da prisustvuju projekciji nekog filma u kino-dvorani. Drugi je problem što kontrast, inače bitan element crno-bijele fotografije, nočni snimci, zatamnjenja i sl., na televizijskom ekranu praktički ne egzistiraju. Automatika određuje osvjetljenost slike prema prosjeku, pa je u takvim slučajevima slika najčešće siva, mrtva, bez kontrasta. Za svakog snimatelja zanimljiva su s tim u vezi zapažanja i eksperimenti Maksa Verthajmera (Max Wertheimer) o gledanju i pokretu, zatim Volfganga Mecgera (Wolfgang Metzger), Egona Brunsvika (Egon Brunswik), G. Katona (G. Katon), H. Vejla (H. Weil), Rudolfa Arnhajma (Rudolf Arnheim) i drugih.

78]