RTV Teorija i praksa

Zorica Jevremović

SPOTOVI NOSTALGIJE (IX)

KALJINKA U ZAPREZI ILI FILM O ŽIVOTU PAPE; 19. jul, I program, 14.00. Stadion u Luinikama bio je na dan 19. jula o.g. pozornica (ne)ukusa domačina koji su u težnji da zasene prostotu neprisutnih, načičkali u tročasovni program sve što ima bilo kakve veze s telom i odelom tj. sa sportskom opremom i telom koje tu opremu u nadmetanju nosi. Bila je to priredba iz vremena onih belosvetski siromašnih pedesetih godina kada se mnogo više zamišljalo kako izgleda prava mera uživanja u telesnom odgoju no što se telesno izražavanje na stadionu odvajalo po smislu od onih famoznih lasvegaskih striptiza i ostalih varijetetskih tačaka sa Brodveja, iz muzičkih filmova Džin Kelija i londonskih izbora za Mis sveta. Bio je to tipični slet za stare i umorne, za mlade i nesuvisle. Uglavnom, za one koji sa sportom nemaju nikakve veze, tačnije, za one koji osim sa sportskim rezultatima sveta nemaju nikakve veze sa ovim uzavrelim svetom. Sve u svemu: malo za neuke i nevešte, malo i za Ijubitelje sporta i vešte na delu, i odelu. Naravno, naoko je sve bilo tu da se reprezentativno ilustruje težnja olimpijaca: produžiti tradiciju „Citius! Altius! Fortius!” U tom smislu (valjda) izlepetala je četvoronožna zaprega sa originalno zadatim Grcima koji su bili „stari”, tj. tradicionalno lepi i uzvišeni po tome što su im lovorovi venci bili bleštavo pozlaćeni a voali i cveče od prvorazredne sintetike, odnosno plastike. I da bi sve bilo na nivou savremenog poimanja grčke tragedije tela i dela, šminke je bilo koliko u najskupljoj predstavi Bahantkinja. To našminkavanje za potrebe mondovizijskog prenosa ostače pravi bedž ovih igara. A na bedžu prilike Ijudi i žena razvučenih usta od uva do uva pokazujuči redove zdravih zuba, stisnutih na pozdrav ka glavnoj loži, sa glavama nehajno zanesenim u prpošnom transu imitativnog, predstavljačkog - glumačkog. Ništa od sadašnje Grčke, ništa od stare Helade. Tom utisku nisu

261

KRITIKA